Ostvare li se planovi dr. Ane Brkić Popović, klinika koju vodi u San Remu dobit će poseban vrt za bolesnike ugrožene demencijom. Evo dobre ideje (i novogodišnje odluke) za one koji se brinu o takvim pacijentima jer, kako kaže dr. Ana, rijetke su demencije koje do kraja unište osobu: uvijek postoji dio vezan s ljepotom života
‘Jedna moja pacijentica bila je godinama potpuno nezainteresirana i isključena iz bilo kakve interakcije u našem domu. Nisam se pomirila s tim da je sve što mi preostaje kao liječnici gledati je kako mi kopni pred očima. Zapitala sam njenu rodbinu: ‘Pustite priču o tome kako je ona sada, recite mi po čemu je bila poznata kad je bila zdrava. Što ju je radovalo?'... ‘Zia (teta) nikad nije radila, bila je mama s puno dice.' A što je voljela?... 'Često je pravila raviole.' Postavila sam je u kuhinju pred smjesu za tijesto i ona je odmah počela mijesiti raviole. Pritom je vjerovala da smo mi okupljeni oko nje njena dica. S vremenom je shvatila da to nije istina, ali nas je počela podučavati kako se prave ravioli i umjesto da bude u nekom katatoničkom stanju zatvorena u nekom kutku svoje svijesti, bila je u interakciji. Progres je bio ogroman. Osobi koju su svi držali izgubljenom, vratili smo kvalitetu života. Rijetke su demencije koje do kraja unište osobu, uvijek postoji dio koji je u vezi s ljepotom života. Naša dužnost je da ga pronađemo i damo mu ruku.'
Nakon Hrvatske i u Italiji je morala diplomirati medicinu
Tako mi priča dr. Ana Brkić Popović, direktorica u centru Don Orione u San Remu, znamenitom diljem svijeta po svojoj medicinskoj i ljudskoj skrbi za najpotrebitije. Don Luigi Orione, koji je nakon života beatificiran, utemeljio je crkvenu zadužbinu koja je osnovala bolnice diljem svijeta. Priču je pokrenuo između dva svjetska rata, želeći se brinuti o djeci napuštenoj od obitelji zbog psihičkih oboljenja, a kasnije je njima dodao i starije osobe. Dottoressa Ana Šibenka je, diplomirala je medicinu u Rijeci 1991. i spada prvi naraštaj nove hrvatske liječničke emigracije. Njena priča nije bila tako jednostavna, morala je ponoviti studij medicine, jer joj tada nije bila priznata hrvatska diploma, pa je liječnica drugi put u životu postala u Genovi 1999. godine.
Specijalizirala je gerijatriju u Padovi, usavršavala se u psihogerijatriji u Bresciji, a u neuropsihologiji i neuropsihološkoj rehabilitaciju u Istituto Luria u Torinu. Specijalizirala je i estetsku kirurgiju, akupunkturu i homeopatiju.
Evo kako se može poboljšati kvaliteta života dementnim pacijentima
Bolnica-dom Don Orione u kojoj radi kao primarijus, polivalentna je i povezana s javnim zdravstvom. Ima 204 pacijenta, od čega je dio na odjelu za postoperativnu rehabilitaciju, odjelu za invalide, odjelu za terminalne gerijatrijske pacijente i odjelu za demenciju. Želja da poboljša uvjete života pacijentima oboljelima od demencije, trenutno je glavna Anina preokupacija.
‘Uobičajena je praksa da se takvi pacijenti drže pod nadzorom u posebnim odjelima i kad ispoljavaju uznemirenost, uzbuđenost ili bilo kakvu drugu reakciju koju medicinsko osoblje smatra neprilagođenom, bivaju jednostavno sedatirani. Reduciraju se u stanje apatije i uništavaju i ono malo interakcije s okolinom, a i budući da su u takvom stanju nepokretni u krevetu, vrlo brzo se gomilaju drugi problemi kao što su dekubitus, upala pluća i slično. Ono što sam ja željela jest integrirati farmakološku terapiju s nefarmaloškim metodama. Cilj mi je poboljšati kvalitetu života pacijenata s demencijom i rezultati mog odjela to potvrđuju', kaže Ana.
Važno je upoznati životnu priču pacijenta kako bi mu se lakše pomoglo
U svojoj bolnici na odjelu za demenciju kreirala je pristup u kojem osoblje upoznaje čitavu životnu priču pacijenta kako bi shvatilo što je to što izaziva traumu – riječ je o metodi Moire Jones Gentle Care. Svaki pacijent obolio od demencije priča je za sebe, ali pristup je isti: kod svakoga se stimulira interakcija s okolinom bazirana na reminiscencijama radnji, osjećaja, mirisa, okusa koji su ga činili veselim i ispunjenim, a koji nikad nisu u potpunosti izbrisane iz memorije. U tu svrhu dr. Brkić Popović razvija posebnu terapeutsku metodu u kojoj joj je glavni rekvizit – vrt.
‘Naši pacijenti nisu okruženi žicom ni ostavljeni u posteljama, mi ćemo ih okružiti drvećem i biljkama i našom pažnjom da preko tih prirodnih senzacija u njima probudimo život', kaže Ana, koja je ovih dana pokrenula veliku donatorsku akciju za ‘dobri vrt'.
Dobri vrt mora biti oblikovan na točno određen način, inače postaje kontraproduktivan
‘Italija je još uvijek zemlja u kojoj se jako cijeni dobrotvorni rad i doniranje u dobrotvorne svrhe. Vrt je projektiran u obliku osmice ili kruga u kojem se takav pacijent nalazi u sigurnosti, u bilo kojem smjeru da se kreće uvijek će se vratiti na jedini ulaz. Slijepe ulice mogu uzrokovati osjećaj izgubljenosti, a staza mora biti široka i glatka, bez odsjaja, jer odrazi mogu djelovati kao voda, a sjene kod bolesnika biti doživljene kao opasnost', govori Ana.
To su tek neke od propozicija oblikovanja vrta za oboljele od Alzheimerove bolesti, a kojima se u centrima za brigu o oboljelima od Alzheimera pristupa vrlo studiozno. Šetnja je, međutim, samo početak terapije. Ideja vrta je da potiče osjetila pacijenta, da ga mirisom, dodirom, ozračjem, vraća u trenutke u kojima je dodir sa životom bio izrazit. Iskustva iz nekih drugih klinika u svijetu su fascinantna.
Gotovo proustovska potraga za izgubljenim vremenom
‘Primjerice, jedan pacijent dolazi s juga, njegova olfaktivna memorija odmah je reagirala na limune koji su obilježje teritorija u kojem je proveo dio života. Drugi dolazi iz grada, ali je miris lavande u njemu izazvao niz sjećanja na bakin ormar koji je mirisao na lavandu. Riječ je o gotovo proustovskoj čaroliji povratka izgubljenog vremena i sjećanja, što pozitivno djeluje na pacijente. Ljudi koji su u ranoj fazi bolesti mogu urediti vrt i njegove dijelove u kojima će kasnije uživati', kaže Ana.
Vrtovi nude i druge mogućnosti, u njima se kroz promjenu godišnjih doba pacijenti vraćaju u sklad s prirodom, a kroz za njih primjeren program vrtlarenja provode terapiju vezanu uz problem koncentracije, pažnje i učenja.
‘Kad kreirate takvu stimulativnu i ugodnu sredinu, smanjujete i nagon za bijegom tako čest kod dementnih bolesnika, koji se vrlo brzo, zbog narušene mogućnosti orijentacije u prostoru, potpuno izgube', ističe Ana, naglašavajući kako njene riječi potvrđuju i studije.
No iako nije riječ o velikim troškovima, 'dobri vrtovi' nisu uobičajeni ni u zemlji u kojoj radi. Postoje primjeri poput ‘La pineta argentata' u Casal Boccone di Roma ili osjetilnog vrta ‘Il tempo ritrovato' u ‘Grimani Buttari' kraj Osima, ali još uvijek je riječ o oazama u kojima se demenciji pristupa na humaniji i prirodniji način.
I u Hrvatskoj su čuli za 'dobre vrtove', ali…
Vrtovi za oboljele u Alzheimera nisu nepoznanica u Hrvatskoj, ali kako je zapisala Marina Butorac, magistrica krajobrazne arhitekture i jedna od prvih zagovarateljica ‘vrtova za Alzheimer' u nas, takvim se specijaliziranim vrtovima još uvijek pristupa s premalo pažnje, površno, prije svega zbog nedostatka informiranosti.
‘Svakako da bih svojim iskustvom s vrtom, ali i drugim metodama u pomoći oboljelima od demencije i njihovim obiteljima, rado pomogla u Hrvatskoj ako za to netko pokaže interes', kaže dr. Ana Brkić Popović vjerujući da će njeni štićenici sljedeće godine u vrtu okititi božićnu jelku.
