Pitanje još jedne reforme zdravstva, koju je u sklopu premijerkinog new deala predstavio zdravstveni ministar Darko Milinović, sadrži brojne probleme, a prvi među njima je taj što HDZ-ova zdravstvena administracija ne bi smjela imati nikakav legitimitet za najavu promjena u zdravstvenom sustavu. Ovo može zvučati preradikalno, no pogledamo li činjenice o zahvatima u zdravstvu od 2003. godine naovamo, dobit ćemo sliku koja se uklapa u ono što široka, takozvana nestručna javnost često izražava kao osjećaj da se zdravstvo stalno reformira, a postaje sve lošije i nedostupnije za svoje korisnike.

U prvom redu, od 2003. godine do danas HDZ-ova zdravstvena administracija je 11 puta intervenirala u zakone o osnovnom i dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju na način da je donosila, pa poništavala, često i tokom samo jedne godine, odluke o načinu, obimu i iznosu naplate taksa u zdravstvu. Taksama se u sklopu naplate zdravstvenih usluga mogu smatrati participacije, dopunsko osiguranje i administrativna pristojba koje su, prisjetimo se, doživljavale tolike izmjene da su stvarale pravi kaos u prilagodbi kod medicinskih profesionalaca i pacijenata. Samo administrativna pristojba u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u nekoliko je navrata uzrokovala potrese: uvedena je 2005. godine u maksimalnom iznosu od 30 kuna, nakon čega se u roku od nekoliko mjeseci pokazalo da se njome socijalno ugroženo stanovništvo odbija od osnovnih zdravstvenih usluga, zatim je donesena mjera da takvo stanovništvo ima pravo tražiti povrat novca u centrima za socijalnu skrb koji su se potom bavili kompliciranim administrativnim postupcima za iznose od 30 kuna, sve to da bi 2008. godine pristojba bila ukinuta, a već 2009. godine uvedena participacija u sustavu obiteljske medicine. Dakle, ista mjera s drugim nazivom.

U sustavu dopunskog osiguranja i participacija jednom su se godišnje regulirali broj i kategorija osoba koje se oslobađaju obaveze plaćanja, iz police dopunskog osiguranja se izuzimalo pravo na lijekove, a lutanje je 2009. završilo i jednom posebno apsurdnom odlukom, da država za 1,5 milijuna svojih građana preuzima obavezu plaćanja police dopunskog osiguranja.

Svaka ova mjera pompozno se nazivala 'reformom zdravstva', za koju je na godišnjoj razini Ministarstvo zdravstva trošilo oko 18 milijuna kuna, a u 2010. čak 44 milijuna kuna. Zapravo se radi o izmjenama u zakonima o zdravstvenom osiguranju, i to gotovo isključivo u dijelu zakona koji se odnose na režim dodatne naplate zdravstvene usluge.

Usput, prema teorijama osiguranja u zdravstvu, takse ili participacije služe isključivo pedagoškom učinku za onaj dio populacije koji u sustavu javnog zdravstva bespotrebno često koristi zdravstvenu uslugu, samo zato jer je besplatna. Participacija odvraća takve korisnike i kada se jednom kao takva primijeni, nema nikakve potrebe za stalnim izmjenama, osim ako zbilja ne znate o čemu se tu radi. Naročito je besmisleno širiti krug ljudi koji izbjegavaju participaciju dopunskim osiguranjem, jer ona time gubi smisao 'blokade' – sve opet postaje besplatno.

Kako smo već rekli, Milinović je napravio upravo to: natjerao je državu da plaća dopunsko osiguranje za preko milijun građana, a od ostalih mjera koje je ugradio u svoju power-point prezentaciju zdravstvene reforme s kraja 2008. godine nije proveo ništa od onog što je sam proklamirao. Radilo se o standardnim općim frazama svih zdravstvenih reformi od osnutka države: standardizacija i kategorizacija bolnica, reforma primarne zdravstvene zaštite, informatizacija zdravstva, reforma hitne službe, financijska konsolidacija sustava te smanjenje listi čekanja kao jedina mjera za zaštitu prava pacijenata. Kako sve te reforme počinju od poznavanja i priznavanja brojčanih parametara, kojih gotovo uopće nije bilo u Milinovićevoj prezentaciji, tako je od početka bilo jasno da on neće reformirati sustav jer ga, recimo to jednostavno – u bitnome ne poznaje.

Naknadno se, uglavnom u novinarskim istraživanjima, pokazalo da je Milinović prvi ministar koji nije javno dao na uvid poslovanje HZZO-a za 2009. godinu, da su dugovi ustanova dosegli i 500 dana, da su se liste čekanja produljile do te mjere da možemo govoriti o sustavu s ugrađenim 'nesavjesnim liječenjem', a da su reforma i informatizacija primarne, sekundarne i tercijarne skrbi stalno na početku.

Sve su to razlozi zbog kojih ocjenu zdravstvenog dijela Kosoričinog new deala treba započeti konstatacijom da je Milinović potpuno podbacio i da je nova zdravstvena reforma, prije svega, priznanje da već dvije godine u zdravstvu isključivo troši svoje vrijeme, a naš novac.

Dodatno je teška okolnost za Milinovićev kredibilitet to što ukida besplatno dopunsko osiguranje za mnoge osiguranike u svega godinu dana i to što spominje uvođenje prihodovnog cenzusa u Zakon o osnovnom zdravstvenom osiguranju koji je tamo još od 2001. godine.

Kad smo to apsolvirali, prva iduća mana ideje spajanja zagrebačkih bolnica radi uštede je upravo u hitnosti postupka koji se kani provesti, i to bez mjera konsolidacije cjelokupnog bolničkog sustava od čak 64 jedinice, bez prethodnih konzultacija s ravnateljima zagrebačkih bolnica i s njihovim vlasnikom, Gradom Zagrebom, i bez realne procjene o stvarnoj financijskoj koristi, jer će članovi sjedinjenih uprava ostati zaposlenici sustava. K tome, nasumičan odabir zagrebačkih ustanova kao žrtava promocije Vladinih mjera za oporavak gospodarstva upravo je nevjerojatno nemaran prema činjenici da lokalne bolnice, osobito one s područja od posebne državne skrbi, pokrivaju zanemariv dio potreba gravitirajućeg stanovništva, pa de facto žive da bi hranile zaposleno osoblje.

U cijeloj toj priči jedina mudra stvar je, čini se, politička odluka HDZ-a da se ovakva akcija snažno podupre jer će se o njoj sigurno mnogo govoriti i vlast će postići cilj da izgleda da se u zdravstvu i gospodarstvu nešto radi. Međutim, realno je očekivati taman tolike otpore u struci i politici da od svega može ispasti veliko - ništa.

Na koncu, treba priznati da je Milinović na čelu Ministarstva zdravstva pokazao jedino to da se kvaliteta i stručnost mogu relativno bezbolno zamijeniti osobnom prodornošću, jer je u svom mandatu uspio donijeti Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji je katastrofalan, ali ga se nitko prije nije usudio izglasati, Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima, koji je većim dijelom priznata civilizacijska tekovina, te je najavio novosti u zakonskoj regulaciji dvojnog rada liječnika u državnim i privatnim ustanovama. Kod ovog posljednjeg, svakako je najzanimljivija ideja da se ograniči iznos zarade liječnika u privatnim ordinacijama, odnosno da se ugovor o suradnji sklapa između ustanova, no prijašnja nas iskustva uče da treba biti oprezan s prognozama o implementaciji ove ideje. Podsjetimo, 2003. godine liječnici su organizirali veliki štrajk nakon što je koalicijska vlast unijela izmjene u pravima liječnika na dvojni rad.

U svemu ostalome, zdravstvena politika vladajućih nije se pomakla od upornog hinjenja da se nešto u zdravstvu mijenja i kozmetičkih intervencija u takse kojima građani dodatno plaćaju neefikasnu i nedostupnu zdravstvenu skrb. Zadnja Milinovićeva 'reforma' je samo nova faza u tom dugom ciklusu.