Potakao me je osvrt kolege Borisa Becka da iz arhive iskopam jedan kukavičlukom odbačeni tekst što najbolje govori o paradoksu u kojem smo se, u ime ideala tolerancije i slobode govora, našli neslobodni. Mi se, danas, u 21. stoljeću, u slobodnoj Europi, bojimo govoriti o stvarima i pojavama koje će nam (i već jesu) strmoglavo promijeniti živote. Ne samo da se bojimo otvoreno iznositi svoje stavove, jer bi nam neki fanatik mogao odrubiti glavu ili barem poslati prijeteću poruku u inbox, već zato što će nas oni koji se vole smatrati nereligioznima, a nisu svjesni da su itekako sljedbenici dogmi (mada odboženih), prozvati rasistima, fašistima i 'nešto-fobima' i pri tome će biti uvjereni u apsolutnu istinu, pravednost i svetost svojih uvjerenja. Baš kao i vjerski fanatici u religiozna proročanstva. Osobito ako u cijelu priču uvedu kaznu za grijehe koje smo navodno počinili. Na Zapadu takve kazne već postoje, ili službeno kao hate crime ili kao ostracizam.

Dakle, Boris spominje samoispunjavajuća religijska proročanstva, ona koja određene ljude toliko fasciniraju (arhetipski) da ih pod svaku cijenu nastoje ispuniti, ma koliko ova nerealna pa čak i s dalekosežno opasnim posljedicama bila. Pa tako, na primjer, vjerujući u proročanstvo sudnjeg dana, napadnu Irak (Bush) ili krenu u sveti rat za kalifat (Al-Kaida, ISIL). U prilog ostvarenju religijskih proročanstava ide i činjenica da ih drugi dio ljudi prilično neozbiljno shvaća. Ostatak svijeta ne želi se zamarati praznovjernim budalaštinama i tako dopuste da se budalaštine i oni koji vjeruju u iste ('pravovjernici') pozabave s njima i njihovim životima. No, o tome je sve rekao Boris.

Ako zoveš na uzbunu - paranoičan si!

Ja bih o drugoj vrsti proročanstava (i proroka) koji to zapravo i nisu. Njihova proročanstva ne nastaju kao posljedice četrdesetodnevnog posta u pustinji ili napada epilepsije temporalnog režnja. Koriste razum, a to podrazumijeva i uzimanje u obzir tuđu sklonost iracionalnosti. Oni posjeduju kapacitet izlaska iz vlastitih 'socijalnih balončića' što teško čine ljudi koji se druže s 'različitima sebi sličnima' i temeljem njih grade osjećaj da su svi drugi koji zovu na uzbunu paranoični. Jer, ako neobrazovanom čovjeku nedostaju širina i dubina intelektualca, današnjem intelektualcu nedostaje poimanje dinamike života u plićaku.

Neke stvari koje su za njega nebitne ili ih procijeni kao glupost, ne trudi se upoznati do kraja. Proniknuti u njih. On ima kroničan nedostatak iskustva. Samonametnut odmak ograničava mu pregled. On ne zalazi na periferije, ne spušta se u mračne rupe, ne razumije tuđe nerazumijevanje. On ga zna samo osuditi i narugati mu se, sa svoje superiorne pozicije. Naprosto, juri svojom moralnom orbitom, ne računajući na one kojima su te brzine neuhvatljive. Ne računa na ono izvan njega. Uostalom, kao i oni koji donose političke odluke. I to je osnovni problem. Svijet gledaju isključivo iz 'Ja'perspektive. Njihova osobna iskustva lijepe drugima. Ne umiju ili se ne usude izaći iz zadanih ideoloških okvira, dogmi i terora političke korektnosti. Političke korektnosti koja je postala religija per se

Teško je biti takav 'prorok' i imati hrabrosti izreći što bi se moglo dogoditi u bližoj budućnosti. Tu nema nikakve privlačne ezoterije, ali zato i dalje ostaje velika vjerojatnost da te proglase 'luđakom', 'otpadnikom', 'Osobom štetnom za ovo društvo!', poput, recimo, francuskog pisca Houellebecqa. Zar nije i naš bivši ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, u ljeto 2015., kad je u strahu da ne izazove bijes islamista, svojom preporukom i sam aktivno sudjelovao u skidanju kazališne predstave 'Elementarne čestice' s repertoara Dubrovačkih ljetnih igara, iako ista nije imala apsolutno nikakve veze s islamom? I ne samo to, nego je autora javno nazvao 'dokazanim islamofobom', iako su Houellebecqovi tužitelji (dvije islamske organizacije u Francuskoj) tu tužbu izgubili.

Što je to Houellebecq 'predvidio'?

Dakle, ako niste čitali 'Pokoravanje' (Submission), roman Michela Houellebecqa pa krenete u tu avanturu. Budite strpljivi prvih tridesetak stranica. Dalje postaje posve nebitno ako je vaše poznavanje francuske književne scene 19. stoljeća ili suvremene unutarnje političke scene Francuske vrlo površno i bazira se tek na nekoliko 'krupnih' imena, od kojih su najzvučnija ona predsjednika Hollandea i desničarske ikone Marine Le Pen.

Nazovimo patku patkom, ako se već i sama predstavlja kao patka

U svom depresivnom i pesimističnom skoku u bližu budućnost, romanu 'Pokoravanje', Houellebecq nam opisuje Francusku i Pariz kojih smo dio mogli osjetiti i u petak, 13. studenog 2015. godine, a evo, i u drugim europskim državama iza dana u dan. Barem onaj dio vezan za detonacije i pucnjeve koji odjekuju elitnim pariškim četvrtima, mrtve ljude i kalašnjikove. A posebno Pariz, Francusku i Europu danas, kada je u pitanju jedan opći odnos prema fenomenu za koji svi vidimo da hoda kao patka, glasa se kao patka, izgleda kao patka i sam za sebe jasno i glasno kaže: 'Ja sam patka!', ali mi se ne usuđujemo nazvati ga baš tako. Patkom.

Radnja romana 'Pokoravanje' smještena je u bližu budućnost, točnije 2021. godinu. U Francuskoj su u tijeku nacionalni izbori, a Pariz je pod tihom opsadom. Svi znaju da se nešto događa, no o svemu se priča 'ispod žita'. Mediji o slučajevima oružanih sukoba konspirativno ne izvještavaju, u namjeri da izbjegnu daljnju radikalizaciju (to je, ujedno, i najneuvjerljivija teza ovog političkog SF-a). Glavni Houellebecqov junak vrlo simboličnog imena - François, profesor je književnosti na elitnom pariškom fakultetu Sorboni i vrstan stručnjak za Joris-Karla Huysmansa, francuskog pisca s kraja 19. stoljeća. I ne samo da ga poznaje u smislu lika i djela, već François na neki način i živi njegove probleme: otuđen je, sposoban za održavanje tek kratkotrajnih seksualnih veza i bez ideje da se u njegovu životu po tom pitanju može nešto bitno izmijeniti. Nema tu neke velike drame, razočaranosti ni ideja o nekom iznenadnom i značajnom prevratu.

Za razliku od Huysmansa, koji je u određenom trenutku svoje utočište našao u religiji i zaredio se, François (kao simbol suvremenog čovjeka Zapada) ne uspijeva pronaći duhovnu nit koja bi mu osigurala povezanost s Bogom, kao slamkom spasa od sveopće praznosti i dosade, ako već nije uspio naći bliskosti u ljudskim relacijama, a seksualna uzbuđenja nisu stimulans kao što su to bila nekoć. Ostaje mu još jedino hrana (a u ovom romanu čak ni ona nije francuska što, ako uzmemo u obzir kult i kulturu hrane u toj zemlji, govori više nego dovoljno) i vino (još uvijek francusko). To vino se provlači kroz cijeli roman i tako ostaje najjači identifikacijski marker onoga što je ostalo od civilizacijskog kolektivnog identiteta zvanog Francuska ili Europa. Alkohol sa scene ne nestaje ni nakon što se dogodi 'pokoravanje' i
François ipak (iz vrlo oportunih razloga) odluči prihvatiti islam. Doduše, sad je to privilegija povlaštenih. Srče se iz malene čaše i u privatnosti.

Glasni ste protiv Puljića, Markićke. Zašto šutite o ovom?

Generacije izgubljene u potrazi za materijalnim, zasićene stimulansima, izgubljenih ideala, deatomizirane obitelji, besperspektivne, automatizirane i okovane u birokratsku svakodnevicu – to je Houellebecqova Francuska, ali i Europa. 'Osrednji' u trci za statusnim pozicijama, 'vrsni' bez dovoljno motiva da mijenjaju stvari. U takvom rasapu europske civilizacije slijedi raspad političkog sustava binarne opcije lijevi centar – desni centar. Izborno tijelo radikalizira se, a u igru ulaze i druge opcije. U konkretnom slučaju, stranka 'Muslimansko bratstvo' u koaliciji s ljevičarima (kojima je svaki pakt manje zlo od pobjede desnice, za koju su sami zaslužni) uspijeva pobijediti na izborima, a sve kako bi se izbjegla opcija da na vlast dođe ekstremni nacionalistički pokret Marine Le Pen.

Dok Houellebecqov antijunak sluša 'slatkorječiv i umilan' govor Muhameda Ben Abesa, izbornog kandidata i pretendenta na izvršnu vlast Francuske Republike, primjećuje kako i oni 'najgadniji, najagresivniji novinari postaju kao hipnotizirani, potpuno smekšaju'. Primjećuje kako u njegovoj nazočnosti i ne postavljaju neugodna pitanja koja bi, sasvim uobičajeno, postavljali da je riječ o nekoj drugoj političkoj opciji ili religiji.

Je li vam to poznato? Ako ste se jučer gorljivo borili protiv crkve u Savici ili burno reagirali na izjavu kardinala Puljića o 'štracama', Markićkine eskapade oko referenduma, gay-brakova i pobačaja, ako ste bili užasnuti reakcijama pobornika neslobode kritičkog govora o razvlačenju posmrtnih ostataka Leopolda Mandića, a ovaj će tekst i autora etiketirati islamofobnim, onda vam još uvijek nije poznato.

'U trenutku kad je konferencija za tisak završena, uvidio sam da sam stigao točno do one točke do koje me je govornik i htio dovesti – do neke vrste opće sumnje, do osjećanja da ama baš nikakvog razloga za uzbunu nema i da u svemu ovome nema ničega istinski novog', kaže taj sredovječni profesor, Houellebecqov prototip današnjeg francuskog i europskog intelektualca, izgubljenog u vlastitoj i tuđoj individualnoj slobodi koja dovodi do apsurda neslobode biti slobodan i otvoreno reći kako vidiš da te nešto ugrožava.

Obucite dugu suknju, ne izazivajte silovatelje

U stanju nemanja ideala, okvira i ciljeva, a koji će se na koncu, linijom manjeg otpora i iz posve sebičnih interesa, 'pokoriti'. Kolokvijalno rečeno, obući će dugu suknju da ne izaziva silovatelje. Ili, poput pravog Kristovog djeteta (iako misli da je posve nereligiozan), prihvatit će stvarnu i umišljenu krivnju na sebe pa i po cijenu razapinjanja. Mazohistički će ustrajati u vjeri kako su mu uvjerenja sveta: sve su kulture podjednako važne, sve su religije dobre, religije uče samo dobro i potiču mir, što smo sijali - žanjemo, ljubav liječi sve i samo nam je ona potrebna...

Gospodo, kako mislite integrirati radikalne vjernike koji misle da je njihova religija nešto najljepše na svijetu i koji se smatraju privilegiranima i superiornima u odnosu na vas (nadrasom) i maju vjerničku dužnost integrirati upravo vas (nevjernike i otpadnike), prije nego na sudnji dan s lica zemlje mačem po šiji uklone sve koji su do kraja ostali tvrdoglavi? Sve koji odbijaju biti jedna religija, u jednoj državi i s jednim vrhovnim zapovjednikom – Bogom osobno?

Kako ćete ih integrirati ili spriječiti radikalizaciju djece i mladih, ako ćete im blesava i opasna vjerovanja tolerirati pod plaštom takozvanih 'religijskih sloboda'?

I, naposljetku, kako mislite integrirati najpogodnije žrtve i kandidate za buduće samoubilačke akcije - izgubljenu djecu i mlade s prethodnim nevjerničkim stažom iza sebe, a tako ljudskom potrebom za pripadanjem? Djecu i mlade koje vrbuju emisari iz dalekih zemalja i nude im novac za obitelji, trenutak posmrtne slave i osiguran tiket za raj? Ovo s rajem vam je smiješno? E, njima nije. Oni zaista vjeruju u to.

Nema raja za grešnike, osim ako se ne raznesu

Prosječan vjernik ne zna hoće li u raj (jer to je Božja volja), ali iskreno se nada pozitivnom rezultatu. Onaj koji je pio, kockao, veselio se po noćnim klubovima i ljubio s djevojkama prije braka zna da nema nikakve šanse, osim... Osim ako se raznese uvjeren da to radi u borbi na Alahovom putu, kao mudžahid i postane šehid.

Dakle, kako ćete odvratiti te mlade od terorističkih akcija i samoraznošenja po europskim gradovima, ako ćete dopustiti da im se u tzv. svetištima i pod školskim satom vjeronauka (u sve brojnijim islamskim školama diljem EU-a) ispire mozak takvim strahotama?

Tako što ćete zatvoriti oči na to što se unutar tih zidova događa? Tako što ćete na strašne i civilizacijski prevladane dogme iz svetih knjiga zažmiriti i reći da je to stvar prava na slobodu vjeroispovijesti? I da je ovo sukob isključivo zbog zapadne imperijalističke prošlosti (kao da je drugi nemaju) i pohlepe za naftom? I da se sve ovo ne bi dogodilo da Amerika nije rušila Gadafija

Tako što ćete okrenuti glavu i radije razmišljati što je sav ovaj kaos zakotrljalo, a ne kako problem riješiti.

U tom stanju hipnoze nalazi se mainstream Europa danas. A oni koji se bude i bune najčešće to rade na posve neprimjeren način. Primitivno, okrećući se protiv ljudi, a ne ideologija/religija koje ti ljudi manje ili više fanatično slijede. I eto nas opet u europskoj brutalnoj i krvavoj prošlosti, s potencijalno još jednim strašnim iskustvom na leđima.

Nije baš za sve kriva naša europska imperijalistička povijest

Eto nas licem u lice s novim ratom, a u neprijateljima ćemo gledati ljude, a ne ideje koje su ih na to neprijateljstvo potakle. I to ratom koji nam je najavljen odavno. Već deset godina znamo što nam se sprema, ali ne želimo vjerovati. Svaki puta kad se realizira neka od faza čuvenog Al-Kaidinog plana od tzv. sedam koraka, pomno razrađenog plana (na kako Boris kaže: kaotičnog, neorganiziranog) stvaranja novog kalifata, mi odmahnemo rukom i ustvrdimo kako je sve to još jedna u nizu teorija zavjera 'zlih Židova', 'trule Amerike', Davida Ickea i zelenih ljudi guštera.

Za sve ćemo kriviti isključivo imperijalističku povijest, a nećemo se pitati zašto se Indijci ili Kinezi ne raznose po Londonu, a Srbi i Hrvati po Ankari? Ili rasizam, diskriminaciju i siromaštvo, a neće nam pasti na pamet da bi se, po toj logici, Romi trebali ponašati kao leteće i ubojite vatrene kugle u svakom božjem gradu Starog kontinenta?

Koliko se Vijetnamaca, Korejaca ili Japanaca raznijelo u nekom tržnom centru daleke Amerike?

Crni bauk kruži svijetom i Europom, ali dat ćemo mu još malo vremena, još jedan komadić simboličnih Sudeta, samo da ga umirimo, a uzalud. Prije ili kasnije morat ćemo se suočiti s njim, lice u lice.

No, ipak, u Houellebecqovo stanje egzistencijalne praznine treba baciti mrvu boje. Ideologije smrti i mržnje, uz manju ili veću cijenu, uvijek bivaju poražene. Jer, sloboda uvijek povrati svoj životni impuls, čak i kad kao Europljanin prežderan svim njezinim slastima tromo otupiš i zaboraviš koliko je zapravo slatka. Kad je izgubiš, stvaraš je, pa i iz pepela. U tom smislu Houellebecqovo proroštvo je samo djelomično. Tu je ipak ostao zalijepljen potplatima vlastitih cipela otuđenosti.

Za Europu ipak ima nade. Malo, ali je ima. Za početak, budimo istinski slobodni i smanjimo level političke korektnosti za jedan do dva. Ne u smislu raspirivanja mržnje, već imenovanja stvari njihovim pravim imenom. Bez toga nema rješenja problema u koji smo zaglibili - u ratu.

A ovo zaista nije religijski rat, ovo je rat religijskih fanatika protiv cijelog civiliziranog svijeta, protiv kršćana, budista, ateista, hinduista, muslimana, židova, agnostika i svakog slobodnog bića koje se ne pristaje pokoriti.