Jedini misterij oko procesa ustašizacije Hrvatske je sljedeće - zar su svi oni koji su se time sustavno bavili proteklih godina mislili da taj gnojni čir domaćeg fašizma neće u jednom trenutku eksplodirati i okužiti cijelu Republiku? Jesu li doista mislili da neće biti nikakvih posljedica zbog masovnog skandiranja ‘Ubij Srbina’ i pjevanja ustaških pjesama 5. kolovoza u Kninu, zbog tisuća ljudi - među njima i akademici - koji potpisuju peticiju da se ustaški pozdrav proglasi službenim u suvremenoj hrvatskoj vojsci, zbog tretiranja Jasenovca kao mjesta za selfieje koje se onda šera na fejsu, zbog splitskih proslava 10. travnja, zbog prijedloga (‘Da, dobro ste čuli!’) da se Sabor preimenuje kao u vrijeme Ante Pavelića, zbog ministra kulture kojemu su ustaše (bili?) ‘heroji, mučenici i šehidi’, zbog urlanja ‘Za dom spremni!’ na nogometnim utakmicama, pa i onoj s Izraelom itd. Jesu li svi oni u Hrvatskoj, napose politička i kulturna elita, koji su slavili, opravdavali ili šutnjom odobravali rehabilitaciju ustaštva i NDH proteklih četvrt stoljeća doista mislili da će to samo tako proći, bez otpora hrvatskih građana i bez zgražanja zapadnog, demokratskog civilizacijskog kruga kojemu RH želi pripadati?

U redu, jasno je da Božidar Alić nije baš mnogo mislio, no od ljudi koji sebe smatraju sposobnima za najviše političke dužnosti u državi građani s pravom očekuju da su u stanju svoje izjave i postupke domisliti do njihovih krajnjih konzekvenci te predvidjeti koje su potencijalne posljedice. Je li predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mislila da neće biti uvjerljiv posrednik oko bojkota jasenovačke komemoracije ako se prethodno nije ni sama pojavila na njoj, pa sad poručuje predstavnicima hrvatskih Židova i Srba da se ponašaju baš suprotno od njezina primjera i dođu na komemoraciju jer je to i hrvatski državni interes. I doista jest, pa zašto onda predsjednica nije marila za državni interes prošle godine, kada na komemoraciju nije došla (dok se kasnije u Auschwitzu bez problema pojavila)?

Što je mislio predsjednik Sabora Željko Reiner kad je izjavio da ‘jasenovačke žrtve ne zaslužuju bojkot Židova’? Je li pomislio kako političar koji predlaže da se Sabor zove po ustaški nema nikakve moralne težine docirati što jasenovačke žrtve zaslužuju ili ne zaslužuju. Možda bi se mogao zapitati zaslužuju li jasenovačke žrtve takvog predsjednika Sabora. Ili je pak Reiner indirektno uputio kritiku predsjednici i svojem stranačkom šefu Tomislavu Karamarku, s obzirom na to da su oboje itekako bojkotirali prethodne komemoracije u Jasenovcu?

Je li Tomislav Karamarko ovih dana ikako pomislio da je baš politika HDZ-a pod njegovim vodstvom, koja je u Sabor dovela i jednog Ivana Tepeša i dala mu potpredsjedničko mjesto, sada došla na naplatu? Ili doista misli kako cijela ova nacionalna blamaža oko komemoracije u Jasenovcu, koja odjekuje i izvan granica Hrvatske, neopravdana i nepravedna?

Misle li da je njihovo grozničavo p(r)ozivanje svih onih koji sada s njima ne žele na komemoraciju u Jasenovac doista pravi način da se ohladi situacija koju je prvenstveno zakuhao HDZ? Misle li da su njihove odjednom malo direktnije osude ustaša i NDH koje se, eto, skroz slučajno poklapaju s posjetom američkog diplomata zaduženog za pitanja Holokausta, dovoljne da im se povjeruje nakon godina brojnih izjava i djela koja su ukazivala na suprotno?
U ovoj cijeloj mučnoj situaciji jedino što donekle može cinično nasmijati jest razočaranje s hrvatske ekstremne desnice zbog najnovijih izjava predsjednice o ustašama i NDH; filoustaše su se razočarali u K. G. K. No činjenica da je trebalo više od godinu dana njezina mandata da se filoustaše razočaraju ujedno je i najrazornija kritika njezine politike.

Spomenuti su trenutačno na vlasti te je logikom političke moći njihova odgovornost trenutačno najveća, no priča o Jasenovcu kroz blato nacionalističkog politikantstva provlači se desetljećima.

Nepoštovanje prema ustaškim žrtvama tog brutalnog logora smrti bila je i beogradska mitomanija od 700 tisuća ubijenih te dugogodišnja zagrebačka šutnja o toj laži koja se, bez obzira na propast Jugoslavije i nastanak RH, manje-više nastavila i kada se stvar okrenula u suprotnom smjeru, prema Jasenovcu kao mjestu za muziciranje ‘Male Floramye’. Jasenovac je s jasnim razlogom bolna točka hrvatske, ali ne samo i hrvatske povijesti, prema kojoj se nikad nije imalo pravog pijeteta, jer ju se uvijek koristilo kao oruđe u aktualnim političkim sukobima te je ova najnovija kulminacija idealna prilika za to da se o Jasenovcu počne iskreno razgovarati. Kao što bi se trebalo otvoreno razgovarati i o ostalim traumama hrvatske povijesti, uključujući i Bleiburg, ali ne tako da ih se međusobno suprotstavlja i koristi za ideološko potkusurivanje.

Zašto se u školskoj lektiri, primjerice, ne nalazi potresna knjiga ‘Konclogor na Savi’ Ilije Jakovljevića, zašto logor više ne posjećuju osnovne škole, zašto je Jasenovac tako slabo obrađivan u hrvatskoj umjetnosti i suvremenoj historiografiji, zašto postoje toliki otpori prema suočavanju Hrvata s vlastitom poviješću, kakvo je u Njemačkoj uobičajena praksa koja Nijemcima očito nije nimalo naštetila nego itekako pomogla? Zašto kardinal Bozanić nije smogao moralnu snagu proći cijeli put do Bogdanovićeva 'Kamenog cvijeta' nego se na pola okrenuo? Zašto se SDP-ovci odjednom busaju u svoja antifašistička prsa ako im je istovremeno Prva proleterska brigada predmet ismijavanja i ako tijekom svojih mandata na vlasti nisu učinili baš ništa da Jasenovac maknu s margine hrvatskog društva? Zašto ne postoje relevantni i historiografski utemeljeni dokumentarci o temi Jasenovca iz proteklih 25 godina koje je producirala javna televizija (jedini djelomični izuzetak izvrsni su ‘Duhovi Zagreba’Jadrana Bobana), kao što to stalno radi njemački ARD, umjesto da se ta tema prepušta štanceru Jakovu Sedlaru i falsifikatorima?

Hajdemo razgovarati o svemu tome!

Bila poslovična hrvatska šutnja grijeh propusta ili namjera, rezultat je isti - Jasenovac je postao samo još jedna tema za politikantski ping-pong ionako tragikomične hrvatske političke scene, ali ova najnovija kriza nudi priliku da se konačno iskreno razgovara o Jasenovcu. Ako bi hrvatsko društvo uspjelo u tome, to bi otvorilo mogućnost iskrenosti i u vezi drugih tema koje treba kritički sagledati. Prešućivanje i laganje oko Jasenovca nažalost nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, nego uobičajena praksa u Hrvatskoj za sve neugodno iz nacionalne povijesti, uključujući i sam nastanak suvremene Hrvatske.

Komemoracija je u svemu tome zapravo najmanje važna, tek još jedna formalnost i protokol. Čak i da nije bilo bojkota i da su se održali govori bez standardnih ‘ali’, to bi bio isključivo podsjetnik na to koliko je neiskrenosti i izostanka dubinskog interesa u odnosu prema Jasenovcu, jer priča o tom logoru smrti nije nešto s čime se Hrvatska treba baviti jednom godišnje nego sustavno. Jasenovac je trajna hrvatska odgovornost. Zašto i kako, još je 1946. eksplicirao njemački filozof Karl Jaspers u svojem ‘Pitanju krivnje’; samo treba čitati!

Potreba da se Jasenovac svede na jednu komemoraciju i ništa više najbolji je pokazatelj loše savjesti nacije koja ne zna kako se konstruktivno postaviti prema logoru smrti nastalom u ime hrvatstva pa se zato trudi sve pomesti pod tepih, iako to s tisućama ubijenih nikad nije moguće. Ako je išta lekcija Titova režima, onda je to da cenzura počinjenih zločina vodi prema malignosti koja iznutra truje cijelo društvo.

Zato za Republiku Hrvatsku ne postoji važnije političko pitanje od Jasenovca i NDH. Istovremeno, ne postoji politička tema koja bi trebala biti manje prijeporna od Jasenovca i NDH - prvo je bio ustaški logor smrti u kojemu je na najsvirepije načine ubijeno između 80 i 100 tisuća ljudi zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, hrvatski antifašisti, protivnici Ante Pavelića itd., a drugo je fašistička, zločinačka, kvislinška tvorevina koja je izdala nacionalne interese hrvatskog naroda kao i osnovnu ljudskost. Četiri godine NDH bez konkurencije su najgora stvar koja se dogodila Hrvatima u, kako se to kaže, njihovoj tisućljetnoj povijesti, kao što je jedna od najboljih stvari u toj istoj povijesti činjenica da su se Hrvati pobunili protiv NDH, masovno pridružili partizanima te NDH na kraju i uništili.

Što je za jednu demokratsku zemlju važnije političko pitanje nego kroz ozbiljan intelektualni rad i javnu debatu osuditi fašizam i genocid iz vlastite povijesti, između ostaloga i kao garanciju da sadašnjost ni budućnost neće biti ni trunku slične?