Vidljiv znak te ljutnje bilo je masovno mahanje cipelama, što je u arapskom svijetu najteži mogući oblik uvrede.

Prisjetimo se trenutka kada je irački novinar bacio svoje dvije cipele na tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Bila je to gesta velikog prezira.

Iako to nije običaj koji je izvorno islamski ili koji je vezan uz islam, muslimanima je u praksi duboko usađen takav način međusobnog vrijeđanja. Mahanjem ili bacanjem cipela na osobu koju žele uvrijediti ili tek pokazivanjem đona cipele toj osobi, muslimani odnosno Arapi (jer običaj imaju i neki Arapi koji su kršćani) daju do znanja da je stopalo, najniži dio ljudskog tijela i cipela koja ide na stopalo, još niže, znak koliko se suparnika nisko doživljava.

Mahanjem cipelama prema Mubaraku, odnosno prema njegovoj slici na velikom ekranu preko kojeg su pokušavali pratiti govor na Trgu oslobođenja u Kairu, narod je dao do znanja da je dosta pa se sutrašnji dan, petak, najavljuje kao dan velikih nereda.

Nije pak jasno koju ulogu sada ima vojska jer, po nekim analizama, vijest da će Mubarak odstupiti krenula je iz vojnih krugova, što nekima sugerira mogućnost da se u Egiptu možda kuha i vojni udar na Mubaraka.

Drugi se pak pitaju, ako je vojska najavila da će braniti mir i sigurnost i ako revoltirani građani krenu milom ili silom na Mubaraka i na institucije države, hoće li vojska i policija okrenuti cijevi protiv građana.

Eksplozija gnjeva koja je bila izvrsno prikazana u izravnom prijenosu koji je omogućila televizijska mreža Al Jazeera govori da građani neće odustati od zahtjeva i da će doći do žestokog sukoba s Mubarakom, koji je u svom paternalističkom i docirajućem govoru (kao otac, kako je sebe doslovno definirao, koji govori djeci, kako je nazvao građane) djelovao kao osoba potpuno udaljena od stvarnosti.