Isplati li se u hrvatskoj politici biti optužen za kaznena djela, osobito ako optuženika domaće pravosuđe ne može ili ne želi zadržati u pritvoru? Uz klimave optužnice i jaku socijalnu infrastrukturu, takvi optuženici vrlo lako mogu okrenuti stvari u svoju korist i iz dojučerašnjih gubitnika pretvoriti se u izborne pobjednike. To bi doista mogla biti putanja aktualnoga zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je proteklih pola godine dvaput završavao u pritvoru i dvaput izlazio na slobodu. U međuvremenu se riješio svoje zamjenice Sandre Švaljek, osnovao vlastitu stranku Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti te ponovno ušao u ured čelne osobe glavnog grada. Da su domaći filmaši skloni ekranizirati političke drame, trilere i komedije, ne bi trebali biti odveć maštoviti. Dovoljno bi bilo napisati iscrpan scenarij prema Bandićevim dogodovštinama jer život uistinu piše romane. Samo treba pričekati završetak.

A do epiloga svoje političke karijere Milan Bandić planira još puno toga. Nakon raščišćavanja stanja u gradu u kojem je pet puta pobjeđivao na lokalnim izborima od čega dva puta na neposrednim gradonačelničkim izborima, prvi čovjek Zagreba mora testirati raspoloženje sugrađana prema sebi i svemu što ga prati u posljednje vrijeme. Za to bi bili idealni prijevremeni lokalni izbori, ali ne završi li opet u pritvoru uz zabranu obnašanja svoje dužnosti, za takvo što neće biti potrebe. Uostalom, sada je ponovno na čelu grada bez prve zamjenice kao moguće suparnice, dok mu se druga zamjenica Vesna Kusin zasigurno najviše obradovala pri izlasku iz pritvora svjesna što bi je sve dočekalo da su Ustavni sud i Županijski sud odlučili drukčije. Ostane li Bandić na čelu grada do daljnjega, odnosno do redovnih lokalnih izbora u svibnju 2017., malo će se tko sjećati opcije sa Sandrom Švaljek kao potencijalnom gradonačelnicom. Pritom eventualne probleme Bandiću može stvarati raspored snaga u gradskoj skupštini u kojoj su se neki već vidjeli u novoj vladajućoj većini, ali ne treba sumnjati da će i u vijećničkim klupama prevladati interes oko ostanka u tim istim klupama. Osim ne zaključi li Milan Bandić da bi na novim izborima prošao bolje nego li na prošlima. No, jedno je sigurno. Bandića izbori čekaju. Oni parlamentarni.

U sve većem broju novih i najavljenih političkih stranaka i opcija koje će sudjelovati na predstojećim izborima za Hrvatski sabor, Bandićevo osnivanje svoje političke stranke, i to s ciljem nastupa na parlamentarnim izborima, može djelovati uzaludnim poslom. Njegova dva dosadašnja izlaska na nacionalne izbore – predsjedničke 2009. i parlamentarne 2011. – završila su porazima. I dok je na predsjedničkima barem ušao u drugi krug, na parlamentarnima je doživio debakl jer je u četiri izborne jedinice koje obuhvaćaju područje Grada Zagreba osvojio između 2,16% i 2,98% glasova birača. Ipak, četiri godine kasnije situacija izgleda drukčije jer će na ovim parlamenetarnim izborima svaki glas biti odlučujući ako ne za pobjedu, onda sigurno za novu, bitno promijenjenu konfiguraciju političkih snaga u zemlji koja će biti presudna u sljedećem izbornom ciklusu. Naime, izbori 2011. na kojima je sudjelovao i Milan Bandić ne samo da su rezultatski bili veoma izvjesni, nego su i de facto odlučeni dvije i pol godine ranije nakon odlaska s dužnosti tadašnjeg premijera Ive Sanadera.

Mada sva ispitivanja javnog mnijenja najavljuju pobjedu HDZ-ove koalicije, različiti rezultati novih stranaka među kojima je i Bandićeva, mogu utjecati na formiranje različitih većina u novom sazivu Sabora, od kojih su dvije najvažnije: vladina i ustavotvorna. K tome, budućem pobjedniku neće biti svejedno može li računati na još koju ruku dođe li do promjena u njegovoj koaliciji. Uspije li stranci Milana Bandića osvojiti zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, novi bi se politički akter u hrvatskom parlamentu nesumnjivo ponašao kao pivot, odnosno kao igrač koji od situacije do situacije odlučuje o pojedinim odlukama. Ni HDZ ni SDP sigurno ne žele da im Milan Bandić postane pivotom u priželjkivanom ishodu parlamentarnih izbora, ali to nije nemoguće. Posebice osmisli li zagrebački gradonačelnik napokon uspješnu kampanju za nacionalne izbore na kojima vlada sasvim drukčija logika od onih lokalnih. Za takvo su što potrebne dvije stvari. Prvo, konkretan politički program s jasnim porukama i poznatim timom suradnika koji se neće temeljiti na općenitostima i utopiti u međublokovskoj polarizaciji kakva će nedvojbeno obilježiti izbore. I drugo, repozicioniranje samog Milana Bandića u svijesti ne samo zagrebačkih birača kao žrtve sustava kojoj nitko ništa ne može, ni suparnici, ni pravosuđe. Bandić je jedan od rijetkih domaćih političara čije je ime uistinu postalo prepoznatljiva politička marka. Za jedne i dalje poželjna, a za druge otpočetka neprihvatljiva.

S obzirom da je svojedobno svoj politički svjetonator pragmatično opisao spojem zagreboljublja, domoljublja i čovjekoljublja, te da s lakoćom nosi svijeću s križem, hrvatsku trobojnicu i bedž s Titovim likom, možda se njegova politička eklektika i simpatije koje izaziva kod dijela biračkog tijela, pretvore u solidan rezultat na parlamentarnim izborima. Zasad je to u anketama između jedan i dva posto, ali kako se bude približavao izborni dan, a Milan Bandić još koji put pobijedi sudbinu i očito krhak sustav, moglo bi se dogoditi da mu nova utrka prema nacionalnim institucijama vlasti uspije. Suparnici nisu ništa bolji.