Da bi se u kratkom vremenu oslobodio Knin, kako objašnjava, trebalo je osloboditi Dinaru, odnosno zauzeti njezine dominantne visove te osloboditi Bosansko Grahovo jer bez toga se ne bi moglo doći u zaleđe grada i napasti neprijatelja s leđa. Zbog toga su prije Oluje provedene operacije Skok 1 i Skok 2, zatim Zima 94 te Ljeto 95 tijekom koje je oslobođeno Bosansko Grahovo.

'Čim se oslobodilo Bosansko Grahovo 28. srpnja, nije bilo ni trenutka odmora. Snage 7. gardijske brigade odmah su bile usmjerene prema Kninu i postupno se napredovalo prema vojnom poligonu Crvena zemlja koji se nalazi na obroncima Dinare, iznad Knina. Četničke su snage tu postavile dvije jake otporne točke na dominantnim visovima Igli i Samaru s koji su nadgledale ulaz u Knin. One su nam bile najveći problemi, ali smo ih riješili. I to ne samo pješaštvom i topništvom, nego i oklopnim vozilima što je neprijatelje jako iznenadilo. Naime, prema strategiji JNA, kojom su se vodile četničke snage, zbog konfiguracije terena, u Knin nije bilo moguće doći preko Crvene zemlje oklopnim sredstvima kao što su tenkovi, ali mi smo to uspjeli', naglašava Dvekar.

Da nije bilo lukavosti i domišljatosti, gardisti zacijelo ne bi uspjeli doći tenkovima na Crvenu zemlju, a zatim i u Knin.

'S obzirom na to da smo zapovjedništvo izvještavali o napredovanju, pa tako i da je 1. pješačka bojna na ulazu u Crvenu zemlju, 30. srpnja dobili smo zadatak da krenemo dalje. Tako smo nekoliko dana našim tenkovima dolazili iz Bosanskog Grahova nadomak poligonu Crvena zemlja. Vozili bismo se s dva tenka gore, a jedan vraćali, pa smo do 4. kolovoza gore u šumi, na ulazu u Crvenu zemlju, grupirali 2. tenkovsku satniju. Usto, imali smo i jedan dio borbenih oklopnih vozila, točnije vod BVP-a', prisjeća se Dvekar koji je u to vrijeme bio satnik.

Iako zapovijed za napad na Knin još nije bila izrečena, svi su shvatili da se stvara idealan trenutak.

'U zapovjedništvu 1. bojne govorilo se da ako uskoro ne napadnemo Knin, svi se skidamo u gaće i odlazimo domovima. Naravno, ne treba to doslovno shvatiti već kao ilustraciju toga koliko smo bili uvjereni da je napokon došao trenutak za oslobođenje Knina zbog fenomenalno posložene situacije', objašnjava Dvekar.

Buldožer je tenkovima krčio put, a za upravljačem mu je bio 60-godišnji nagluhi Splićanin

Zapovjednici svih postrojbi bili su 3. kolovoza pozvani u zapovjedništvo 7. gardijske brigade gdje im je izložen plan napada na Knin koji je obuhvaćao i oklopne snage, ali ne odmah na način kako se to i dogodio.
'Oklopna sredstva bila su predviđena za djelovanje sa stacionarne crte. To je, međutim, promijenjeno. Naime zapovjednik 7. gardijske brigade general Ivan Korade pitao nas je kakve imamo potrebe, pa je tako mene pitao što treba 1. pješačka bojna za uspješan završetak zadaće. Zatražio sam jedan TG, odnosno građevinski stroj ili buldožer Catepillar. Gledajući me s nepovjerenjem, pitao me idem li ratovati ili graditi ceste. Tada sam mu izložio zamisao ulaska u Crvenu zemlju i razbijanja neprijateljske prve crte klizeći tenkovima sa sadašnjih položaja, a za to TG treba izgraditi 300-tinjak metara prolaza kuda bismo se popeli do četničkih položaja', govori nam sugovornik.

Znajući da imaju dobar uvid na teren, Korade je odobrio buldožer i uporabu tenkova, a iz 3. pješačke bojne pridodao je na ispomoć i 3. pješačku satniju te dio sredstava iz protuoklopne brigade.
'Napad na Knin počeo je 4. kolovoza u pet sati ujutro, prvo žestokom topničkom pripremom po prvoj crti neprijatelja, što znači da smo topništvom najviše tukli Iglu i Samar da omekšamo neprijateljsku obranu koja je tu bila izuzetno dobro utvrđena. Potom smo napali pješačkim postrojbama, a istovremeno krenuli i s manevrom oklopnim sredstvima. Tenkovi su se počeli spuštati kroz duboki klanac s položaja u smjeru Oštrog kuka prema Crvenoj zemlji, odnosno prema Igli i Samaru, a prije njih je išao – buldožer. Vozio ga je gospodin star oko 60 godina iz Splita koji je mobiliziran prethodne večeri. Objasnio sam mu što se od njega očekuje, što treba napraviti. Slabo je čuo, pa mi je poručio da mu pokazujem rukama što treba i nema brige', prisjeća se Dvekar hrabrog Splićanina.

Čim su krenuli tenkovi u pet ujutro, kako naglašava, krenuo je i buldožer.

'Nakon što se brzo spustio u klanac, odmah je počeo kopati. Kod spuštanja, srećom, nije pogođen jer nije ni zamijećen, a dok je kopao prolaz na uzbrdici nisu ga mogli vidjeti. Tukli su ga, doduše, minobacačima, ali naslijepo. Zbog toga je stroj dobio nekoliko gelera, ali gospodin je nastavio s radovima tako da je on prvi izbio na Crvenu zemlju, a iza njega tenkovi. To je bio stvarno dar-mar za četnike', veli nam Dvekar.
Dok su tenkovi kretali na poligon, kako dodaje, pješaštvo je već bilo u bliskom kontaktu.

'Baš na Igli, nažalost, poginula su nam dva zapovjednika desetine, Zvonko Simon i Martin Segedin, pripadnice 1. pješačke satnije 1. pješačke bojne 7. gardijske. Tu 1. satniju malo se spominje, ali valja reći da su je činili uglavnom prekaljeni veterani iz 1991., bez obzira na to što je njezin zapovjednik Božidar Galović imao svega 24 godine i vjerojatno bio najmlađi zapovjednik u gardijskim brigadama', upozorava Dvakar koji je u vrijeme oslobađanja Knina imao 28 godina.

Nakon što su ušli na Crvenu zemlju i tu se uklinili, pripadnici 7. gardijske stali su 4. kolovoza u 16 sati sa svim djelovanjima i prekinuli napredovanje sukladno dobivenoj zapovijedi.

Knin smo gledali kao na dlanu. Prostim okom vidjeli smo vozila i pješake u gradu. No stali smo sukladno zapovijedi i doktrini koja je vladala u HV-u. Radi se zapravo o zapadnoj doktrini prema kojoj se neprijatelja razbije u prvom dijelu, a zatim se stvara poluokruženje koje omogućuje izvlačenje. Time se izbjegavaju žrtve i na jednoj i na drugoj strani. Upravo je to bio slučaj u Kninu. Tako smo mi čitavo popodne, odnosno od 16 sati i čitavu noć gledali kako se četnici i civili izvlače iz Knina. Jedan jedini metak kroz to vrijeme nismo ispalili prema Kninu, a kamoli granatu', naglašava.

Nakon što su pripadnici 4. gardijska brigada uvedeni u njihovom smjeru napada tijekom noći s 4. na 5. kolovoza, i to kroz borbeni raspored 1. i 2. pješačke bojne 7. gardijske, na desni bok u smjeru Golubića, prema Kninu krenuli su opet 5. kolovoza u pet sati ujutro. Međutim, 1. satnija 1. bojne se tijekom noći spustila do prvih kuća da bi očistila put od minsko-eksplozivnih sredstava i mogućih zaostalih četničkih skupina. Odakle onda optužbe za prekomjerno granatiranje i slično, pitamo.

'Mislim da to govore laici. Naravno da se u svakom sukobu puca jer ne može se bitka dobiti cvijećem. Međutim, mi smo tukli ciljeve na prvoj crti i poznate vojne ciljeve u dubini. Stoga ne znam je li u Knin pala jedna ili dvije zalutale granate. Kada je predsjednik Franjo Tuđman došao u Knin koji je gledao s tvrđave, svima nam je čestitao govoreći da smo ispunili zapovijed, ne samo zbog oslobođenja već i njegovog očuvanja. Niste mogli vidjeti kuću bez krova, a granata ili dvije pale su na željezničku stanicu', upozorava Dvekar koji dodaje da je dovoljno prisjetiti se kako je izgledao Knin, a kako Vukovar. Glede uloge Amerikanaca, vjeruje da su ulogu imali kod obuke, ali ne i kod drugog.

'Navodno je državnom vrhu poručeno da ako napadnemo Banjaluku, da će nas pogoditi nešto odozgo'

'Nemam spoznaje o bilo kakvoj drugoj pomoći niti sam je vidio. Međutim, vjerujem da je na naše operacije snažno utjecala Srebrenica jer je Bihać bio na dobru putu da postane nova Srebrenica. Vjerojatno je i zbog toga došla operacija oslobađanja Knina vrlo brzo nakon oslobađanja Bosanskog Grahova. No Oluja je krenula na čitavom području Hrvatske, a djelu u borbenih djelovanja 7. gardijske i 4. gardijske operacija se zvala Kozjak 95. Mi, dakle, nismo znali za Oluju koja je imala snažan psihološki učinak, pogotovo oslobađanja Knina. Mogli smo ga osloboditi već prvi dan operacije, ali onda bi žrtve bile veće zbog uličnih borbi i civila', veli Dvekar koji se u Zbor narodne garde uključio 1. rujan 1991. te otišao kao dobrovoljac u 3. gardijsku brigadu u Osijek jer nije mogao mirno gledati što se ondje događalo.
Nakon oslobađanja Knina, pripadnici 7. gardijske krenuli su prema sjeveru, odnosno Banjaluci gdje su zapravo do izražaja došli Amerikanci.

'Najprije je bila operacija Mliništa, pa Južni potez koja je počela 9. listopada 1995. Tu je bilo najtvrđe jer su četničke snage shvatile da ne mogu nama parirati dosadašnjim načinom ratovanja i ustrojem, pa su počeli stvarati profesionalne postrojbe. Na našu sreću, to su počeli kasno. Prvi je dan bilo najteže. Naša 1. satnija razbila je prvu crtu u večernjim satima te duboko ušla u dubinu neprijatelja nakon teške borbe. Vrlo brzo oslobođen je Mrkonjić grad te smo nastavili prema Maloj Manjači. Treći dan trebali smo zauzeti određene pozicije i 1. bojna se uklinila 10-ak kilometara u neprijateljski teritorij već u jutarnjim satima. Bili smo vrlo blizu Banjaluke i tada smo dobili zapovijed da se zaustavimo. Bili smo prisiljeni ustrojiti kružnu obranu jer su nam bokovi bili oslabljeni. Žestoko je bilo taj dan, ali uspjeli smo zarobiti nešto borbene tehnike, tenkova i slično. Kada sam u osam sati izvijestio zapovjedništvo da smo dostigli zadane pozicije, zapovijed je bila da se zaustavimo. Nedugo nakon toga nazvao me general Ademi i pitao za žrtve, a bio je jako sretan kad je čuo da zadnji dan nismo imali poginule. Tada smo očekivali napad na Banja Luku, no zapovijedi nije bilo. Navodno je tada državnom vrhu poručeno da ako napadnemo Banjaluku da će nas pogoditi nešto odozgo', otkriva Dvekar koji misli da je to vjerojatno bilo nešto vezano uz Amerikance.

Pripadnici 7. gardijske zatim su se vratili u Varaždin, gdje im je bila točka polaska, a onda su počele pripreme za oslobađanje istočnog dijela Hrvatske, ali on se integrirao mirnim putem.
'S obzirom na važnost Oluje i oslobođenje Knina, vjerujem da bi u proslavi sudjelovali i naši saveznici, samo da se naša politika uspjela posložiti i međusobno dogovoriti bez prepirki jer su najave bile nekoliko naleta savezničkih zrakoplova i slično', zaključuje Dvekar.