Afrički nacionalni kongres osnovao je južnoafrički esejist, filozof i političar John Langalibalele Dube 8. siječnja 1912. godine u Bloemfonteinu, jednom od tri glavna grada Južnoafričke Republike (JAR), kao Južnoafrički domorodački nacionalni kongres (SANNC). Primarna misija pokreta, koji je osnovao sin prvog zaređenog crnog pastora na tlu današnje Južnoafričke Republike, bila je okupiti sve Afrikance kao jedan narod te obraniti njihova prava i slobode.

Osnovan kao socijaldemokratska stranka, koja je i danas dio Socijalističke internacionale, ANC je težio davanju punih glasačkih prava crnim Južnoafrikancima i njihovim sunarodnjacima mješovite rase, što je naišlo na neodobravanje manjinskog bjelačkog stanovništva koje je imalo potpunu kontrolu vlasti i dominaciju nad političkim životom. Crno stanovništvo je isključeno iz svih političkih procesa, a započetom zakonodavnom sistematizacijom i proširenjem dotad uglavnom neformalne politike rasne segregacije, ANC je zabranjen i tretiran kao teroristička organizacija. Dodatna stigma u očima moćnih bijelaca bila je poveznica ANC-a s međunarodnim komunističkim pokretom.

Snažan poticaj segregaciji dali su napori siromašnih bijelih radnika kako bi se osigurali od konkurencije jeftinije crne radne snage pa su u skladu s novoutemeljenom formalnom politikom određena i područja u koja se crnci mogu doseljavati, mahom izvan većih gradova. Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. godine ojačala je politiku rasne segregacije koja je tada dobila naziv aparthejd, a što na jeziku afrikaans znači odvojenost. Nacionalna stranka podijelila je stanovnike u četiri rasne skupine: bijelce, Bantu (crnci), miješane rase i Azijate, a zabranjeni su brakovi između pripadnika tih skupina.

Terorizam i Nobelova nagrada

Uz to, ustanovljene su odvojene obrazovne, zdravstvene i druge javne ustanove, crnci se nisu smjeli kretati bjelačkim područjima bez propusnice, a stvorene su i enklave za naseljavanje crnaca kojima je dana ograničena samouprava, tzv. bantustani.

Čvrsto provođenje aparthejda vrlo brzo izazvalo je snažnu reakciju među crnačkim stanovništvom. Iako u početku bez snažnije podrške, Afrički nacionalni kongres jača i 60-ih godina prošlog stoljeća počinje koristiti terorističke metode kao sredstvo u borbi protiv opresije.

Terorizam kao sredstvo osobito se počeo koristiti nakon što je u masakru u Sharpevilleu u ožujku 1960. ubijeno 69 mirnih prosvjednika, a vlada zatvorila vođe ANC-a, među kojima je najpoznatiji bio Nelson Mandela. Kasniji dobitnik Nobelove nagrade za mir bio je jedan od osnivača vojnog krila ANC-a, nazvanog Umkhonto we Sizwe (Koplje nacije), koje se u borbi protiv aparthejda koristilo gerilskim ratom i sveprisutnim sabotažama. Pritom valja napomenuti kako je Mandela tek ukazom američkog predsjednika Georgea W. Busha 2008. godine maknut s popisa terorista u SAD-u, desetljeće i pol od primitka najznačajnijeg Nobela.

Borbu za prava crnačkog stanovništva poduprli su i crni sindikati koji su ustrajno organizirali niz štrajkova radi boljih uvjeta rada i većih plaća. Borba domicilnog stanovništva bila je snažna te je odjeknula i izvan granica JAR-a i on se suočio s međunarodnom izolacijom i odljevom kapitala. Međutim u vrijeme hladnoratovske podjele zapadne vlasti nisu bile spremne na uvođenje strogih sankcija kapitalističkoj i prozapadno orijentiranoj državi na krajnjem jugu Crnog kontinenta. Tek krajem 80-ih godina postalo je jasno da je nemoguće održavanje postojećeg sustava.

Posvemašnja korupcija i pad popularnosti

Suočen s nemogućnosti opstanka aparthejda kao sustava, južnoafrički parlament 1991. godine opoziva rasne zakone i oslobađa većinu političkih zatvorenika, među kojima i Mandelu, a u zemlju se vraćaju politički prvaci koji su godinama bili u egzilu. Dvogodišnji pregovori predsjednika Frederika Willema de Klerka i Mandele rezultirali su nacrtom privremenog ustava koji je izjednačio biračko pravo svih stanovnika Južnoafričke Republike. U travnju 1994. godine održavaju se prvi višerasni izbori na kojima pobjeđuje ANC, a Mandela kao globalno najpoznatiji borac za prava crnaca postaje predsjednikom.

Od legalizacije ANC-a stranka redovito pobjeđuje na izborima natpolovičnom većinom, uključujući posljednje izbore koji su održani prošle godine. Međutim stranka je upletena u brojne skandale i kontroverze od 2011. godine, zbog čega joj popularnost itekako pada. Na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima ANC je osvojio najviše glasova, ali znatno manje nego u prethodnim sazivima, što je očit odraz nezadovoljstva birača korupcijskim skandalima i rasnim nejednakostima koje su još uvijek čvrsto ukorijenjene u južnoafričkom društvu. Prema analizama izbora 2019. godine, smatra se da je ANC ostvario najgori izborni rezultat nakon ukinuća manjinske bjelačke vladavine 1994. i prvih slobodnih izbora.

Iako jedva izvojevana, izborna pobjeda osigurala je ANC-u dovoljno parlamentarnih mjesta da predsjednik Cyril Ramaphosa odradi još pet godina mandata, no nedovoljno da se ovaj multimilijunaš suprotstavi oporbenim strankama koje blokiraju reforme za poticanje gospodarstva te suzbijanje korupcije i pljačke. Otkako je preuzeo kormilo nad ANC-om, Ramaphosa kao nekadašnji sindikalist opetovano ističe kako je čovjek promjena koji može zauzdati korupciju i vratiti nadu stanovništvu koje je izgubilo povjerenje u svoje vođe, osobito u Jacoba Zumu, koji je pod pritiskom korupcijskih afera podnio ostavku.

Više od puke slobode glasanja

U razdoblju nakon sloma aparthejda krajnji jug Afrike suočava se s brojnim problemima koji su dijelom rezultat naslijeđa brutalne segregacije. Pored velike nezaposlenosti među crnim stanovništvom, jedne od najviših stopa ubojstava, ali i eksplozije infekcije virusom HIV-a, Južnoafrička Republika uspijeva očuvati političku i gospodarsku stabilnost. No sve je više onih koji smatraju da je ANC nesposoban stati na kraj korupciji, nezaposlenosti i ogromnim nejednakostima u pogledu stanovanja, posjedovanja zemlje i dostupnosti usluga, osobito onih zdravstvenih.

Nezadovoljstvo stanjem osobito je snažno među mladima koji ističu da demokracija znači znatno više od same slobode i glasačkog prava. Milijuni nezaposlenih, gotovo četvrtina Južnoafrikanaca, a samim time i siromaštvo i sve veće nejednakosti doveli su do nove vrste aparthejda, onog klasnog, od kojeg koristi imaju oni koji su profitirali i u ono vrijeme. Tek je neznatni dio crnaca uspio osigurati budućnost, a istovremeno je sve veći broj bijelaca koji su gurnuti na rub siromaštva. Problemi su to na koje nitko iz ANC-a nema konkretan odgovor.