'Među velikim i novim infrastrukturnim projektima kojima bi se trebala povući značajna sredstva iz europskih fondova, potpredsjednik hrvatske Vlade Branko Grčić učestalo ističe projekte vodoopskrbe i odvodnje. Istodobno, njegov kolega, ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina najavio je da će se hrvatska kućanstva već u travnju suočiti s povećanjem cijene vode za piće. Izravan povod poskupljenju je povećanje iznosa naknade za korištenje voda, kao posljedica izmjena i dopuna Uredbe o visini istoimene naknade koje je koncem siječnja donijela hrvatska Vlada', piše doc.dr.sc. Mario Šiljeg, tehnolog za vode i vanjski član saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode
Tim je izmjenama naknada distributerima vode za piće povišena s 1,35 kuna na 2,85 kuna za prostorni metar zahvaćene vode, čime bi se posljedično prihodi Hrvatskih voda trebali povećati za oko 360 milijuna kuna na godišnjoj razini. Resorni ministar Tihomir Jakovina obrazložio je povećanje iznosa naknade potrebom ulaganja u projekte koji bi se trebali sufinancirati iz fondova Europske unije, među kojima su i oni na čiji se visok stupanj gotovosti poziva potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Od ukupnih vrijednosti projekata, od 60 do 70 posto namaknulo bi se iz fondova EU-a, a ostatak bi bila vlastita sredstva koja treba osigurati, između ostalog, aktualnim povećanjem naknade za korištenje voda.
Dosadašnja ulaganja u projekte vodoopskrbe i odvodnje bila su stopostotna i najčešće financirana ne baš povoljnim komercijalnim kreditima, pa je apsurdno tvrditi da do poskupljenja vode dolazi zbog osiguravanja 25 posto vlastitog udjela u projektima koji se financiraju iz fondova EU-a. Na žalost, Vlada i u ovom slučaju prebacuje na građane nesposobnost kvalitetnog upravljanja sustavom voda i gubitaka, pravdajući se europskim projektima koji su tu upravo sa suprotnim ciljem - da pojeftine usluge i rasterete građane.
Valja istaknuti još dvije prešućene činjenice bitne za procjenu svrhovitosti poskupljenja vode. Prva je ta da su se Hrvatske vode već ranije zadužile kod komercijalnih banaka, između ostalog radi pripreme i realizacije navedenih projekata, i to u iznosu većem od milijardu kuna! Toliko zaduženje bi, da je iskorišteno u svrhu kojoj je bilo i namijenjeno, zasigurno u značajnoj mjeri umanjilo potrebu za poskupljenjem vode. Druga bitna činjenica je ta da projekti koje potpredsjednik Grčić naziva novima i visokog stupnja gotovosti i nisu tako novi, nego su u sličnoj fazi gotovosti bili već 2011. i 2012. godine, nakon čega se s finalizacijom njihove pripreme gotovo stalo!
Novo povećanje cijene vode za piće nije zanemarivo. Prosječna cijena za kućanstva do sada je na razini Hrvatske bila nešto manja od 11 kuna, a do 2005. godine plaćalo se u prosjeku osam kuna po prostornom metru potrošene vode. Oko 65 posto sredstava iz cijene vode ostaje isporučiteljima vodne usluge za troškove proizvodnje i tekućeg održavanja, a ostatak se slijeva u namjenske fondove za financiranje upravljanja vodama i izgradnju vodnih građevina za javnu vodoopskrbu i odvodnju, odnosno u državni proračun.
Uzimajući u obzir srednju mjesečnu potrošnju vode jedne četveročlane obitelji, najavljeno poskupljenje moglo bi povećati račune za vodu u prosjeku za 20 kuna. Gradonačelnik Zagreba svojim je sugrađanima obećao da im računi od travnja neće biti veći, istodobno najavivši moguće smanjenje cijene vode, da bi već nakon nekoliko dana iznio drugačije mišljenje. U Splitu se za prosječnu četveročlanu obitelj može očekivati i do 30 kuna veći račun dok bi u Rijeci to povećanje iznosilo nešto više od sedam kuna. Osječani bi mogli vjerojatno još kratko uživati u 10-postotnom smanjenju cijene vode koje imaju od prošle jeseni.
Ulaganje u infrastrukturne projekte vodoopskrbe doista je nužno i isplativo, što se zorno može prikazati na jednoj od najlošijih i okolišno neprihvatljivih slabih točaka vodoopskrbnih sustava u Hrvatskoj, a to je gubitak vode pri isporuci od vodocrpilišta do krajnjeg potrošača. Od ukupne godišnje količine zahvaćene vode za potrebe javne vodoopskrbe u našoj zemlji, koja iznosi oko 400 milijuna prostornih metara, tijekom distribucije izgubi se više od 45 posto te količine. Tako visoki gubici preračunati u kune daju zastrašujuću brojku od preko dvije milijarde kuna na godinu bačenih u vjetar! Glavni razlog visokih gubitaka su uglavnom loše hidraulički optimizirane vodoopskrbne mreže, nedostatak odgovarajuće opreme za detekciju kvarova i telemetriju, odnosno nedostatak sustava daljinskog upravljanja i nadzora. Osim navedenih tehničkih nedostataka, tu su još nedovoljna ulaganja u održavanje vodoopskrbne mreže, ali i značajan udio ilegalnih priključaka i sličnih oblika krađe vode.
Jedina donekle pozitivna novina u sustavu vodnih naknada, najavljena prilikom predstavljanja strategije okrupnjavanja isporučitelja vodnih usluga, zaustavljanje je ugovaranja sufinanciranja projekata vodoopskrbe u pojedinim jedinicama lokalne samouprave iz sredstava naknada te njihovo preusmjeravanje u isključivo projekte vezane za fondove EU-a. Međutim uistinu nove projekte za sufinanciranje koji su trebali biti pripremljeni do sada nije bilo moguće vidjeti, što je, na žalost, već poznata boljka aktualne državne administracije na koju već mjesecima upozorava zastupnica u Europskom parlamentu Ivana Maletić.
Zato se nameće opravdano pitanje u koju svrhu su, kada već nema pripremljenih projekata, utrošena sredstva namaknuta skupim zaduženjima Hrvatskih voda? Isto tako, upitno je to hoće li uvećana naknada za korištenje voda, koja će opteretiti budžet ionako osiromašenih hrvatskih građana, i ovaj put, umjesto za razvojne projekte, poslužiti za otplatu moguće nenamjenski potrošenih kredita?
