Bilo je potrebno tisuće godina da bi ljudska populacija dosegla svoju prvu milijardu. Dogodilo se to početkom 19. stoljeća. Odonda nadalje milijarde su počele kapati sve većom brzinom, a put od šeste do sedme prevalili smo u samo 12 godina – od 1999. do 2011.

Planet Zemlja, piše The Guardian, postao je 'planet Čovječanstvo' i ljudska vrsta danas potpuno dominira i kontrolira ostale forme života te toliko duboko utječe na prirodni okoliš da možemo bez pretjerivanja reći da smo ušli u geološki period Antropocena

Da Zemlju naseljuje nekolko stotina milijuna ljudi, ne bi bilo nikakve pretjerane svijesti o tome kako živjeti a da se sačuvaju prirodni resursi. Realnost brojki nas pak primorava povesti najstrože računa o svim detaljima svakodnevnog života, od toga kako se hranimo i kako putujemo, do toga kako sačuvati energiju, okoliš, floru i faunu koja nam je jedini poznati suputnik u svemiru.

Nije problem u nedostatku prostora. Čitava bi svjetska populacija stala u jedan Los Angeles i još bi eventualno imali mjesta za pomicati ramena. Problem je u našim potrebama, željama i pohlepi, baš kao i u brutalnoj nejednakosti u potrošnji energije između pojedinih regija svijeta. Treba također priznati da nema ljudskog bića, koliko god siromašno bilo, koje bi moglo izbjeći interakciju s okolinom i zbog toga, drži Guardianov autor, koliko nas ima znači više nego ikada.

Štoviše, iskustvo pokazuje da se najveća potrošnja energije po glavi stanovnika događa u društvima koja se naglo industrijaliziraju - dovoljno je uzeti primjer Kine ili Indije. Niskorazvijene zemlje gdje žene rađaju kada žele i kada ne žele, gdje roditelji sa sedmero djece postaju bake i djedovi s eksponencijalno više unučadi, predstavljaju najveći rizik za skoru budućnost jer potomstvo postaje dio industrijskih transformacija i tvori novonastali srednji sloj koji troši neusporedivo više prirodnih resursa.

S druge strane, mnoge industrijalizirane zemlje također rastu u broju stanovništva, što predstavlja momentalnu, a ne projiciranu prijetnju. SAD, recimo, koji je na vrhu potrošačke piramide.

Ekološki program UN-a nabrojao je tekovine Antropocena: neće biti dovoljno čiste vode za dvije trećine svjetske populacije za otprilike 14 godina, pola šuma je već nestalo za potrebe industrijalizacije, a do sredine ovog stoljeća mora će izgubiti riblji fond. Životinjske vrste sve je teže očuvati unatoč rezervatima koji niču kao gljive poslije kiše. Riječ je o staništima koja su neadekvatna jer su pod potpunom kontrolom ljudi.

UN također predviđa da bi do kraja 21. stoljeća na Zemlji moglo biti između 6.2 i 15.8 milijardi ljudi. Zavisno od toga koliko ćemo ozbiljno shvatiti problem nataliteta. Planet se još uvijek može nositi sa sedam milijardi ljudi ako se napravi odlučni i beskompromisni zaokret prema zelenim tehnologijama, očuvanju voda i energije. Još važnije, ako se stvori globalna svijest da su žene autonomne te da odluku o rađanju trebaju donositi potpuno slobodno. Postoje analize koje pokazuju da kada bi to bio slučaj sa svakom ženom, rast populacije pao bi na ispod nešto više od dva djeteta po ženi, što je sada slučaj, te bi broj stanovništva dosegao vrhunac oko 2050, a nakon toga počeo padati.

Guardianov autor misli da su institucije i društva prilično efikasna kada je riječ o kontroli nataliteta. Test na kojem redovito padaju je zautavljanje klimatskih promjena, očuvanje voda i općenito ekosustava od štetnog utjecaja ljudi. Zaustavljanje rasta populacije je bitno, ali je i najjednostavnija zadaća u sveukupnoj promjeni načina na koji se čovjek odnosi prema vlastitom staništu. Logično, mijenjati svijest pojedinaca s riječima da imaju daleko veća prava nego što misle je neusporedivo lakše nego mijenjati svijest vlada i industrijskih divova s riječima da imaju daleko veće dužnosti nego što misle.