Preksinoć sjedio sam u svom stanu, gotovo pa opušteno, i upalio gledati Zorana Šprajca u njegovu RTL Direktu. Zapalih cigaretu (a što ću, te nezdrave i nečiste navike/ovisnosti nikako da se riješim), spreman na porciju večernjih vijesti. I onda me skoro šlog strefio, dim ugušio, od ne znam kako bi to nazvao. Smijeha ili pak plača? Šprajcova izvedba priče o tome kako su zečevi prevarili ovce, u njegovoj poznatoj humornoj maniri, tjera me na smijeh. S druge pak strane, sve što je Šprajc rekao bolno istinito, dovodi do očaja. Ako niste pročitali, bacite oko na RTLovu stranicu još uvijek je tamo isječak iz emisije, a i ekspoze njezina urednika. Vrijedi da se nasmijete, ili zaplačete od muke. Ukratko, sjetilo se vodstvo Croatia banke otvoriti natječaj za savjetnika banke, uprave ili štoligod. A kako? Jednostavno, zamračite natječaj koji je očigledno tu samo pro forma. Kako kaže Šprajc, „u četvrtak, dan prije Uskrsnih blagdana stari je direktor raspisao natječaj za novog savjetnika. Koji traje, gle vraga - samo do utorka, dan iza blagdana. Natječaj je reda radi objavljen na portalu Moj posao, a na stranicama same banke je istodobno stajalo kako "trenutno nema slobodnih radnih mjesta". Osim za naše, ali to su zaboravili dodati.“ Sinoć se banka ispričala, i poništila natječaj. Žao im zbog nespretnosti, i zeko tako ostade bez namjenjene mu fotelje.

Najžalosnije u svemu ovome jest činjenica, da ovaj primjer nije izuzetak. Pa tako dio vašeg života nezaposlenog biva svakodnevno provjeravanje objavljenih natječaja što na Zavodu za zapošljavanje, što na internetu, odnosno specijaliziranim web stranicama. I naravno prijavljujete se vi, nema problema, koliko god papirologije se traži. Sumanuto ako treba. Hoće li vam itko odgovoriti? Vrlo rijetko! Odgovor je gotovo iznimka. Niti ono, primili smo papire, ali odlučili se za drugog. Što trošiti vrijeme i papira na to. Iako danas čak ne moraju ni pisma ni razglednica, ma ni marke slati. Dovoljno je kratki, za sve odbijene kandidate isti mail poslati. Par klikova. Ali ne! Ne, ako niste kako je to u prijašnjem primjeru navedeno, „naš“ (što god to bilo), ni minimum te pristojnosti niste zavrijedili.

E sada, mogli bi se naći čistunci koji će napasti i reći kako se ovakvim stavom generalizira, kako ima tvrtki koje doista ne rade tako kako se priča. Kako su transparentni, i kako odgovaraju svojim odbijenim kandidatima. Ok, odmah isprika svima takvima, današnji blog ne bavi se njima. Uz jednu opasku. Nije namjera ovdje sve staviti u isti koš, ali ne može ni takav stav stvarati ozračje, u kojem problem s natječajima nitko neće spomenuti. No, dobro sada sam i sam nezaposlen, pa sam možda ostrašteniji kada su natječaji u pitanju, nego li inače.

Ali hajdmo govoriti kroz neke primjere. Prvo osobni. Prijavio sam se na dva natječaja. Sve regularno, prikupio sam potrebnu dokumentaciju i predao papire. Za traženo mjesto zadovoljavao sam uvjete. Za jedno mjesto nakon predaje, reče mi ptičica: „Eh, što se nisi prije javio, prije objave natječaja?“. „Pa kad prije, od kud ja znam kada će se neki natječaj za nešto objaviti?!“, pitam sav zbunjen. „Pa moraš biti informiran, kretati se među ekipom. I tako doznaš. Žao mi je. Već smo sve dogovorili.“, sruši mi nadu moja ptičica. Ali tu nije kraj. „Sada si nas doveo u neugodnu poziciju, dobar ti je CV. Najbolje bi bilo da povučeš prijavu, da nas ne dovodiš u neugodnosti.“ Ja naivno i hrabro rekoh: „Ku'ac ću povući, prijava ostaje!“ Naravno nikada se više nisu javili, čak ni s obavijesti da sam da sam odbijen.

Jutros komentiram ovaj primjer sa prijateljem, na ranojutarnjoj kavi. On umire od smijeha na ovo, što se nisi javio prije natječaja. I spremno predlaže da otvorimo agenciju, koja će se baviti samo time – predviđanjima novih natječaja. I otvoriš web stranicu, na kojoj su projekcije završetaka mandata, mirovine, skupljaš informacije kada je netko bolestan, pa će sigurno neki natječaj za njegovo mjesto. Ili pak, lobing u tu svrhu pokreneš. Lijepo skupiš budžet za raznorazne kavice, evente, gdje se nalaze ti ključni ljudi koji raspisuju natječaje, čisto onako s uha na uho. „Stari, ima li neki natječaj kod tebe“, šaputati ti i taj nepoznati važni netko. „Ima, evo za par dana ide za direktora sektora. Nismo još ništa dogovorili“, odgovori on tiho. „Super, štaš popiti?“, zadovoljno trljaš ruke. I tako, informaciju preko agencije naplaćuješ različito. Ovisno o težini natječaja, ili informacije, koju klijentima daješ da se na vrijeme dogovore prije objave natječaja. Informacija mora biti potpuna, kada ide natječaj, kome se obratiti, koga potkupiti, koga na janjetinu odvesti i tome slično. Cijeli paket. Eto, pravi novi startup.

Onaj drugi natječaj, doveo me čak i do razgovora kao kandidata. U kojem me se manje više pokušalo uvjeriti, kako taj posao zapravo nije dobar za mene. Jedna druga ptičica mi pak tada reče: „I ja sam bila kandidatkinja. I mene su slično uvjeravali. Je li tebi to malo čudno?“. „Ma nije, oni to samo profesionalno provode, moraju provjeriti našu motivaciju.“, opet ja naivno odgovorim. Ni na tom natječaju ni njoj, ni meni nisu odgovorili. Ništa. Ni da smo odbijeni. Snašli se, poništili su natječaj, jer eto nisu se mogli odlučiti. A onda, kroz neko vrijeme na to mjesto postavili osobu, koja tamo već radi, sudjelovala u provođenju natječaja, vršila dužnost pozicije za koju se natječaj provodio. Ptičica i ja odradili smokvin list do savršenstva. Ni dokumente nam nisu vratili. Što i nije mali problem.

Jer, svaki taj natječaj traži određenu dokumentaciju, koja je potvrđena kao original. Znate ono pečat, jedan drugi. Ma i ne košta to više nešto, ali je tramak pravi. I svaki put ispočetka, te daj domovnicu, te daj rodni list, pa potvrdu o nekažnjavanju, i tako u krug. A za svaku moraš stati u red, pa ispočetka ih vaditi, i gospodi slati. Da ti ih oni na kraju ne vrate. Pa majke mu, što je tu teško vratiti dokumente?! Čuvaju ih u nekoj velikoj sobi, kao uspomenu? Tipa, uđe gospođa tajnica svako toliko u tu neku sobicu, ono kada joj je težak i tmuran dan, stade posred nje udivljeno gledajući nepreglednu papirologiju i kaže: „E jesmo vas za*bali! Baš onako kvalitetno!“. I izađe iz nje s osmjehom na licu, i dan joj je skroz veseo.

Da ne bi ostao samo na svom primjeru, eto prije nekoliko tjedana, gospođa G. prijavila se na natječaj jedne ustanove koja se bavi turizmom. I skroz je sve, kako se ono kaže, po peesu odradila sa prijavom. Motivacija do neba, reference nemjerljive, obrazovana, ima iskustva, svu dokumentaciju, sve kako valja. I pošalje ona na natječaj istu, doduše u uvjerenju da je i taj natječaj namješten za nekoga. „Ali mirna mi je duša, bar sam poslala.“, uvjerava me odlučno. I onda krenemo u suludi razgovor. „A možemo li mi ipak doznati, je li natječaj ipak namješten, pa da se ipak ne nadam?“, pita ona. Odgovorim da ne znam kako to doznati. „Oš nazvati lika?“, nastavlja. „Kojeg lika? Onog tko je pisao natječaj?“, u nevjerici uzvraćam. „Pa da.“, kaže ona kao da je to normalno. A zapravo, ja nisam normalan. Jer u nas njeno pitanje u nas JEST normalno. Pomirenje s takvom situacijom, JEST normalno. Normalno je da su natječaji namješteni, normalno je da možeš nazvati nekog, tko zna nekog, tko zna je li namješteno ili nije, ili pak da ti ga namjesti, ako znaš pravog lika. Da se rezultat istog zna i prije nego li se objavi. Ok, ok, nisu svi isti... rekao sam to više puta. Ali, što s ovim ostalima, koji jesu takvi? A hvala ti Bože, ima ih.

I uz sve to, nakon vijesti o zeki koji je izgubio fotelju, jučer nam također ugledam premijera u Vukovaru. Koji na skupu s poslovnim svijetom, kaže kako on nije za javnu nabavu?! Ne funkcioniraju baš dobro?! Odgovorili mu prisutni poslovnjaci, frenetičnim pljeskom. Možda bi mogli uskoro čuti i koju o javnim natječajima. Na isti način, eto ne funkcioniraju, pa nismo baš za njih. I sve ode u tri mile.. A još nije stigao 1. april. Bolje da ga prespavam ove godine.