Šimonović je u intervjuu tom listu objasnio da je ključno pitanje pod kojim su uvjetima tužitelji spremni povući tužbu i je li tuženi spreman ispuniti te uvjete.

Na pitanje hoće li, ako ne bude nagodbe, u idućih pet godina, koliko bi trajali postupci, doći do pogoršanja odnosa dviju država, kazao je da očekuje da će glavna rasprava biti za otprilike tri godine te da će na odnose Hrvatske i Srbije u tom razdoblju utjecati mnogo toga, pa i tužbe.

Šimonović je ocijenio da su motivi srbijanskog podnošenja protutužbe bili prvenstveno politički, a ne pravni - da bi se uspostavila ravnoteža u odnosu na hrvatsku tužbu. Zamoljen da prokomentira zahtjev Srbije da se Hrvatska osudi za genocid, da se da odšteta žrtvama, procesuira počinitelje ratnih zločina te promijeni kalendar blagdana, kazao je da Srbija može zahtijevati što hoće, ali da je pitanje kolika je vjerojatnost da u time i uspije.

'Otkad sam preuzeo zastupanje Hrvatske pred ICJ prije deset godina, uvijek sam smatrao da je Hrvatskoj važniji sadržaj, a ne forma. Dakle, Hrvatskoj je, po mom osobnom mišljenju, najvažnije jasno političko određenje Srbije prema ratu u Hrvatskoj i odgovornosti (Slobodana) Miloševića i njegovih suučesnika, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina, omogućavanje saznavanja istine o nestalima, kao i vraćanje odnesenog kulturnog blaga', istaknuo je.

Ministar je dodao kako je naknada štete obiteljima žrtava, koja se također traži hrvatskom tužbom, uvijek imala prvenstveno simbolični karakter, a ne značajniju financijsku dimenziju.

Po njegovoj ocjeni, da je Srbija željela izvansudsko rješenje spora vjerojatno bi tražila produljenje roka za odgovor na hrvatsku tužbu i inicirala pregovore, a ne, kao što je to učinila, podnijela protutužbu i to još gotovo tri mjeseca prije isteka roka za odgovor na hrvatsku tužbu.