Tada 26-godišnja Ivana Hodak, kćerka bivše ministrice Ljerke Mintas Hodak i odvjetnika Zvonimira Hodaka, ubijena je u listopadu 2008. godine u haustoru u Hatzovoj ulici u Zagrebu hicima iz Berette 7,65. Ubojica ju je dočekao i ispalio joj dva metka u glavu, a smaknuće usred bijela dana u centru glavnog grada izazvalo je goleme probleme za vladu tadašnjeg premijera Ive Sanadera.

Kada su dva tjedna kasnije u bombaškom napadu ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franjić, uvedeno je gotovo pa izvanredno stanje jer je vladao dojam da je mafija u Hrvatskoj preuzela inicijativu. Pale su i glave na visokim položajima: ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević, ministrica pravosuđa Ana Lovrin i ravnatelj policije Marijan Benko.

Ministarstvo unutarnjih poslova preuzeo je Tomislav Karamarko.

Nakon četiri mjeseca policija je slavodobitno objavila da je ubojstvo Ivane Hodak ipak razriješeno: u sjeniku u Zaprešiću, u kojem je kao beskućnik boravio tada 63-godišnji Mladen Šlogar, koji je uhićen zbog skitnje, pronađen je pištolj čijim je vještačenjem utvrđeno da je poslužio za ubojstvo. Šlogar je potom sve priznao.

Osveta obitelji

Po prvotnoj verziji, policiji je rekao da je pištolj nabavio još 14 godina ranije i da je još tada odlučio osvetiti se obitelji Hodak, nezadovoljan jer mu Ivanin otac nije obećao pronaći posao nakon što je dobio otkaz. Čak je tvrdio da ga je Hodak svojedobno ponizio jer mu je na terenima Mladosti, gdje je bio radio, 'pred svima poslao platu s pršutom i sirom'.

Spominjao je i 'zlatnu mladež' koja ga je nervirala dok on nije imao što jesti i gdje spavati. A na Ivanu Hodak tog jutra navodno je slučajno nabasao na ulici, pratio je u njezinu zgradu, ubio i potom mirno odšetao.

Sudio mu je eksponirani sudac Ivan Turudić.

Hodak od početka nije vjerovao u službenu verziju da je njegovu kćerku ubio skitnica. Svjedočeći pred sudom, taj događaj povezao je s predmetom protiv umirovljenog generala Vladimira Zagorca, kojega je zastupao.

'Moja je greška jer sam se prihvatio slučaja Zagorec. Da sam znao što će se dogoditi, prepustio bih to nekome drugome. Sada mi je potpuno svejedno što će se dogoditi sa mnom', rekao je Hodak pred sucem Turudićem.

U javnosti su se raspredale brojne teorije u kojima su se kao potencijalni motivi spominjale romantične veze ubijene odvjetničke vježbenice, postupci u kojima je bila angažirana i klijenti koje je zastupala, a neki svjedoci spominjali su 'hrpu papira' koju je imala u rukama neposredno prije ubojstva i koja je misteriozno nestala; baratalo se i imenom tada vrlo moćnog Hrvoja Petrača, pa sve do špekulacija da je Hodak zapravo slučajno ubijena - jer je meta navodno bila druga djevojka koja je živjela u istoj zgradi.

'Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je naručio njezino ubojstvo. To je bilo klasično ubojstvo u stilu eliminacije. Nikad se to nije saznalo niti će se ikad saznati. Nisam inzistirala na traženju pravog naručitelja tog ubojstva jer mislim da to ne bi ništa promijenilo. Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj tko je to naručio, ionako će jednog dana odgovarati na vječnom sudu. Neka njezino ubojstvo nosi na vlastitoj savjesti', rekla je u listopadu prošle godine za 24 sata njezina majka Ljerka Mintas Hodak, inače ministrica u jednoj od posljednjih hrvatskih vlada u Tuđmanovo doba.

Suđenje i za pljačku

Šlogar je pred istražnim sucem priznao ubojstvo i detaljno opisao što se navodno dogodilo, no na glavnoj raspravi branio se šutnjom. Pištolj kao dokaz bio je osporavan jer je izuzet iz štaglja bez sudskog naloga. No pojavio se još jedan dokaz: grickalica za nokte s tragovima njegova DNK nađena na mjestu zločina. Vještaci su poslije ustanovili da je na grickalici nađeno sedam od 11 genskih markera koji se poklapaju sa Šlogarom, odnosno da je 'statistička vjerojatnost da u Hrvatskoj osim njega još netko ima takav DNK jedan naprema tri milijuna'.

U međuvremenu, dok je još čekao pravomoćnost presude za ubojstvo Ivane Hodak, Šlogaru je suđeno za pljačku: teretilo ga se da je 2. veljače 2009. godine u ulazu zgrade u Ulici braće Domany u Zagrebu osamdesetogodišnjoj ženi u liftu oteo torbicu s tri tisuće kuna, dokumentima i mobitelom. Navodno je zatražio pet kuna, što je ona odbila, nakon čega joj je torbicu uzeo silom. U otimanju joj je slomio prst. Žena ga je opisala kao muškarca u sivom kaputu, sa sivom šiltericom i naočalama s crnim okvirom, a prepoznala ga je kada je na televiziji vidjela da je uhićen.

Šlogarov iskaz pred istražiteljima ipak je bio prepun dvojbi: Ivana Hodak je tog dana oko 11.20 došla pred svoju zgradu automobilom i on je nikako nije mogao vidjeti pokraj Umjetničkog paviljona, kako je kazao, pa je pratiti do ulaza u zgradu. Nije mogao ni pobjeći kroz stražnji ulaz zgrade, kako je tvrdio, jer on ne postoji. Netočnom se pokazala i njegova tvrdnja da je prije ubojstva kupio šampon u trgovini Lush koji je stajao 54 kune - tog dana nije prodan nijedan takav šampon. Kazao je i da je noć nakon ubojstva padala kiša, no ni to nije bilo točno.

'U dvojbi sam', kazao je kada ga je sudac Turudić pitao želi li se izjasniti o svojoj krivnji.

Osuđen je na trideset godina zatvora, u kojemu ga nitko nije posjećivao. Eventualne tajne ponio je sa sobom u grob.