'Većina naših ljudi, očigledno, deklarativno tvrdi jedno, a kada se opredjeljuju, glasuju drugačije. Vode se logikom da netko (možda) nije čist, ali daje i njima sitne beneficije koje su bolje nego ništa ili pusti govori. Nevjerojatno je to koliko je ljudi spremno prodati se za male ustupke, a onda se žale na to kakvi su političari i ne pitaju se kakvi su zapravo oni', upozorava Maldini te naglašava da se u nas teško shvaća to da je demokracija moćan instrument, samo nikako da ga koristimo na pravi način.

Takva situacija posebice upada u oči u Dubrovniku. U njemu je još prije više stoljeća na ulazu u malu vijećnicu Kneževa dvora, sjedišta ondašnje vlasti, uklesano 'Obliti privatorum publica curate' ili 'Zaboravite privatno i brinite se za javno'.

'U društvu postoje usponi i padovi, nema linearnog razvoja i to uvijek prema boljemu, što uključuje političku kulturu građana. Dokaz tomu je i ovo načelo Dubrovačke Republike, koja nije bila demokratska, već aristokratska, ali svijest o općem dobru i zaštita javnog interesa bili su iznad svega, jer to je jamčilo slobodu i opstanak zajednice. Danas, kada imamo demokraciju, nažalost, daleko smo ispod tih vrijednosti', ističe.

Zašto kod nas izostaje vrlo široka politička participacija iako nam je omogućuju suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije?
'Problem je u političkoj kulturi i percepciji javnog interesa i demokracije uopće. Ona društva koja su imala razvijenu participaciju građana u politici i prije interneta sada je imaju još veću. U onima koja nisu to imala, onima s dominantnom podaničkom ili parohijalnom kulturom, kao što je naša, nove informacijsko-komunikacijske tehnologije – koje su moćan instrument utjecaja na politiku – gotovo ništa ne znače. Problem je tome što u nas nije razvijena građanska prodemokratska kultura', drži Maldini dodajući kako još često razmišljamo kao u socijalizmu – da su nam političari zadani.

Pitamo ga je jesu li političari bili pošteniji nekada, posebice u vrijeme takozvanog socijalizma? Što je ostalo od politike i služenja političara javnom interesu?
'Ne bih rekao da su bili pošteniji, ne nužno, već su okolnosti bile takve da si nisu mogli dopustiti malverzacije u razmjerima kakvima danas svjedočimo. Iako je i tada bilo velikih kriminalnih afera, koje ni do danas nisu rasvijetljene, za većinu političara one su se svodile na privilegije koje im je omogućavao režim te korupciju manjeg opsega. Naime obvezni slijediti ideologiju koja je nominalno promovirala rad i poštenje, nisu imali dovoljno prostora za ozbiljnije zloporabe, a ne zato što bi bili inherentno pošteniji. Međutim prilika čini lopova, pa kada smo s takvim naslijeđem ušli u demokraciju, novostečena sloboda shvaćena je kao prostor za slobodnu otimačinu, po staroj maksimi 'snađi se druže'. U novi institucionalni prostor demokracije uselila se stara nedemokratska kultura, pa se sustav pokazao nedostatnim i nefunkcionalnim i u temeljnom funkcioniranju, a još manje u zaštiti od nasrtaja na opće dobro. Zato su nam se i dogodile pljačka i devastacija nacionalnih resursa, a istodobno pravosudni sustav ne uspijeva sankcionirati brojne optuženike zbog loše pripremljenosti i stručne potkapacitiranosti, posljedično i neotpornosti na politički utjecaj. Zato je izgledno da će mnogi okrivljeni političari solidno proći jer nismo sposobni argumentirano pokazati što su ustvari radili, pa i kada se jave pokušaji u tom smjeru ispada da se radi o političkim obračunima', tvrdi Maldini.

To što danas imamo, kako dodaje, izravna je posljedica tranzicije, odnosno političke provenijencije i strukture političkih elita koje su ih provele 90-ih.
'Naime niti jedna od političkih elita koje su iznijele tranziciju nije izvorno demokratska. Političari okupljeni oko tadašnje Koalicije narodnog sporazuma bili su mahom partijski disidenti iz 1971. Premda s aureolom žrtava komunizma, liberala i boraca za nacionalna prava, u vremenu sve jačih Miloševićevih ratnih bubnjeva nisu mogli steći ni približnu podršku građana u odnosu na onu što bi je imali samo nekoliko godina prije. Drugu skupinu činili su pripadnici softlinerskog krila tadašnje vladajuće partije predvođeni Račanom, a oni su pokrenuli demokratske promjene i omogućili prve višestranačke izbore ne zbog inherentne demokratičnosti – sjetimo se njihova dugog oklijevanja, tzv. hrvatske šutnje – nego zbog pritisaka javnosti i sve agresivnije velikosrpske politike', objašnjava profesor Maldini.

Prema njegovu mišljenju u trećoj skupini bili su političari okupljeni oko HDZ-a i Tuđmana, također mahom bivši komunistički disidenti, a dobrim dijelom i članovi tadašnje vladajuće partije.

'Stavivši rezolutan zahtjev za nacionalnom i državnom samostalnošću kao glavni politički cilj, u rečenim okolnostima očekivano su zadobili najveću podršku građana. Međutim niti jedna od tih triju dominantnih tranzicijskih elita nije inherentno demokratska, naprotiv sve su na određeni način proistekle iz autoritarnog komunističkog režima, pa je logično da su opterećene i autoritarnom političkom kulturom i političkim djelovanjem. Nismo imali primjerice jednog Vaclava Havela, a on je kao čelnik Građanskog foruma predvodio tzv. baršunastu revoluciju protiv totalitarnog režima u Čehoslovačkoj, ni Lecha Walesu, koji je sa svojim sindikatom Solidarnost čitavo desetljeće oponirao režimu poljskog diktatora, generala Jaruzelskog. Prodemokratski pokreti koji su se razvili u tim zemljama i na tim osnovama potpuno su drukčije trasirali tranziciju od onih gdje su izostali i gdje su dominantne političke elite pretežno reformirani pripadnici bivšeg sustava. To pak provedbu lustracije čini upitnom, gotovo nemogućom. Današnje političke elite u Hrvatskoj izrasle su upravo iz spomenute strukture, pa su aktualne političke podjele – koje se često i namjerno potiču, poglavito kada vlast, ali i oporba nemaju odgovore na ključne društvene i ekonomske probleme – i demokratski deficiti sasvim razumljivi', napominje.

U doba komunističke vladavine političari nisu bili zanimljivi ni toliko zamjećivani kao danas. Zašto je to tako?
'Dva su razloga za to. Najprije, u autoritarnom režimu građanima je uglavnom bilo svejedno koji je partijski čelnik trenutno na nekoj dužnosti jer nisu imali nikakav utjecaj na njihov izbor, a i svi su provodili istovjetnu politiku i imali dominantno birokratski habitus. Drugi razlog je taj što tadašnji mediji, striktno nadzirani od političke vlasti i u duhu socijalističke ideologije, nisu u fokus stavljali pojedinca i njegova obilježja, već kolektiv, odnosno partiju, radničku klasu, narod i sl. U takvom okruženju izgled i ponašanje političara, koji su pretežno slijedili predvidive i poznate obrasce partijskih rituala i ideološke retorike, građanima nisu bili zanimljivi ni bitni', objašnjava dubrovački politolog.

U demokratskom okruženju situacija je pak bitno drukčija – svjedoci smo personalizacije i medijalizacije politike.
'Demokracija, koja između ostaloga počiva na pravima slobodnog političkog izražavanja i udruživanja te političkog natjecanja za glasove birača – stavila je u prvi plan pojedinca i njegove karakteristike. Postalo je vrlo bitno kako će se kandidati za dužnosnike u političkoj vlasti predstaviti građanima kako bi stekli njihovu političku potporu i uvjerili birače da su upravo oni ti koji će ostvariti njihove interese i ciljeve. U toj funkciji razvio se politički marketing čiji je zadatak predstaviti političare i stranke u najboljem mogućem svjetlu. Pritom se dakako služi komunikološkim metodama kao što su različite metode uvjeravanja, isticanje psihosocijalnih i fizičkih osobina, stereotipi, ideali, obećanja, jamstva itd. U suvremenim društvima to se sve odvija preko masovnih medija, bez kojih je suvremena politika zapravo nemoguća. Mediji su oni koji posreduju javno mnijenje, Agora suvremenih demokracija. Međutim oni nisu tek posrednici, već i kreatori javnoga mnijenja, pa su u tom smislu vrlo utjecajni u postavljanju političkih prioriteta (tzv. agendasetters) o kojima se raspravlja u nekom društvu', podsjeća.

Na taj način, smatra Maldini, mediji imaju golemu moć u oblikovanju političkih procesa i donošenju političkih odluka te smo svjedoci medijalizacije politike. 'Umjesto stvarnim političkim pitanjima i demokratskim dijalogom, prostor javnosti posredovan masovnim medijima sve je više ispunjen političkim tehnologijama kao što su medijalizacija i personalizacija politike, konstrukcija političkog spektakla, estradizacija, oglašavanje i medijski spin. Oni su usmjereni primarno postizanju izbornog uspjeha i legitimiranju političke vlasti, što građane sve više stavlja u poziciju pasivnih recipijenata političkih poruka (odluka) i predmeta manipulacije, a sve manje aktivnih političkih subjekata. Iako je razvoj masovnih medija omogućio znatno veću informiranost i mogućnost političke participacije građana, on je istodobno narušio prostor demokratske javnosti i njegovu primarnu funkciju javnopolitičkog diskursa zajednice. Skrenuta je pozornost s bitnih političkih pitanja na sasvim sporedne sadržaje koji se bave efemernim obilježjima političara, kao što su njihov izgled, privatni život, zabava, navike, interesi te osobito afere, kako bi imali što veću pozornost publike i time zadovoljavali primarno svoje komercijalne interese umjesto interesa javnosti za kvalitetnom i pravodobnom informacijom', drži dubrovački politolog.

Javno mnijenje, kako upozorava, oblikuje se tako pod utjecajem različitih medijskih manipulacija i kontrole informacija, umjesto na osnovi racionalnih kriterija. 'Političari postaju poput glumaca, a njihov ključan cilj postaje svidjeti se javnosti na osnovi tih pretežno nepolitičkih karakteristika, često konstruiranih upravo u svrhu postizanja točno određene percepcije publike. Pritom su njihove stvarne osobine i sposobnosti često u drugom planu. Politički programi za koje se političari nominalno zalažu također su 'ušminkani' i 'spinani' kako bi bili prihvatljivi što većem broju birača, a redovito su i personalizirani, tj. u sjeni su osobnosti političara čiji popularnost, izgled, stil i komunikacija mogu biti presudni za recepciju tih programa u javnosti, posljedično i za njihov politički (ne)uspjeh, neovisno o njihovom sadržaju', upozorava.

To se, kako dodaje, ne događa samo u Hrvatskoj, nego u svim suvremenim demokracijama.
'Međutim razlika je u demokratskom iskustvu koje imaju razvijene demokracije, za razliku od nas, te u demokratskoj političkoj kulturi koja kod nas nije razvijena. U tom smislu građani razvijenih demokracija ipak su rezistentniji na takve utjecaje nego naši građani i skloniji su birati političare čija vjerodostojnost leži u njihovim stvarnim sposobnostima i u izvedivosti političkih programa koje zastupaju', zaključuje Maldini.