'Moj otac je odrastao na Sljemenu i nekako je bilo normalno da je postao strastveni skijaš, pa je ljubav prema skijanju od malih nogu prenio i na mene. S pet godina upisom u skijaški klub Zagreb započinje moja skijaška karijera koja je usprkos odličnim natjecateljskim rezultatima zbog obveza prema fakultetu nažalost morala naglo završiti', priča Gordan.

No ako doma nije donio olimpijsku medalja iz neke skijaške discipline, nakon diplome ovjenčao se onim što je za dobar dio domaćeg snjegoljubnog svijeta usporedivo s doktoratom iz skijanja. Gordan je instruktor skijanja s međunarodnom licencom ISIA (International Ski Instructors Association) i talijanskom Associazione Maestri Sci Italiani) Maestro di Sci te je član talijanskog udruženja zimskih sportova (F.I.S.I.) što će reći da najveći dio bijelih mjeseci provede brazdajući po stazama prestižnih svjetskih skijališta. Za njim su ostali tragovi po Alta Badiji, Cortini d'Ampezzo, Livignu, Kronplatzu, Val Gardeni, Soeldenu, Kitzbuheul, Courchevelu, St. Morizu, Val d'Isereu i drugim popularnim skijaškim destinacijama.

Od domaćih licenci pak Gordan ima onu HZUTS-a (hrvatski zbor učitelja i trenera skijanja) - Učitelj skijanja i član je 'Nika Krčmara' (zbor učitelja i trenera sportova na snijegu Zagreba).

'Nakon završenog studija vratio sam se na snježne padine, a kako se većinu života bavim skijanjem, u jednom trenutku skijanje je preraslo u posao, a posao u ljubav prema skijanju...', kaže Gordan, a kako je ovo ipak Hrvatska a la carte najprije nam je valjalo reći koju o domaćim skijalištima, njihovim komparativnim prednostima i manama u odnosu na okolne zemlje. Tu nam, što bi Gundulić rekao višnji Bog i nije bio baš široke ruke?

'Zbog svojeg geostrateškog položaja i nedostatka visokih planinskih lanaca, u prosjeku visokih preko 1.700 metara, koje su osnovni preduvjet za izgradnju održivih skijališta, Hrvatska (osim zagrebačkog Sljemena i riječkog Platka te nedavno izgorjele Bjelolasice) nažalost,ne može ponuditi ozbiljnija skijališta koja bi konkurirala svjetskim skijalištima, za koja postoji točno razrađeno rangiranje', poučava me Gordan.

Neke su od glavnih karakteristika, primjerice, dužina skijaških staza, opremljenost i količina skijaških žičara, infrastruktura na skijaškim stazama i izvan njih, lokacija, pristup, ponuda smještaja i dodatnih popratnih sadržaja (saune, bazeni, wellness-centri, klizališta, noćna skijanja, sanjkališta, apres-klubovi, destinacije za kupnju, i dr...).

'Iz tih parametara bismo mogli zaključiti da su u prosjeku skijališta u Hrvatskoj gotovo neusporediva, odnosno da sada raspoložive ponude i kapaciteti hrvatskih skijališta ne mogu konkurirati skijalištima Zapadne Europe (Austrije, Italije, Francuske i Švicarske)', ističe Gordan svodeći hrvatsku bijelu knjigu na dva grada i dva brda: Zagreb i Rijeka, Sljeme i Platak. Ali ima se i tu što dodati.

'Opremljenost skijališta u Hrvatskoj zastarjela je, a infrastruktura koja se koristi postavljena je kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Što je, kada usporedimo prosjek ulaganja u talijanska i austrijska skijališta, daleko ispod standardnih ulaganja!

Primjerice Grad Zagreb posljednji je put uložio sredstva u izgradnju skijaške žičare davne 1989. kupnjom tada rabljenog trosjeda, dok je dolaskom Svjetskog skijaškog kupa napravio dodatno ulaganje u infrastrukturu zasnježenja i izgradnje jezera - bez kojeg u današnje vrijeme ne postoji mogućnost ozbiljnijeg i dugoročnijeg skijanja - čime je osigurao produljenje skijaške sezone na Sljemenu', kaže Gordan i dodaje: 'No i ta skijališta danas koriste isključivo građanima lokalnih sredina. Bez kapitalnih financijskih ulaganja prema idejnim planovima - Zagrebačkog skijaškog saveza o uređenju Sljemena, naravno uz pomoć promocije Zagreba kao skijaške destinacije kroz skijaški kup Snježne kraljice i planova o modernizaciji skijališta Platak kod Rijeke - u ovom trenutku ne vidim perspektivu koja bi naša skijališta promaknula u skijališta koja bi ušla u konkurenciju europskih skijališta, kao turistički odabir', zaključuje Gordan objašnjavajući fenomen velike skijaškog egzodusa Hrvata.

Inače, dodaje mi Gordan pitanja koja sam čuo prisluškujući razgovor dvojice skijaša s početka teksta, tek su uvod u pravo skijaško spominjanje. Da sam ostao, kaže, čuo bih, primjerice i ova: Koliko si kilometara prošao? (među boljim skijašima običaj je mjeriti pređene kilometre tokom dana, pomoću skijaške karte koja pri svakom ulasku u skijašku žičaru registrira skijaša, te na taj način mjeri prijeđenu udaljenost); Kako skijaš?/Koliko dugo skijaš?/Kakav si skijaš? (kada s nekime odlazite na skijanje, ovaj je odgovor jedan od najvažnijih budući da se skijaši međusobno ne vole iščekivati ako netko zaostaje zbog lošijeg skijaškog znanja/iskustva ili možda nedostatka kondicije); Jesu li strme staze? (pitanje koje postavljaju početnici); Je l' gužva na žici/na stazi? Koliko se čeka (misli se na red za žičaru)? (glavna pitanja za vrijeme top sezone). Lani su me ubile pancerice, što da radim? Ne mislim ove godine umirati od bolova! (često pitanje koje postavljaju skijaši na početku sezone budući da se noga nije privikla na skijašku cipelu, a često takva pitanja postavljaju i oni koji su unajmili/posudili opremu).

Prema Gordanovom iskustvu Hrvati prije svega rado biraju austrijska i talijanska skijališta, no zbog blizine pri odabiru ne izostaju ni skijališta u Sloveniji.

'Novost je to da i sve veći broj putuje na skijanje u Francusku zbog povoljnih aranžmana što se isplati bez obzira na udaljenost', kaže pa dijeli ono što bi se moglo nazvati korisnim i besplatnim savjetom:
'Na talijanskim i austrijskim skijalištima se za vrijeme zimskih školskih praznika u Hrvatskoj - koji počinju početkom siječnja, na tzv. hrvatski tjedan - stvaraju velike gužve, pa bih svakako savjetovao onima koji nisu nužno vezani za termin školskih praznika, da odaberu veljaču kada nema velikih gužvi i postoji veća vjerojatnost za bolje vrijeme.' Odabir skijališta uvelike ovisi o financijskim mogućnostima i potrebama za pojedine sadržaje, pa je prije odlaska važno znati ne samo koliko eura imaju na raspolaganju nego i što žele, a što mogu. 'Primjerice, za skijaše početnike nije potrebno odabrati ona skijališta koja u svojoj ponudi nude staze u dužini od 300 km, kada će u sedam dana skijanja uspjeti iskoristiti svega 20 kilometara već bi trebalo obratiti pažnju da odabir skijališta nudi onu količinu sadržaja koju je moguće maksimalno iskoristiti, čime se može dosta i financijski uštedjeti', prepričava Gordan, nimalo zatečen mojim neozbiljnim pitanjem (ali utemeljenom na osobnom životnom iskustvu): A što on radi dok drugi padaju?

O ne! Ne stojim i gledam kako polaznici padaju nego im pomažem postaviti se na skije od njihova prvog kontakta sa snijegom. I ne samo to, instruktor skijanja odgovorno prati polaznika kroz sve skijaške faze. Moj posao traje od skijaških početaka sve do vrhunskih rezultata u natjecateljskom skijanju. Po meni nema alternative učenju skijanja pod organizacijom ovlaštenog, verificiranog i certificiranog instruktora skijanja. To je najbrži i najpovoljniji, a što je najvažnije i najsigurniji način učenja skijanja', kaže Gordan ilustrirajući svoj posao anegdotom sa skijanja.

'Prije nekoliko godina vodio sam jednu grupu naprednih skijaša,koji su od mene očekivali (umjesto osnovnog školskog skijanja) višu razinu skijanja i samim time više prijeđenih kilometara na skijaškim stazama.
Kako je preduvjet naprednog skijanja potpuno svladavanje skijaške tehnike (umjesto snage), tako je za uskijavanje grupe naprednih skijaša prije svega bilo potrebno napraviti nekoliko rundi (krugova na istoj stazi) zagrijavanja, čiji je glavni rezultat - osim uskijavanja/zagrijavanja - napuštanje isključivo fizičke snage te postupno korištenje mekoće koju sama po sebi nudi tehnika skijanja. Kako je prilikom skijanja vrlo teško potpuno ostaviti fizičku snagu na mjesto skijaške tehnike koja nam omogućava uz minimalni napor skijanje po cijele dane, anegdota je bile u tome što nitko od polaznika nije ni približno mogao očekivati da će skijanje bez zaustavljanja proizvesti tako veliku količinu umora u relativno kratkom vremenu, zbog čega je grupa naprednih skijaša - umjesto početne zabave - postala blago rečeno vrlo ozbiljna i koncentrirana na pokušaj svladavanja onoga što se zove natjecateljsko skijanje', smije se Gordan.

Dodaje još jedan savjet koji vrijedi bez obzira na to kamo se uputite, Cortinu d'Ampezzo, Kupres ili Platak. Uz odabir skijališta te odabir i nabavku skijaške opreme u skladu sa svojim skijaškim iskustvom i znanjem – posebno je važno osiguranje od nezgode.

'Nažalost, nezgode su na skijalištima nešto što nitko ne priželjkuje, no kada se i dogode bez osiguranja mogu stvoriti jako veliko financijsko opterećenje. Zato je osiguranje od nezgode na skijanju potrebno ugovoriti prije nego što stanete na skije.'

S osiguranjem je i obavezna skijaška sarma slasnija, pa makar noga bila u gipsu.