Prema Udruženju njemačkih odvjetnika, u nacističko doba, točnije 1941., ubojstvo je proglašeno 'podmuklim' činom što bi u praksi imalo značiti da postoji veća vjerojatnost da se oštrije osudi žena koja je ubila svog nasilnog supruga nego muškarac koji je zlostavljao svoju suprugu godinama prije no što ju je ubio. Njega bi se moglo prije optužiti za ubojstvo iz nehata što nosi kaznu od pet godina u zatvoru nego za klasično ubojstvo gdje prijeti doživotna kazna. Naime, tvrdi se, prema slovu zakona, da u ubojstvu koje je počinio muškarac nema ničeg 'podmuklog', već da je bilo frontalno i direktno te da se moglo i očekivati.

Odvjetnik iz Berlina Stefan Koening tvrdi da su nacisti definirali čin ubojstva u okviru vjerovanja da su neki ljudi inherentno neuračunljivi te se radilo o tome da se ubojstvo odredi kao 'podmukli čin' umjesto da se pri svakom zločinu ispitaju konkretne okolnosti. 'Nacistički zakon daje prednost snažnima koji ubijaju slabije', rezimirao je situaciju Koening koji nastoji promijeniti odredbu iz 1941. godine.

DDR-u na snazi je bio drukčiji zakon kojim se ubojstvo povezivalo s namjerom ubijanja ili nanošenja ozbiljnih ozljeda, no ujedinjenjem Njemačke, taj zakon iz Zapadne Njemačke postao je zakonom čitave zemlje.
U kaznenom zakonu stoji da je osoba kriva za ubojstvo ako je zlouporabila bespomoćnost žrtve, no upravo tako mnoge zlostavljane žene na kraju i ubiju svog partnera. 'Ako žena koja je slabija od napadača nema drugu priliku već iskoristiti trenutak kad on nije svjestan i tada ga ubije, primjerice, nožem s leđa ili tako što mu otruje hranu, bit će osuđena za ubojstvo što znači doživotnu zatvorsku kaznu', tvrdi Koening. Statistike potvrđuju odvjetnikove riječi. Naime, više se osuđuju zlostavljane žene no nasilni muževi, smatra i Dagmar Oberlis, autor studije o kaznenoj praksi. S jedne strane, žene koje su trpjele nasilje ubile su partnera s predumišljajem, a nasilni muškarci, koji se nisu bojali odmazde, premlaćivali su supruge do smrti.

Stručnjaci citiraju slučaj Marianne Bachmeier koja je 1981. s pištoljem ušla u sudnicu gdje se sudilo ubojici njezine sedmogodišnje kćerke te mu prišla i ubila ga pred svima. Tada je spustila pištolj i nije pobjegla. U Njemačkoj se to smatralo ubojstvom, a ne ubojstvom iz nehata, jer žrtva nije očekivala napad. Uslijedila je široka nacionalna rasprava o naravi tog ubojstva, a pojavilo se i niz inicijativa u kojima se podržao čin Marianne Bachmeier. Na kraju je optužnica o ubojstvu promijenjena, no ostalo je vrijediti isto načelo o ubojstvu u kojem žrtva ne očekuje napad.

Citira se i kontroverzni slučaj kanibala Armina Meiwesa koji je 2001. izdao oglas da traži 'dobro građenog muškarca između 18 i 30 godina da bi ga ubio i konzumirao'. Na oglas se javio mladi inženjer Bernd Juergen Armando Brandes (21). Dva muškarca su se susrela, a Meiwes ga je, kao što je opisano u oglasu, ubio i potom pojeo dijelove njegova tijela. Ubojica se branio tako što je tvrdio da je žrtva pristala na smrt te u ubojstvu nije bilo ničeg 'podmuklog' i u konačnici je osuđen na osam godina zatvora. No na ponovljenom suđenju ipak mu se osudilo za ubojstvo, jer je zadovoljavao seksualnu nastranost što prema zakonu iz nacizma upućuje na ubojstvo. BBC zaključuje da je ubojica još živ, iako u zatvoru, jer se u međuvremenu ipak ukinuo jedan drugi zakon iz doba nacizma, onaj o smrtnoj kazni.