Grci su prošle subote uživali u izvedbi Georgiosa Samarasa i njegovih suigrača protiv ruske obrane. Sljedećeg dana bio je red na drugog Samarasa – Antonisa, vodećeg čovjeka Nove demokracije, koji je svojom pobjedom na izborima navukao osmjeh na lice Nijemaca i drugih europskih nacija. Bili su to izbori na kojima se odlučivalo o budućnosti eura.

No dilema zapravo nikada nije ni postojala. Grci su željeli ostati dijelom eurozone i spremi su se za to boriti do kraja. Bez obzira na stereotip o 'lijenom i korumpiranom' narodu, u toj zemlji stasa nova, mlada generacija visoko obrazovanih intelektualaca naporno radi i ne libi se primiti teške udarce u surovoj borbi za reforme.

To je mentalitet koji krasi i njihovu nogometnu momčad. Nemaju talent sličan nizozemskom, nemaju španjolsku tehniku ni talijansku nogometnu kulturu ili njemački automatizam. No zato im ne nedostaje borbenog duha i želje da se bore do posljednjeg daha.

'Mi smo momčad boraca. Kad smo zajedno, nitko nas ne može zaustaviti', govorio je poslije utakmice s Rusima kapetan ove generacije i osvajač Europskog prvenstva u Portugalu, Giorgos Karagounis.

Crveni karton Sokratisu Papastathopoulosu, za kojeg u Grčkoj smatraju da je bio prestrogo dosuđen, kao da je razbudio ovu momčad. Na povratku u svoju bazu nakon utakmice i poraza od Češke, igrači su zamolili pilota da pričeka na pisti u Wroclawu dok oni do kraja odgledaju dvoboj Poljska - Rusija, kako bi već u zrakoplovu započeli diskusiju o posljednjoj utakmici u skupini.

Ovaj put sudac nije bio protiv njih, ali su imali 'neprijatelja' u vlastitim redovima. Jedan od članova 'zlatne generacije' od prije osam godina javno je kritizirao momčad na nacionalnoj televiziji i to je bilo dovoljno da ih napali. Odbijali su napad za napadom, a kad su Rusi potkraj prvog dijela izgubili koncentraciju, Karagounis je zabio. Prvi put poslije dugo vremena, Grci su izašli na ulice ne kako bi prosvjedovali ili štrajkali, nego da bi se pridružili slavlju.

No sada je vrijeme za Nijemce. Momčad koja je dosad djelovala možda i najuvjerljivije od svih, s tri pobjede u skupini i deset u nizu u kvalifikacijama. Momčad s kojom su se Grci do sada sastajali osam puta i nikada nisu pobijedili. Momčad koja predstavlja zemlju koja je prema mišljenju mnogih, ne nužno i objektivnom, glavni pokretač pritiska Europske unije na Grčku.

Dok su političke i ekonomske veze ove dvije zemlje u krizi, u nogometu nikada nisu bile jače. Među Grcima su dva nogometaša odrasla u Njemačkoj (Kostas Mitroglou i Jose Holebas), četvorica ih trenutno igraju ondje (Kyriakos Papadoupoulos, Sokratis Papastathopoulos, Kostas Fortounis i Giorgos Tzavellas), a dvojica su ranije igrala (Nikos Liberopoulos i Fanis Gekas). Dakako, tu je bio i on: navijači da još uvijek zovu König ili Vasilias, u prijevodu – kralj. Otto Rehhagel, Nijemac koji je odveo Grke do najvećeg iznenađenja u povijesti europskih prvenstava.

Što Nijemci misle o Grcima? 'Oni su prvaci u učinkovitosti', rekao je Jogi Löw. Naravno, nije pritom mislio na grčko gospodarstvo, nego na činjenicu da reprezentaciji ne treba puno prilika da zabije gol. Po postotku iskorištenih šansi znatno su bolji od Nijemaca.

Pitali su njemačkog izbornika i za komentar političke situacije:

'Odlučili smo da se Angela Merkel ne petlja u nogomet, a ni ja u politiku.'

Međutim, gospođa Merkel namjerava biti na stadionu i za to se posebno spremila turistička zajednica Grčke. Ondje su navodno zamolili velike televizijske kuće da u trenutku sviranja njemačke himne stišaju ton, kako se ne bi čuli zvižduci grčkih navijača.

Grci i u ovom ratu imaju svoje tajno oružje, portugalskog saveznika. Fernando Santos izbornik je koji konstantno ističe da se osjeća Grkom te aludira na domoljublje kod igrača, znajući da bi to moglo biti njihovo najjače oružje. Grci imaju i šalu na taj račun – prije osam godina trebao im je Nijemac da prođu Portugalce, danas im treba Portugalac za Nijemce.

Međutim, Santosovo pozivanje na patriotizam nije tek prazna priča. On zna da ovoj momčadi treba 'negativac', kakvog su imali u sucu i kritikama koje su stigle iz domovine, te da im treba vjera u čudo. Moćni Nijemci mogu pružiti i jedno i drugo. U zemlji koja je duhovno i gospodarski rastrojena nametnutim strogim mjerama štednje i odricanja, pobjeda nad najjačom momčadi na prvenstvu donijela bi novi ponos. Mogla bi biti prvi korak na putu prema oporavku, kao što je bila ona davna Njemačka protiv Mađara 1954, prozvana 'Čudo u Bernu'...