Ustavni sud prihvatio je tužbu Zagrepčanina koji je 1978. pokrenuo parnicu tražeći isplatu 48.600 njemačkih maraka, a sudovi su mu nakon 30-godišnjeg postupka dosudili naknadu od 0,3 kune.
Podnositelj ustavne tužbe obratio se ustavnim sucima jer mu je Vrhovni sud lani odbio zahtjev za revizijom pravomoćne presude zagrebačkog Županijskog suda kojom mu je dosuđeno 0,3 kune.
Naime, po Zakonu o parničnom postupku zahtjev za revizijom može se podnijeti samo ako vrijednost spora prelazi 100.000 kuna, a Vrhovni sud izračunao je da tužba Zagrepčanina, zbog utjecaja inflacije i denominacije valute, danas vrijedi manje od pola kune, pridruživši se tako matematici koju su 2007. primijenili zagrebački Županijski, a prije njega i Općinski građanski sud.
Ustavni suci su, pak, zaključili da je to bilo pogrešno jer su sudovi vodili računa samo o nominalnoj, a ne o realnoj vrijednosti tužbenog zahtjeva. Ustvrdili su da je ustavna tužba osnovana te da način utvrđivanja vrijednosti spora i dopuštenosti revizije, kakav je primijenio Vrhovni sud, dovodi u pitanje ustavna jamstva jedinstvene primjene zakona, ravnopravnosti građana te jednakosti svih pred zakonom.
Obrazloženje da je vrijednost predmeta spora umanjena zbog promjene nominalnog iznosa domaće valute za ustavne suce nije ustavnopravno prihvatljivo, pa su predmet vratili Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
Pritom su se pozvali i na svoju odluku od prije četiri godine u kojoj su naveli da kada se parnični postupak radi isplate relativno velikog iznosa deviza vodi u razdoblju od 30 godina, te se u njemu vrijednost spora utvrđuje prema nominalnom iznosu domaće valute koja je uslijed denominacije potpuno obezvrijeđena, a ne prema realnoj vrijednosti utuženog iznosa, onda tako dugo razdoblje uvijek ide u prilog stranci kojoj odgovara odugovlačenje postupka, a drugoj strani narušava jednak položaj pred zakonom.
