‘Prvi revolucionaran korak napravilo je 2011. Sveučilište Stanford s prvim MOOC-ovima i svojom platformom www.udacity.com. Opcija za druga sveučilišta je bila sklapanje suradnje s već postojećim platformama na kojima redovito nude svoje besplatne obrazovne programe kao što je www.coursera.org ili udruživanje više sveučilišta u jednu platformu kao što je slučaj s platformom www.edx. org čiji su osnivači MiT (Massachusetts Institute of Technology) i Sveučilište Harvard. Danas je poznat i priznat i europski odnosno njemački pandan tih platformi www.iversity.org’ približila nam je povijest platform lektorica koja naglašava kako o kvaliteti masovnih otvorenih tečaja može govoriti isključivo iz pozicije dugogodišnje korisnice, a nikako iz pozicije stručne evaluacije.

Ivana Kljaković-Gašpić smatra kako kvaliteta takvih tečajeva varira, no ističe kako se dosad nije susrela s tečajem koji je bio nerazumljiv ili negledljiv.

‘I ja kao korisnica prolazila sam kroz različite faze druženja s ovakvim oblikom obrazovanja. U početku sam bila toliko oduševljena da se nisam mogla odmaknuti od ekrana. Od sreće što takvo što uopće postoji nisam mogla izabrati jedan tečaj nego sam nakrcavala svoj ionako prepun raspored upisivanjem po nekoliko tečajeva odjednom. Sjećam se da je jedan od mojih prvih tečajeva bio iz osnova programiranja, iako je moja osnovna obrazovna orijentacija društveno-humanističkog profila. Nakon nekog vremena malo sam se sabrala, pa sam počela upisivati one tečajeve koji mi zaista mogu pomoći u područjima koja su mi profesionalno bitna i koja me najviše vesele', prisjeća se naša sugovornica.

Naši studenti, po njezinim saznanjima, koriste premalo ovakav vid edukacije i to prvenstveno zato što ove informacije do njih slabo dopiru. Oni koji prednjače u tome su zasigurno studenti tehničkog profila, jer se velik broj ovih tečajeva u početku odnosio na učenje programiranja ili općenito na teme iz računarstva te informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Lektorica ističe pak kako je prisutan interes za ovakvim vidom obrazovanja među populacijom koja je završila fakultet, ali se ima potrebu bilo iz osobnih ili profesionalnih razloga cjeloživotno obrazovati.

‘Sjećam se da je jednom bilo organizirano neformalno druženje korisnika ovih tečajeva na kojem je bila populacija između 25 i 40 godina,mahom tehničkog usmjerenja, a razmjenjivali smo iskustva od učenja sviranja gitare putem MOOC-a, pa do tečajeva za poduzetnike početnike i slično. Naravno, broj ljudi koji uče na ovakav način u Hrvatskoj je gotovo pa zanemariv, uglavnom zato što u medijima još uvijek nema dovoljno informacija o tome pa sam zahvalna što se o ovom temi progovara’, kaže Kljaković-Gašpić.

 
Naša sugovornica nam objašnjava kako se prijaviti na besplatni online tečaj te na koji način funkcioniraju online kolegiji te ističe kako je MOOC-ova je sve više, pa je nemoguće dati jedinstven odgovor na to pitanje, ali obrazac je uglavnom svugdje isti.

‘Treba vam samo vaša mail adresa i lozinka, a u zadnje vrijeme se možete prijaviti i putem profila na Facebooku ili google+. Naravno, prvi je korak izabiranje tečaja koji želite na nekoj od platformi. Najbolje je upisati pojam MOOC u tražilicu, pa ćete u roku od nekoliko sekundi dobiti popis različitih platformi i tečajeva. Neki tečajevi počinju određenog datuma, traju u prosjeku od četiri do osam tjedana, a predviđeni tjedni angažman u prosjeku je od četiri do osam sati. Materijali su u formi kratkih video predavanja, grafika te poglavlja iz knjiga. Pišu se kratke provjere tjedno, zatim često i eseji te se inzistira na suradnji s ostalim sudionicima (peers) na forumu. Uglavnom drugi sudionici ocjenjuju i komentiraju u paru ili grupi naše individualne ili zajedničke uratke. Naravno, svaki MOOC ima drugačije zadatke i strukturu, pa ima jako puno varijacija na temu’, uputila nas je sugovornica dodajući kako se završni certifikat dobiva nakon ispunjenih svih uvjeta te kako se u novije vrijeme pojavljuju i tečajevi koji nemaju vremenskih ograničenja pa ih se može upisati bilo kada i dovršiti tempom kojim želite, ako ga uopće želite dovršiti, jer nijedan tečaj niste obavezni dovršiti.

420929 ,420817 ,419923 ,243820
Što se pak profila polaznika tečajeva tiče, Ivana Kljaković-Gašpić je iskustva kako uopće nema dijela svijeta iz kojeg ljudi ne pohađaju ove tečajeve, a raspon godina korisnika je od 16 pa do treće dobi. Ono što valja naglasiti je kako prilično malen postotak polaznika zaista i završi upisani tečaj. ‘Mislim da je brojka negdje oko 10 posto. Izgleda malo, ali je i puno, ako neki tečaj upiše 50.000 ljudi (što je čest slučaj), a završi ih 5.000. Zamislimo da neki kolegij na našim fakultetima odsluša i netom nakon slušanja i učenja položi 5.000 ljudi. Mislim da bi svaki sveučilišni tim profesora bio presretan da se njihovom materijom u samo jednom semestru uspješno pozabavilo 5.000 studenata’, kaže tportalova sugovornica.

Zanimalo nas je ima li varanja pri takvim tečajevima, no polaznica tih tečajeva kaže kako je takvo što gubitak vremena.

 
‘Ne znam što bi značilo varanje. Ako se radi o tipu pitanja s jednoznačnim odgovorima, moguće je više puta pisati test-kviz dok se ne postigne zadovoljavajući broj bodova. Ako u tome i ne uspijete, jedino što vam se može dogoditi je da ne možete dobiti certifikat, ali i dalje možete sudjelovati u tečaju kao i bilo koji drugi sudionik koji je sve uredno položio. Ako morate izraditi projekt ili pisati esej, to često radite u paru ili grupi ljudi koje pronađete na forumu, pa konačan rezultat nema predviđenih rješenja, jer svaki tim napravi nešto drugo. Vaše projekte opet ocjenjuju drugi kolege s foruma kao i vi njih. Naravno, netko umjesto vas može sjediti ispred ekrana i rješavati vaše testove i pisati vaše projekte, ali iza vašeg certifikata neće stajati vaše iskustvo učenja, pa tko voli, nek izvoli. Možda to ponegdje u Hrvatskoj i može proći, iako sve teže, ali ako negdje izvan Hrvatske tražite ili pokrećete posao, prvo što vas ljudi pitaju je što konkretno znate raditi i kako ćete riješiti neki problem. Ako ne možete odmah ponuditi potrebne vještine ili znanje, zaista se nitko neće zamarati vama i vašim diplomama i certifikatima, pa makar bili oni pravi i uredno zasluženi’, smatra Kljaković-Gašpić.

Lektorica s odjela talijanistike ističe kako su najpopularnija područja na besplatnim tečajevima ona koja se tiču informacijsko-komunikacijskih znanosti, točnije tečajevi programiranja u različitim jezicima, analiza podataka, zatim različiti tečejavi iz područja poslovanja, nakon čega slijede sva ostala područja čija ponuda je sve bogatija.

Zanimljivo je i mišljenje polaznice tečajeva o njihovim prednostima i manama koja smatra kako su prednosti ovakvog obrazovanja nebrojene. ‘Trebala bi mi cijela kolumna da objasnim samo neke od prednosti. Meni je ovakvo obrazovanje omogućilo da dođem do pouzdanih informacija do kojih inače nikada ne bih došla. Govorim konkretno o statističkim podacima, znanstvenim radovima, knjigama za koje nikada ne bih znala da postoje. Istovremeno, navodi vas da razvijate vještinu timskog rada koja je u našem društvu gotovo potpuno zanemarena, jer morate surađivati s ljudima koje inače nikada ne biste upoznali. Sasvim je normalno da krenete razmjenjivati iskustva ili razvijati neku ideju u timu s Argentincem, Indijkom, Aljaščaninom i Ruskinjom. Pritom je jedna osoba sveučilišni profesor pred mirovinom, druga je osoba programerka, treća je nadobudni ekološki aktivist, a četvrta djevojka koja još nije odlučila što će studirati, ali želi promijeniti svijet’, lektoričnina su iskustva.

 
‘Po meni je i prednost upoznavanje širokih masa s konceptom e-learninga, koji i nije tako nov, kao i upoznavanje s drugim hibridnim načinima učenja u procjepu između virtualnog i stvarnog svijeta. Npr. postoje tečajevi koji oponašaju klasično ex cathedra poučavanje te zahtijevaju jednoznačne odgovore, zatim tečajevi koji imaju za cilj razvijanje projekata u timovima koji se mogu okupiti virtualno, ali i u stvarnom svijetu. Usmjereni su više na rješavanje problema te na međusobne evaluacije sudionika. Najnapredniji primjer MOOC-a je vjerojatno Transforming Business, Society, and Self with U.Lab s platforme edX u kojem se virtualno vođeno učenje od jednog ili više znanstvenih autoriteta pretvorilo u međusobno treniranje (coaching) timova u stvarnom svijetu. U tom globalnom projektu sudjelovali smo i mi u Impact Hubu u Zagrebu. Najveća je prednost to što skupo i samo rijetkima dostupno obrazovanje pomalo postaje dostupno i najsiromašnijima. Poznat mi je primjer jednog Nigerijca koji si nije mogao priuštiti formalni studij, pa je završio program sportskog menadžmenta na Courseri. To znanje mu je omogućilo da dobije dobar posao u nogometnoj branši u svojoj zemlji. Sveučilišni programi diljem svijeta na ovaj način dobijaju novu svrhu i vrijednost. Postaju globalni motor društvene promjene te daju nadu siromašnima da svojim znanjem mogu izgrađivati matična društva’, ističe ona.

 
Što se pak nedostataka tiče, Ivana Kljaković-Gašpić kaže kako je teško reći što bi bio nedostatak, jer smatra da bilo kakav oblik širenja znanja nikada nije uzaludan. ‘Ipak, potrebno je reći da masovni otvoreni online tečajevi nisu zamjena za studij već njegova nadopuna. Mogu nam poslužiti i kao orijentir, ako želimo razvijati nove vještine ili ako se želimo u životu baviti nečim novim, ali nikako nisu prečac do ekspertize i dubinskog poznavanje neke materije’, mišljenja je sugovornica koju ipak zabrinjava primjetan trend naplaćivanja sve većeg broja tečajeva.

‘U prosjeku se za upis na tečaj treba platiti između 50 i 70 eura ili dolara, što je mnogima u svijetu, pogotovo u Africi i Aziji, nevjerojatno velik novac. Radi se uglavnom o informatičkim i poslovnim tečajevima. Istraživanja jesu pokazala da su sudionici tečajeva odgovorniji te da se povećava postotak završenih tečajeva ako plate barem malu naknadu’, ispričala nam je nadajući se kako naplata tečajeva neće postati pravilo te kako ćemo dočekati ili stvoriti alternativne poslovne modele kojima će se izbjeći direktna naplata tečajeva od krajnjih korisnika.

Također nas je zanimalo je li moguće učenjem na internetu steći kompetencije potrebne za dobivanje posla u drugim članicama Europske unije, pa naša sugovornica upućena u sve tajne MOOC-a ističe kako je učenje na internetu puno širi pojam od MOOC-a.

‘Ono obuhvaća i učenje s npr. Youtubea ili npr. na platformi www.skillshare.com. Nemoguće je pobrojati gdje na internetu i što možemo naučiti besplatno ili uz plaćanje. U tom silnom mnoštvu informacija nameće nam se kao izazov selekcija informacija. Teško nam je ocijeniti pouzdanost i vjerodostojnost izvora znanja. Zato je nužno i redefiniranje svrhe formalnog obrazovanja. Nekada nam je škola bila potrebna kako bismo došli do informacije. Danas s nekoliko klikova na mobitelu učenik dođe do relevantne informacije prije nego što nastavnik uspije izustiti početak odgovora na neko pitanje. Međutim, učenik ili polaznik nekog obrazovnog programa često nije u stanju razlučiti pouzdanost nekog izvora, ne zna povezati informacije niti ih upotrijebiti kako bi riješio problem u nekom drugom kontekstu. U tome bi mu trebao pomagati nastavnik. Trebao bi biti kao svjetionik učeniku koji pliva morem informacija. U tom svjetlu smatram da vam internet može pomoći u razvijanju kompetencija kako biste stvorili, prije nego dobili, posao u bilo kojem kutku svijeta, ako i samo ako znate upravljati sobom i svojim znanjima i vještinama. Internet je samo kanal kojim kolaju informacije, a način upotrebe informacija ovisi prije svega o našim navikama, mentalitetu i okolini u kojoj boravimo. Primjerice, nezaposlena diplomirana politologinja može putem interneta početi učiti programirati besplatno ili za relativno sitan novac. Uči li programirati pet dana tjedno sljedećih šest mjeseci, možemo reći da će uspjeti barem razumjeti taj proces i osnovne pojmove, a možda i nešto više od toga. Usput može pisati blog o svom iskustvu. Udruži li se s ljudima, virtualno ili stvarno, s kojima može učiti ili od kojih može učiti, može kroz kratko vrijeme pokušati tražiti posao i u IT sektoru. Vjerojatno neće moći raditi kao programer, ali ako posjeduje dobre komunikacijske vještine, bit će sigurno u prednosti pred stotinama drugih kandidata za početnu poziciju u marketingu ili prodaji, možda čak i u Irskoj. Ako ništa od tog i ne uspije odmah, barem je određeno vrijeme provela ulažući u sebe, umjesto u kukanju kako je život nepravedan’, zaključuje Ivana Kljaković-Gašpić dodajući kako je samo pitanje ima li prosječan građanin ili građanka Hrvatske svijest o tome da se informacije mogu koristiti na ovakav način.

415982 ,415100 ,412958 ,411029