Hrvatska je od osamostaljenja do 2015. imala najvećim dijelom redovite izborne cikluse za svoje zakonodavno tijelo jer su se izbori za zastupnike u Hrvatski sabor održavali u manje-više pravilnim četverogodišnjim ciklusima. Ovog su se rujna u Hrvatskoj prvi put održali pravi izvanredni parlamentarni izbori, ne računajući one poratne 1995., pri čemu je od izbornog dana 2015. do izbornog dana 2016. proteklo deset mjeseci. Na izborima 2015. najveće iznenađenje priredio je Most nezavisnih lista s 19 osvojenih mandata, dok je ove godine i po broju glasova birača, i po broju osvojenih mandata najviše napredovao Živi zid sa svojom koalicijom Jedina opcija. U oba je slučaja već u prvom poslijeizbornom tjednu došlo do unutarnjih podjela u strankama koje su samo koji dan ranije slavile izvrstan rezultat na izborima. Tako je Drago Prgomet nakon Mostova uspjeha 2015. i čuvenih razgovora „bez zavjesa“ ekspresno izbačen iz političke opcije s kojom je osvojio mandat, a slična sudbina – svojevoljno ili ne – sada čeka i zastupnika Živog zida Hrvoja Runtića.

Pritom se postavlja i pitanje je li Most nezavisnih lista uistinu prva treća opcija koja je bezuvjetno ponovila uspjeh na prvim sljedećim izborima, a Živi zid politička stranka s potencijom za novi napredak na sljedećim parlamentarnim izborima? Zanimljivo je da je broj mandata koji su ove i prošle godine zajedno dobili Most i Živi zid gotovo isti, ali u drukčijim omjerima. Lani su ove stranke zbrojeno dobile dvadeset mandata od kojih je samo jedan pripao Živom zidu, dok je ove godine od dvadeset i jednog mandata njih trinaest osvojio Most, a osam koalicija oko Živog zida. Podjednako su tako zanimljive i ranije izborne preferencije ovogodišnjih i prošlogodišnjih birača Mosta i Živog zida. Jesu li oni na parlamentarnim izborima 2011. i europskim izborima 2013. možda glasovali za laburiste kao tadašnju najjaču treću opciju, a na europskim izborima 2014. za ORaH ili je riječ o većinom bivšim i razočaranim biračima HDZ-a i SDP-a?

Ima li i Živi zid svog 'Karamarka'?

Most se nesumnjivo održao u hrvatskom parlamentarnom životu unatoč gubitku i mandata i glasova spriječivši eroziju podrške svojoj politici kakva god ona bila. U tome je presudno bilo Mostovo suprotstavljanje Tomislavu Karamarku na vrhuncu afera povezanih s bivšim predsjednikom HDZ-a. Dok god se Most nekomu ili nečemu suprotstavlja može računati na nemali dio biračkog tijela te je riječ o tipičnoj stranci koja svoju poziciju temelji na stavovima 'protiv'. Da je kojim slučajem prva zajednička vlada HDZ-a i Mosta izdržala puni mandat, a birači ocjenjivali njihov rad nakon četiri godine, a ne nakon deset mjeseci, bilo bi kudikamo više argumenata za tezu da je Most prva treća opcija koja nije samo puko izborno iznenađenje. Ovogodišnji su izbori zapravo bili drugo poluvrijeme izborne utakmice započete 2015. u kojoj su nevelike promjene u osvojenim mandatima dovele do velikih političkih promjena. I jasne pobjede HDZ-a.

Mostovi unutarnji lomovi neposredno nakon prošlogodišnjih izbora u konačnici nisu isti kao ovogodišnji unutar Živog zida. Razlog tomu je Mostova spremnost od prvog trenutka da participira u vlasti, dok se Živi zid od prvog trenutka pozicionira kao stranka permanentne oporbe. K tome, Mostu je neočekivani izborni uspjeh 2015. s ciljem ulaska u Vladu poslužio kao snažan katalizator unutarnje konsolidacije pri čemu je i (samo)rušenje Tomislava Karamarka bilo tek prvi čin uoči drugog čina Mostova ostanka na vlasti uz drukčiju kadrovsku strukturu u HDZ-u. Živi zid ove godine u manjoj mjeri ponavlja situaciju iz Mosta prošle godine tražeći stabilizirajuću točku između aktivizma oko kojega se okupila heterogena skupina zainteresiranih i profesionalnog bavljenja politikom za koje Živi zid tek treba dokazati kapacitet s ovolikim brojem zastupnika.

Treći put sa žutim kuvertama

I u Mostu i u Živom zidu njihovi su birači prepoznali i honorirali politiku kao i političare koji im se čine drukčijim u odnosu na ostale političke stranke. Problem će se pojaviti počnu li se te drukčije opcije ponašati slično kao postojeće ili čak konfliktnije i destruktivnije od njih. Most je uspio jer se dosad predstavljao kao beskompromisni zaštitnik nacionalnih interesa, a Živi zid kao beskompromisni zaštitnik socijalnih interesa. Njihovi programi i stvarne mogućnosti oko onoga za što se zalažu nisu bili bitni. Usto, u proteklih su deset mjeseci Most i Živi zid mogli biti mirni jer su konflikte i destruktivno ponašanje sustavno generirali SDP i HDZ sa svojim dojučerašnjim čelnicima. Ako je Most dobro prolazio uz Karamarkovu verziju HDZ-a, a Živi zid uz Milanovićevu verziju SDP-a, kakva će strategija Bože Petrova i Ivana Vilibora Sinčića biti u drukčijim okolnostima uz ove dvije i dalje vodeće hrvatske političke stranke?

O tome će Most brinuti na vlasti, a Živi zid u oporbi. Komu će biti lakše? Zasad probleme ima samo Živi zid jer je pitanje na kojoj će se razini zaustaviti sukobi u stranci i koaliciji. Hoće li otići samo jedan zastupnik ili će i politička stranka Promijenimo Hrvatsku promijeniti partnere? Sa ili bez žutih kuverti. Da se lomovi takvog tipa mogu prevladati dokazuje Most kojemu birači nisu zamjerili ni kronični manjak sadržaja ni sudjelovanje u najslabijoj Vladi od 1990., nego su mu naprotiv honorirali suprotstavljanje onomu što su osobno smatrali krajnje neprihvatljivim. Slično će trebati reagirati i Živi zid na koji god broj zastupnika na kraju mogao računati. Stranka će također morati poraditi na većem broju prepoznatljivih članova, i to članova koje će se prepoznavati po konkretnom radu, a ne po incidentima. Koja će od ove dvije „građevinske“ političke stranke uspješnije izdržati predstojeći izborni ciklus vidjet će se veoma brzo. Most mora izdržati promijenjenu ulogu u novoj Vladi s HDZ-om, a Živi zid promijenjenu ulogu u Hrvatskom saboru. U suprotnom novih trećih opcija neće nedostajati...