Natalia je prva strankinja koja je studirala na politologiji u Zagrebu. I vjerojatno je imala najljepši dolazak u Hrvatsku svih vremena. Sišla je s vlaka na Glavnom kolodvoru i dok je čekala kolegicu, pristupio joj je čovjek s pitanjem na engleskom: 'Je li vam ovo prvi put da ste u Zagrebu?' Nakon potvrdnog odgovora, zavukao je ruku u džep, dao joj naranču i rekao 'Welcome to Croatia'. 'Toliko sam se iznenadila, osjećala sam se kao da sam upala u film', kaže Natalia. Vizura Zagreba iz kolodvorske perspektive bila joj je fascinantna. Prvi dojam - mini Beč.

Prethodno je cura završila hrvatski i srpski jezik u Wroclawu i povlačeći paralele između kvalitete studija u dvama gradovima, kaže sljedeće: 'Razika je u kvaliteti studiranja. U korist Hrvatske. Vi još uvijek imate akademsku kulturu koju mi gubimo u Poljskoj. Ovdje su profesori stručnjaci na svojem području, utemeljeni su filozofski i teoretski. Jako mi se to svidjelo. Također, odnos između profesora i studenta dosta je otvoren. Recimo, to da mogu otići na kavu. Institucija asistenta mi je isto odlična. To ne postoji u Poljskoj. Onda, puno je bilo rasprava i razgovora tijekom seminara. Student je ovdje stvarno bitan.'

Bitni hrvatski studenti, s druge strane, kao da kompenziraju svoju institucionalnu važnost osobnom nebitnošću. Natalia je pitanje o tome što bi prvo promijenila u Hrvata, dočekala u niskom startu. Opet i ponovno i vjerojatno tako još u mali milijun navrata, slušamo dijagnozu zbog koje smo totalna meka za poduzetne strance i zbog koje smo sami sebi nepodnošljivi: 'Pasivnost mladih ljudi. To bih promijenila. Stalno se oslanjaju na to da im država ili fakultet ili netko treći treba izaći u susret, a nema inovativnosti, ne žele riskirati, otići negdje ili barem studirati vani. Prije četiri godine, kada sam došla na Fakultet političkih znanosti, konstantno sam bila suočena s pitanjima zašto sam napustila svoju zemlju, je li mi tamo falilo nešto. Ako usporedim dvije zemlje, u Poljskoj se moja generacija puno više bori da nešto postigne. Ludi su. Rade nekoliko stvari istovremeno, puno putuju i pokušavaju ostvariti svoje ideje.'

Evo mogućeg rješenja za domaću paralizu kreativnosti i samosvijesti. Natalia veli da kada poželi 'kick', stimulaciju, punjenje baterija – ode nakratko do Poljske.

Zabavljamo se na temu stereotipnog svemirskog pobratimstva Hrvata i Poljaka, kako smo katoličke nacije, kako smo Slaveni, kako smo 'obranili Europu od muslimana'... Istina je nešto bolnija: 'Uvijek se iznenadim kad počnu te bratske priče. Zašto usporedbe? Otkud Hrvatskoj ta potreba? Stalno se javlja slika Poljske kao velike uspješne zemlje od koje se može svašta naučiti. Možda, no Poljacima Hrvatska ni izbliza ne znači toliko. Jedine asocijacije su more i odmor. Doduše, Poljaci imaju jedan drugi problem. Dođu dvaput na hrvatsko more i odmah postanu veliki stručnjaci za vaše teme. No sve je to jako površno. Zapravo, ima još jedna stvar o kojoj se priča po povratku iz Hrvatske. Autoceste. Nama u Poljskoj loše ceste su veliki kompleks.'

Saznajem gomilu stvari. Da u Poljskoj, za razliku od Hrvatske, nitko više ne drobi o prohujalim temama iz prošlosti, a imaju ih u višestruko većem opsegu, da se u posljednje četiri godine, opet za razliku od Hrvatske, vide očite promjene nabolje, da su prevladavajući razgovorni interesi kako osnovati novu tvrtku, gdje putovati ili steći iskustvo u inozemstvu, dok se oko hrvatskih ohlađenih kava vrte priče o... tuđim životima: 'Prijateljice i kava, to su posebne hrvatske institucije. Zanima te čime se žene u njima bave? Pa, prepričavaju tuđe živote. Jednom mi je poznanica rekla da neće prespavati kod mene sa svojim dečkom, kako smo se prethodno dogovorile, jer ju je tako savjetovala frendica na kavi. Nevjerojatno. U Poljskoj ne postoji sjedenje na kavi, ljudi se više nalaze navečer oko piva. I zbilja u tome uživaju. U Hrvatskoj izbor piva rijetko to omogućuje.' Ok, nemamo pivo, imamo previše kave, ali nešto je stvarno idealno za Poljakinju. Roštilj. Obožava ga. Pogotovo kad se dogodi u prirodi, uz glazbu, gitare. Kako je u Poljskoj konzumiranje alkohola na javnim mjestima zabranjeno, drastično su smanjene opcije za open-air mesno orgijanje tako drago našem narodu.

Šaramo po hrvatskoj geografiji, Natalija je živjela u Zagrebu, nešto u Splitu, a sada je u Ogulinu. Najbolje joj je sjela metropola zbog međunarodnog okruženja i raznolikosti ljudi s kojima se može pričati. Split? Evo sažetka: 'Baš me mučio život tamo. Split je jako dosadan grad. Splićani su previše zahtjevni prema drugima, puno očekuju od turista, dok sami ne ulažu ništa u infrastrukturu ni u turistička ili društvena događanja. Imaju visoko mišljenje o sebi, a jako malo rade na stvarima. Kad bih završila s poslom, obično nisam znala gdje bih sa sobom.'

Ogulin je još jedan otužan batrljak od priče. Trebala im je doći Poljakinja i otvoriti im udrugu za mlade. Još samo fali Afganistanac da pokrene, ne znam, centar za kulturno-turistički razvoj. U međuvremenu, Nataliju za gradonačelnicu: 'To nije grad koji ti pruža mogućnost razvijati sebe. Puno toga propada i nitko ne radi ništa oko toga. Ne obraća se pažnja na mlade ljude, prepušteni su sami sebi. Ima ogromnih potencijala što se tiče prirode, no treba inovativnosti. Jedino što se dogodilo je otvaranje doma Ivane Brlić-Mažuranić. Agroturizam bi mogla biti jedna od najjačih djelatnosti ovog mjesta... Ili, zašto se ne naprave objekti za sportaše, hotel ili tako nešto? Ovdje se puno ljudi bavi sportom.' Kad smo već kod domaćih bajki, pitam je kao ekspertnu južnoslavistkinju za dojam o hrvatskoj književnosti i kulturnoj proizvodnji općenito. Odgovor je blago realističan: 'Ne znam. Volim Vedranu Rudan. I Dubravku Ugrešić. No ako me pitaš je li Hrvatska kulturno prepoznatljiva, onda moram reći da nije. Prosječni Poljak ne zna ni za jedan hrvatski film ili knjigu. Definitivno nemate dobar PR.'

I tako. Ako smo usporeni, pasivni i ne razumijemo kako nekom pada na pamet htjeti platiti račun u bircu kreditnom karticom, a ono su nam barem cure solidno opsjednute. Čime? Muškarcima. Natalia priznaje da ne kuži baš najbolje ljepšu polovicu hrvatskog društva u tom lovu na vlastiti identitet preko leđa - ili kojeg već dijela tijela - tipova: 'Imam osjećaj da dosta žena ovdje zasniva svoju vrijednost na muškarcima. U stilu, ja nisam žena dok ne ispunim društvene norme vezane uz muškarca. Poljakinje nisu toliko opsjednute time da imaju dečka. Da on mora imati neki status i imovinu. Neovisnije su i kada razmišljaju o svojoj budućnosti, misle o sebi, a ne o tipu.'

Riješili smo cure, a što je s nama? 'Muškarci su ovdje puno odlučniji nego Poljaci. Grublji su, imaju naglašeniju muškost. Hrvatice to baš ne vole previše, traže nešto romantičnije. No Poljakinje koje imaju redom mekane dečke, traže takvu muškost. S hrvatskim muškarcima je jako jednostavno. Oš-neš, nema tu igara.'

Kruha, doduše, još uvijek ima u tonama. Što će ti više?