Procjenjuje se da je u dvije i pol godine ratovanja poginulo preko 100 tisuća ljudi. Zapad predvođen SAD-om inzistira na odstupanju Asada s vlasti i najavljuje vojnu intervenciju. Tome se protivi Moskva koja optužuje Washington i njegove partnere na Bliskom istoku za naoružavanje islamista iz cijelog svijeta koji su se, prema mnogim svjedočanstvima, masovno infiltrirali u redove sirijskih pobunjenika. I premda se još do prije nekoliko mjeseci činilo da Asadu prijeti sudbina Moamera Gadafija, njegova vojska počinje nizati pobjede. Washington i Moskva za to vrijeme nikako da se dogovore oko svojih interesa i privedu obje strane za pregovarački stol.

Robert Markarjan poslan je u Damask 1999. godine. Ubrzo potom umire dugogodišnji diktator Hafez al Asad, a vlast se prenosi u ruke njegovog sina Bašara. Sirija je time de facto postala monarhija, ali je ostala jedan od rijetkih sekularnih režima u arapskom svijetu.

Prije sirijske misije, naš sugovornik bio je bliski suradnik ruskog premijera Jevgenija Primakova. Osim velikog iskustva u ruskoj politici i obavještajnim službama, u biografiji 64-godišnjeg Markarjana stoji i da je doktor povijesnih znanosti te stručnjak za Aziju i Afriku. Govori arapski jezik.

'Prošao sam cijelu Siriju. Gotovo bi se moglo reći da u čitavoj ljudskoj povijesti nema nijedne kulturne oznake, nijednog imperija koji nije ostavio traga na teritoriju današnje Sirije. Po tome je jedinstvena. Nosim isključivo pozitivne uspomene i naravno da me pogađa što se danas tamo događa', započeo je Markarjan.

'Imam prijatelje tamo. Nekima od njih stradale su obitelji. To nisu ljudi iz vrha režima, funkcioneri s kojima sam se morao viđati po dužnosti, već pravi, bliski prijatelji: predavači na fakultetima, liječnici, poslovni ljudi... Povremeni razgovori s njima u ovakvoj situaciji izazivaju teške osjećaje.

Ima li među vašim prijateljima nekih koji su se pridružili pobunjenicima?
Ne. Svi oni aktivno podržavaju aktualni režim - ne zato što bi ga osobito voljeli, već stoga što je davao stabilnost, garantirao sigurnost i normalno ljudsko postojanje.

Zašto svjetske sile, među kojima je i Rusija, već mjesecima ne uspijevaju organizirati najavljenu mirovnu konferenciju u Ženevi, iako su razmjeri rata sve veći?
Reći ću otvoreno: zato što je linija zapadnih država apsolutno nekonstruktivna, neizbalansirana jurnjava s jedne na drugu poziciju – od embarga do naoružavanja pobunjenika, od pozivanja vlade Bašara al Asada na mirovnu konferenciju do javnih najava vojne intervencije protiv njega.

Lani se u lipnju održala međunarodna konferencija u Ženevi. Donesena je odluka da se za pregovarački stol dovedu sve strane kako bi se formirao privremeni vladajući organ koji će moći odgovarati za stanje u cijeloj Siriji i odrediti put njenog daljnjeg razvoja. Donesen je i dobar komunike (zajednička izjava), i to s učešćem svih svjetskih sila.

No doslovno za nekoliko mjeseci ona takozvana Grupa prijatelja Sirije (države predvođene SAD-om, op. M.S.) okuplja se u Maroku i iznenada odlučuje imenovati Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i oporbenih sila jedinim zakonitim predstavnikom sirijskog naroda! Kao da aktualne vlade nema, kao da je isparila... Ali tko su onda ljudi koji, naprimjer, kontroliraju situaciju u Damasku?

Ili, recimo, svibanj ove godine: Lavrov i Kerry dogovorili su se da će obnoviti napore za sazivanje 'Ženeve 2.' No i sami znate znate što se sada događa: SAD već priprema vojni scenarij i javno o tome govori. Shvaćate li kakva je to logika? Prvo naoružati pobunjenike kako bi zaredali s pobjedama, a onda s pozicije sile doći na Ženevu 2. To je naprosto besmislica.

Zašto se stječe dojam da je Rusija jedini moćni saveznik sirijskog režima?
Taj dojam stvara se umjetno. Nije stvar u tome da je Moskva jedini zaštitnik Asada, nego u tome da Rusija bolje od mnogih država Zapada razumije istinsku prirodu zbivanja u Siriji i odnosa u regiji. Najlakše bi bilo reći: 'Neka Bašar odstupi!'. Ali što će potom biti s tom zemljom? Hoće li prevladati džihadističke sile koje već sada ugnjetavaju narod, nameću srednjovjekovna pravila šerijata, ubijaju kršćane, režu glave i demonstrativno jedu ljudska srca..? To je divljaštvo i paradoksalna je situacija da mnoge države naprosto ne razumiju što se događa, a postavljaju uvjete. Shvatite, mi nismo zaštitnici Asada, ni njegovog režima.

Dat ću vam jedan primjer: Bašar Asad došao je na vlast u ljeto 2000. godine. Da, bio sam tamo kad se događao prijenos. Potavljena mi je sljedeća zadaća: s obzirom na činjenicu da Bašar nikada nije bio u Sovjetskom Savezu ni u Rusiji, trebalo se s njime upoznati, uspostaviti normalne odnose s vođom te važne zemlje. Radili smo na organizaciji njegovog prvog službenog posjeta Moskvi.

A taj posjet dogodio se u siječnju 2005. godine. Skoro pet godina kasnije! Prva njegova putovanja bila su na zapad: Francuska, Velika Britanija (u kojoj se i školovao, op. M.S), arapski susjedi, Turska... Kažu nam da se slijepo držimo Asada, da nam je on maltene nekakav obiteljski prijatelj, a to aposlutno nije tako. Mi samo shvaćamo realnost Sirije i kuda mogu odvesti zahtjevi Zapada. Opozicija? Tamošnja je opozicija toliko heterogena, s kime razgovarati? Oni sami između sebe ratuju...

Vi ste upoznali Bašara Asada kao ambasador zemlje koja je pola stoljeća ključni partner Sirije. Kako taj čovjek, koji je državnu vlast u 21. vijeku naslijedio po obiteljskoj liniji, doživljava sebe i svijet oko sebe?
On zasigurno nije planirao da će postati šef države. Pripremao se za vrlo mirnu, liječničku profesiju - postao je oftamolog. Kvalitetan, kažu. Radio je u jednoj klinici u Londonu. Otac Hafez za nasljednika je pripremao starijeg Bašarovog brata Basela. No on je, nažalost, poginuo u automobilskoj nesreći 1994. godine. Teško je reći je li bila namještena ili ne.

Bašar al Asad je izuzetno obrazovan, kulturan čovjek koji u cjelosti realno vidi svijet. Nije divljak koji se spustio s neke planine i nema iza sebe ništa osim kursa iz džihadizma...

Nisam ni mislio da mu percepciju pomućuje neobrazovanost, nego život u 'zlatnoj palači' vladarske obitelji.
Ne, on realno vidi situaciju. Mnogo stvari razumije. Kao manu sam primijetio nedosljednost. Karakter mu je prilično slab, pa često pada pod utjecaj savjetnika iz svog okruženja. A kako mu je to okruženje ostalo od oca, u njemu su mnogi zadržali stanje uma iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka (godine 1982. armija Asada starijeg je ugušila ustanak islamista pobivši pritom preko deset tisuća civila, op. M. S.). Bašara su često krivo savjetovali. Ne bih o imenima, no taj problem je djelomično i doveo do današnjeg stanja.

Kakav ste utjecaj Vi, kao veleposlanik države koju se smatra moćnim pokroviteljem Sirije, imali na Bašara kao diktatora?
Sigurno je da smo ga savjetovali. Ali ideje da smo mi bili gazde i radili što smo htjeli, a oni da su slušali sve što mi kažemo, nisu realne. Zar mislite da su nas i u vremenima SSSR-a sve slušali? Oni su uvijek iskazivali samostalnost u donošenju odluka, radili po svome vodeći se vlastitim shvaćanjem situacije - čak i kad su znali da ćemo biti odlučno protiv. Nekad bi činili sve suprotno od onog što mi kažemo. Uvijek su bili teški sugovornici. Ali gdje na svijetu imamo lake?

Kakva je vaša osobna percepcija sirijskog poretka, koji je sav u proturječjima? Stranka socijalističkih korijena izvrnula se u nasljednu monarhiju i klanovske odnose. S jedne strane govori se o zadnjem sekularnom režimu u arapskome svijetu, a s druge se sukob ocjenjuje kao sunitsko-šijitski...
Da, stranka Ba'ath pri osnivanju je imala socijalističku orijentaciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina socijalističke ideje bile su prilično popularne na Bliskome istoku. No bile su to više riječi, nego djela: svi arapski režimi ipak više naginjali kapitalističkom modelu male buržoazije. To se dogodilo i sa sirijskim ogrankom Ba'atha (zapadni izvori tvrde da je Asad stariji proveo čistke i napunio ju pripadnicima svoje alavitske manjine, op. M. S.). Slažem se da je u tom sustavu religija bila odvojena od države - iako je uloga islama bila vrlo važna, kao i u svim većinski muslimanskim državama.

Ali nikako se ne slažem s tvrdnjom da se konflikt razvio na temelju 'religijskih antagonizama'. To je važno naglasiti. Postoji kompleks događaja i faktora koji su doveli do sirijskog rata: reakcija na posljedice tzv. Arapskog proljeća, zatim nezadovoljstvo dijela društva time što, bez obzira na mnogobrojna obećanja o demokratizaciji režima koja su davana kada je vlast preuzimao Bašar Asad, praktički ništa na tom planu nije napravljeno. Pogoršalo se i socioekonomsko stanje, čemu je pridonijela velika suša 2010. godine (stotine tisuća ljudi tada je migriralo iz sela u gradove, op M.S.).

I nakon svega toga, kada se konflikt počeo rasplamsavati, neke vanjske sile učinile su sve kako bi mu pridale karakter sunitsko-šijitske konfrontacije. A nje zapravo nije bilo u korijenu sukoba.

Tko je po vama najodgovorniji vanjski činitelj za raspirivanje rata do današnjih dimenizija? Velike sile poput SAD-a i Rusije, ili regionalni geopolitički igrači?
U prvom redu regionalni – Saudijska Arabija i Katar. Što se tiče pozicije koju su zauzele države Zapada (prvenstveno SAD, Velika Britanija i Francuska), ona polazi od toga da je Sirija jedan od njima najnepodobnijih režima na Bliskome istoku jer se ne podčinjava diktatu i naredbama koje se dijele s navedenih adresa.

S druge strane, dobro je poznat kritički odnos tih zapadnih država prema Iranu. Vlast u Damasku doživljavalo se kao jednog od najbliskijih, najistinskijih saveznika Teherana, što je presudno utjecalo na negativan odnos prema njoj. Odatle želja da se okoristi svim ovim događajima kako bi se svrgnuo režim u Siriji.

Što Rusija može učiniti ako Zapad jednostrano odluči umiješati se u taj rat?
O tako katastrofičnom scenariju čovjek ne želi ni razmišljati. Teško je zamisliti da bi Rusija poslala vojsku da ratuje protiv sila intervencije. No oštro ćemo osuđivati na svim međunarodnim razinama, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a. Ukazivat ćemo na apsolutnu protuzakonitost takve intervencije. Sjetimo se neslaganja s američkom invazijom na Irak 2003. godine. Osim Rusije i Kine, protiv su bile i Njemačka, Francuska... No Amerikance to nije zaustavilo. Inače, unutar samog SAD-a vode se teške debate o Siriji. Čak i vojni vrh razumije previsoku cijenu pa istupa protiv moguće intervencije, ali poznati republikanski senatori i kongresmeni ju zahtijevaju... Ne znam zašto je tako. Djelovanje tih ljudi često se opire logici.

Veleposlanik Robert Markarjan  

Kako će Moskva reagirati ako se u Siriji nastavi koristiti zabranjeno kemijsko oružje?SAD je od početka prijetio da će se umiješati ako do toga dođe...
Moskva ovdje zauzima vrlo žestok stav. Predstavnicima sirijske vlade mnogo je puta naglasila da će bilo kakvo korištenje kemijskog oružja biti shvaćeno krajnje negativno i za sobom povući sve pripadajuće posljedice.Više puta dane su nam garancije da se apsolutno svo takvo oružje nalazi na sigurnome, uz obećanje da se ono neće koristiti protiv vlastitog naroda.

Rusija je nedavno predala dokument na 80 stranica koji ukazuje na to da upravo ustanici koriste kemijsko oružje. Svojevremeno je poznata Carla del Ponte, koju se teško može sumnjičiti za simpatije prema sirijskom režimu, otvoreno govorila kako ima dokaze da je bojne otrove koristila opozicija. A zatim je zašutila. Nikakvog opovrgavanja te informacije nije bilo. SAD pak samo barata podacima da su kemijsko oružje, navodno, koristile vladine snage. Pa pokažite te podatke! Mi smo svoja saznanja predali sUN-a za Siriju, a spremni smo ih dati i u javnost.

Valja se zapitati i sljedeće: ako Asadov režim nije pribjegao korištenju kemijskog oružja dok je bio vrlo slab i gubio u ratu, posve je nejasno zašto bi se sada njime poslužio, kad se situacija na frontu kardinalno izmijenila u njegovu korist.

Kao jedan od razloga uporne podrške Kremlja Asadu često se navodi Tartus, jedina vojna luka u Sredozemlju koju Rusija koristi nakon raspada SSSR-a i gubitka negdašnjih hladnoratovskih položaja.
(Smijeh). Bio sam mnogo puta u toj luci; to nije vojna baza. U punom smislu riječi, vojna baza sadrži zatvoreni teritorij s mnogo vojnika, oružjem na palubi plovila itd. Nešto kao baza Amerčke flote u Bahreinu. Naša baza u Tartusu na vrhuncu je imala tek nekoliko desetaka ljudi. To nazivamo tehnološko-logističkim punktom. Postrojenja se koriste za opskrbljivanje hranom i vodom ruskih brodova koji plove Sredozemljem, ili za odmor pomoraca na nekoliko dana. Priče o reorganizaciji Tartusa s ciljem da postane sjedište nuklearno naoružane ruske flote nemaju veze sa stvarnošću.

Čak i ako bismo - hipotetski - morali napustiti Tartus, to uopće ne bi bila velika tragedija. Iste usluge bez problema možemo dogovoriti na Cipru ili u Grčkoj. Priča da se držimo za tu bazu dio je ranije spominjane konstrukcije o velikoj ljubavi između Bašara i Moskve.

Kad smo kod oružja, kako je Rusija doživjela nedavni skandal oko hrvatske prodaje 200 tona oružja Jordanu, nakon čega se ustanovilo da je to oružje završilo u rukama sirijskih pobunjenika usprkos međunarodnom embargu? Naime, prije pet godina pisalo se da je Moskva blokirala prodaju hrvatskih helikoptera i ratnog broda Gruziji – što bi značilo da ima utjecaja na takve poslove...
Meni je slučaj iz 2008. godine potpuno nepoznat. Ja tada nisam bio u Hrvatskoj, ali da je tako nešto službeno postojalo, ja bih morao znati. Možda je netko izmislio priču... Što se tiče prodaje oružja Jordanu, negativno se odnosimo prema svakoj dostavi oružja pobunjenicima, bez obzira iz koje zemlje. Možda je Hrvatskoj, kako mi kažemo, netko 'smjestio' u toj priči. Hrvatska treba sama izvući zaključke iz svojih postupaka.

Postoji li ikakva alternativna sila izvan Bašarovog klana, s kojom je Rusija spremna razgovarati o preuzimanju vlasti u Siriji?
Vjerojatno smo jedini koji komuniciramo sa svim zdravomislećim stranama, s vladom i oporbom. Kritiziramo Bašara zbog usporenog provođenja obećanih reformi. Imamo kontakte s 'unutarnjom' opozicijom koja zagovara postepenu demokratizaciju i osuvremenjivanje, a ne rušenje svega i svakoga. Spremni smo čak i na dijalog s Nacionalnom koalicijom revolucionarnih opozicijskih sila, no oni su nestabilni, ratuju međusobno. Postizanje mira traži mnogo vremena, snage i financijskih sredstava.

Kada je američki State Department lani uvrstio među terorističke organizacije sirijski Džabat al-Nusra (zbog povezanosti s Al Kaidom), više od 20 tamošnjih oporbenih organizacija istupilo je s oštrim pismom protesta protiv poteza Washingtona.

A taj džihadizam u Siriji može uzrokovati eksploziju u cijeloj regiji. Tunis i Libija su u osnovi periferija arapskog svijeta; Libiju se može smatrati više afro-sahelskom regijom događanja negoli arapskom. Čak ni zbivanja u Egiptu nisu toliko važna za stanje u regiji kao ona u Siriji. Dok tamo bude loše, neće biti dobro ni u Iraku, Jordanu i Libanonu. Dođu li na vlast bojovnici džihada, to će biti vrlo loše i za Izrael. Tamo mnogi razumiju ovo o čemu govorim, premda javno ne govore. Asadov režim bio im je neprijateljski, ali predvidljiv.

Što se tiče samog Bašara Asada, on vidi dva primjera koja želi izbjeći: Mubarakov i Gadafijev. U takvim uvjetima naravno da će se boriti do kraja, tim više što ga većina vojske nije napustila. A Zapad mu nalaže da ode. Kuda da ode?

Možda u Moskvu. O tome se isto pisalo...
Asada u Moskvi nitko ne čeka, a i sam očigledno ne sanja otići tamo.