Nakon niza sastanaka, čija je kulminacija bio summit eurozone u srijedu i četvrtak, čelnici EU-a postigli su kompromis o tri ključna pitanja - restrukturiranju grčkog duga, jačanju kreditnih sposobnost Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) i dokapitalizaciji banaka.

Taj dogovor, međutim, još ne pruža cjelovit odgovor na dužničku krizu jer nedostaju ključne pojedinosti koje se još moraju razraditi. Puno je pitanja ostalo neodgovoreno, a tek treba vidjeti koliko je provediv u praksi.

Prvi komentari govore da su rezultati summita osigurali predah i olakšanje, dok su financijska tržišta dobro reagirala. Potvrđena je ključna uloga Njemačke i politike kancelarke Angele Merkel, koja ne propušta istaknuti da se kriza ne može riješiti jednim potezom preko noći, nego korak po korak, jer nije ni nastala preko noći.

Kancelarka Merkel u potpunosti je uspjela namentuti svoja stajališta, kojima se morao pridružiti francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, jer stanje francuskog gospodarstva ne dopušta mu da on diktira igru.

Njemačka želi oblikovati EU na načelima 'kulture stabilnosti' i inzistira na konsolidaciji javnih financija. Od Španjolske je zatraženo da učini dodatne napore na tom planu, a Italija je izložena snažnom pritisku da smanji svoj golemi javni dug od 1900 milijardi eura, što je 120 posto njezina BDP-a. Pritisak na Italiju nije prošao bez političkih trzavica. Berlusconi je ljutito reagirao kada su ga upoznali s nacrtom zaključaka, na što mu je odgovoreno da je on uvijek govorio da želi provesti reforme i da sad ima priliku za to.

Berlusconi se obvezao da će do 2014. godine Italija smanjiti javni dug sa 120 na 113 posta BDP-a, a provedba reformi koje je talijanski premijer najavio bit će pod snažnim monitoringom Europske komisije.

I kod otpisa dijela grčkog duga prevladalo je njemačko stajalište, dok je Francuska tražila da oprost duga koje Grčka ima prema privatnom sektoru bude manji od 50 posto. Sarkozy je također morao odustati od zahtjeva da se jačanje kreditne sposobnosti EFSF-a obavi tako što bi se taj fond registrirao kao banka, koja bi se mogla financirati izravno kod Europske središnje banke, što Njemačka tumači kao tiskanje novca i inflaciju.

Kroz rješavanje dužničke krize oblikuje se nova arhitektura Europske unije, koja se već podijelila na središte - 17 zemalja koje koriste zajedničku valutu - i periferiju, koju čini preostalih 10 članica EU-a. Sasvim je izvjesno da će se zemlje eurozone morati još tješnje integrirati, neki govore i o federalizaciji eurozone. Termin federalizam ovdje nije od velike pomoći jer je daleko od jednoznačnosti. Svi se slažu da to podrazumijeva međusobnu solidarnost svih članica i odgovorno ponašanje svake od njih, ali neki stavljaju veći naglasak na solidarnost, a drugi na odgovornost.

Stvari se kreću u pravcu njemačkog stajališta, koje inzistira na odgovornosti. Već postoji suglasnost da članice u svoje ustave ugrade odredbe o tome da deficit ne smije prelaziti tri posto BDP-a, a javni dug 60 posto. Čelnici eurozone redovito će se sastajati na summitima, koji će imati svojeg predsjednika, uvodi se povjerenik Europske komisije s povećanim ovlastima, koji će biti zadužen za euro i nadzor fiskalne politike zemalja članica. Ti koraci govore da će članice eurozone zadržati dobar dio suverenosti dok poštuju zajednički dogovorene okvire i pravila, a ako ih prekrše morat će prihvatiti izravno miješenje u svoje fiskalnu i gospodarsku politiku.

Za to će se morati mijenjati i ugovor, ali to se može obaviti tek u srednjoročnom razdoblju. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy zadužen je da o promjenama ugovora pripremi privremeno izvješće za summit u prosincu