Detaljnom analizom urbanističke ostavštine svakog pojedinog gradonačelnika Zagreba u posljednjih 170 godina, otkako postoji ta funkcija, rijetko se tko bavio.

Razvoj grada ispravnije je gledati kroz prizmu pojedinih epoha te događaja i značajnih gradonačelnika koji su ih označili.

Dr. sc. Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti izdvaja nekoliko epoha u razvoju Zagreba u posljednjih 100 godina.

Za vrijeme gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, prvog čovjeka Zagreba od 1920. do 1928. godine, nastala je nova reprezentativna gradska četvrt s ulazom na Trgu burze, danas Trgu hrvatskih velikana. Godine 1925. otvoren je hotel Esplanade, i to ne, naglašava Bjažić Klarin, za putnike legendarne željezničke linije Orient Express, već za potrebe zagrebačke privrede te Zagrebačkog zbora. 'Riječ je o prethodniku Velesajma, međunarodnom poslovnom zagrebačkom sajmu, zbog kojeg se pokazala potreba za smještajem poslovnih partnera. Zagreb je u Kraljevini Jugoslaviji postao poslovno trgovačko središte', ističe naša sugovornica.

'Zagreb povoljno prodaje zemljište na toj lokaciji da bi se sagradio hotel i gradi ga konzorcij različitih poduzetnika, industrijalaca i banaka jer je svima u interesu bilo to da Zagreb dobije reprezentativni hotel', kaže Bjažić Klarin.

'Tada se radi niz parcijalnih, regulatornih osnova kojima su se izgradili sjeverni dijelovi grada. Najveći propust Heinzela bilo je zanemarivanje prostora između željezničke pruge i Save, u kojem su izgrađeni substandardni radnički slamovi, što je i danas neriješeno. Riječ je o Trnju', dodaje.

Heinzela je naslijedio Stjepan Srkulj, gradonačelnik od 1928. do 1932. godine. U njegovo doba sam centar grada oko Trga bana Jelačića posve se mijenja. Ruši se tadašnja glavna zagrebačka bolnica smještena na samom početku Gajeve i Ilice. Pojedini odjeli raspršuju se po Zagrebu, tako dio odlazi na Sveti Duh, a dio u Rockefellerovu.

Rušenjem Zakladne bolnice oslobođen je prostor za gradnju tzv. Zakladnog bloka. Riječ je o cjelovitom bloku zgrada poslovne, trgovačke i stambene namjene, omeđenom Gajevom, Ilicom, Bogovićevom te Petrićevom ulicom, te sam centar dobiva izgled koji ima danas.

'Ovo je zanimljiv projekt jer je neiskorištena prilika za privatno-javno partnerstvo. Naime investitori iz Graza i Dušan Plavšić nude izgradnju kompleksa s poslovnim, stambenim, ali i javnim sadržajima poput dvorane i bazena koji bi nakon 25 godina eksploatacije prešli u vlasništvo Zagreba. Grad je trebao ustupiti zemljište.

Između dva rata postoji želja i ambicija društva da grad doista bude metropola. Tu se vidi koliko je važna tema regulatorne osnove', pojašnjava.

Grad premostio Savu

Druga značajna epoha razvoja grada ona je u poslijeratnom razdoblju.

Razvoj industrije u Zagrebu te rast radničkog stanovništva iziskivali su stambene prostore. Zagreb je prekoračio Savu u vrijeme gradonačelnika Većeslava Holjevca (1952.-1963.). Holjevčevo životno djelo je Novi Zagreb.

'Od Drugog svjetskog rata osnovna je jedinica planiranja stambeno naselje s infrastrukturom. Imate stambeno naselje unutar kojeg ljudi mogu zadovoljavati svoje svakodnevne životne potrebe. Stambenu izgradnju 50-ih i 60-ih godina isto je diktiralo tržište, tj. akutna stambena kriza, samo su onda investirale tvrtke i radne organizacije', kaže Bjažić Klarin.

Od Holjevca nadalje sustavno se izgrađuje Novi Zagreb, tako da su svi sljedeći mandati iz doba socijalizma u biti rezultirali nekim novim naseljem. Travno, Zapruđe, Utrine, pa onda mlađa naselja koja se planiraju 70-ih i realiziraju do početka 80-ih – Dugave i Sloboština, nabraja.

Tu dolazimo do Holjevčeva naseljenika Pere Pirkera, zagrebačkog gradonačelnika od 1963. do 1967. godine. Javnost je za ovog nepoznatog gradonačelnika Zagreba doznala ovih dana zahvaljujući objavi na društvenim mrežama.

Pirker je, kaže Bjažić Klarin, nastavio raditi po postojećim razvojnim planovima. 'Strateški se razmišljalo o tome kako će se grad širiti. A kako se grad širi, širi se i infrastruktura. Društveni sadržaji trebali su pratiti stanogradnju, no to je štekalo i u socijalizmu: sagradile bi se zgrade pa se za drugo ne bi imalo novca. Društvena nadgradnja je kasnila, no bila je planirana. Danas se cijelo razmišljanje o konceptu stanovanja svodi na stan i na to kako ćete ga urediti…', dodaje.

U socijalizmu su, kaže, postojale tri razine regulative - stan, zgrada i naselje.

'U Srkuljevo i Heinzelovo doba isto je bio kapitalizam pa su postojale regule i pravilnici i znalo se gdje se što smije graditi', naglašava.

Na pitanje je li u socijalizmu ipak bilo lakše zbog nedemokratskih standarda razvlastiti vlasnike kuća ili zemljišta na kojima je predviđena gradnja naselja, bolnica ili cesta, odgovara kako su postojali pravni instrumenti da se takve stvari mogu provoditi. A kada su se provodile, nije se radilo o privatnom interesu, nego o zadovoljavanju potreba, tj. interesu društva, ne kapitala.

U desetljeću Univerzijade na čelu grada čak pet gradonačelnika

Značajan iskorak Zagreb doživljava i u 80-ima zbog Univerzijade. U tom desetljeću na čelu grada izmjenjuje se čak pet gradonačelnika, s time da je Mato Mikić bio dva puta na toj poziciji. Upravo je on bio gradonačelnik u vrijeme Univerzijade, od 1986. do 1990. godine.

Bjažić Klarin kaže kako je paralelno s Univerzijadom, kada je sagrađen niz sportskih objekata te je uređen Jarun, išao i zapadni smjer izgradnje grada.

Nije htjela previše ulaziti u ostavštinu 20-godišnje vladavine Milana Bandića, čiji se rezultati, kaže, vide – zapuštenost gradskog središta, neodržavanje kulturnih i obrazovnih objekata, kolaps prometa i komunalne infrastrukture itd.

'Od planiranih naselja imamo POS u Španskom i Jelkovec. Jelkovec je najveći rezultat Bandićeve stambene izgradnje, tj. nekog planskog građenja. Urbanizam je u posljednjih 30 godina totalno dezintegriran. Danas se planiranje grada svodi na mjerilo parcele i dobru volju investitora hoće li razmišljati malo o kvaliteti, a ne o profitu', naglašava.

Navodi primjer Pavlenskog puta u Španskom, u kojem su privatnici investirali u stanogradnju. Ondje je, dodaje, gustoća stanovništva 70 puta veća od samog prosjeka u Španskom.

'Najveća tragedija je to da više ne postoje instrumenti kontrole stambene izgradnje, a GUP daje tek opće smjernice. Kada gledate urbane nakupine bez zelenih površina i infrastrukture, mi u kontinuitetu razgrađujemo grad', zaključuje.

O zagrebačkim gradonačelnicima iz pera Zvonimira Milčeca

Književnik i publicist te gradski kroničar Zvonimir Milčec pisao je o zagrebačkim gradonačelnicima od prvog Janka Kamufa do zadnjeg Milana Bandića.

Njegov tekst prenosimo sa stranica Grada Zagreba.

'Inače, ovaj stari grad, ime kojega se spominje već 1093., relativno kasno dobiva prvog gradonačelnika. Razlog tome je to što su Kaptol i Gradec sve do 1850. administrativno razjedinjeni i žive kao dvije zasebne administrativne cjeline. Tek kad se 1850. godine spajaju u jedinstveni grad (zasluga tome pripisuje se banu Jelačiću), posljednji sudac Gradeca, kako se prema Zlatnoj buli iz 1242. na Gradecu zove prvi čovjek gradske uprave, jednoglasno će biti izabran na čelo objedinjenog grada, ali sada kao gradonačelnik.

Bivši gradski sudac, a po novome gradonačelnik, zagrebački je odvjetnik, rođen nekoliko kuća od Kamenitih vrata, Janko Kamuf. Za prvog gradonačelnika jednoglasno je izabran 15. svibnja 1851. Godišnja plaća prvog čovjeka Zagreba bila je 2000 srebrnih forinti. Kamauf je idejni začetnik mnogih gradskih akcija, pun je planova za boljitak i razvitak grada, ali mnogi njegovi planovi, nažalost, ostaju samo na papiru. Za sve što su gradonačelnik i njegovo zastupstvo planirali i zacrtali potreban bi bio kredit od 400.000 forinti, ali siromašan Zagreb na polovici 19. stoljeća, u kojem živi tek sedamnaest tisuća duša, takav zalogaj sebi ne može priuštiti.

Kamaufa, koji će ostati u pamćenju kao vrlo poduzetan, pošten i odan gradu, na funkciji gradonačelnika zamijenit će Vjekoslav Frigan. Njih dvojica imaju više toga zajedničkog. Obojica su odvjetnici, dapače, vršnjaci (rođeni 1801.), veže ih i ista palača, na uglu Opatičke i Demetrove (Kamauf će je svome nasljedniku prodati), s time da je prvi rođenjem Zagrepčanin, a drugi dolazi iz Slavonije, iz požeškog kraja, odakle su i još dvojica gradonačelnika, Adolf Mošinski (1892. – 1904.) te dr. Mato Mikić, zadnji gradonačelnik u bivšoj jugoslavenskoj državi.

Za vrijeme Friganova mandata dogodilo se za Zagreb više toga što će u povijesti ostati zabilježeno. Godine 1862. Zagreb je s Europom povezan prvom željezničkom prugom, dvije godine kasnije na nekadašnjem marvinskom placu (na mjestu današnjeg HNK) priređena je Prva gospodarska izložba, a 1866. na glavnom je gradskom trgu svečano otkriven Fernkornov spomenik banu Jelačiću. Iste godine u gradu ordinaciju otvora prvi gradski zubar.

U međuvremenu se na gradonačelničkoj fotelji, nakratko, izredalo više gradskih muževa (Makso Mihalić, Stjepan Vrbčević, Dragutin Cekuš i Pavao Hatz), od kojih u sjećanju najviše ostaje (i ulicu usred grada dobiva) Pavao Hatz.

Riječ je o vrlo imućnom građaninu, kućevlasniku, koji je, uz ostalo, u posjedu dviju palača na južnoj strani Jelačićeva trga, a koje je za nj projektirao najpoznatiji zagrebački arhitekt iz doba klasicizma, Bartol Felbinger. Jedna se održala do naših dana (na današnjem broju 15), a u drugoj, na uglu Trga i Bolničke (Gajeva) bila je poznata Velika kavana, da bi 1930. na njenom mjestu bio podignut hotel Milinov, današnji Dubrovnik.

Za gradonačelnika Ivana Vončinu (1874.-1876.), inače publicista i političkog pisca, kome je u karijeri pomogao njegov zemljak iz Novog Vinodolskog, ban pučanin Ivan Mažuranić, voli se reći da je gradonačelnik koga je 'voda odnijela'. Na početku njegova mandata, doduše, zabilježen je veliki datum, ne samo za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku – na Katarinskom trgu 1874. svečano je otvoreno Sveučilište, na otvorenje kojega je došao sav kulturni Zagreb, ali i mnogi uvaženi gosti iz Hrvatske, kao i cijele tadašnje Monarhije.

Dvije godine kasnije, kad na dnevni red dolazi uvođenje prvog vodovoda, u gradskom zastupstvu dolazi do raskola i oštrog sukoba. Jedna strana je bila da se voda crpi iz savske nizine, a druga iz Medvednice. Gradonačelnik Vončina bio je pristalica ideje gorskog crpilišta, a na čelu njegove oporbe, koja je zastupala nizinsko crpilište, našao se dr. Stanko Andrijević. Kako Andijevićeva strana pobjeđuje, Vončina časno odstupa s gradonačelničkog troma, a na njegovo je mjesto izabran Andrijević, koji je rođeni Zagrepčanin i prvi sveučilišni profesor na toj najvišoj funkciji u gradu. Gradonačelničku funkciju obnaša do 1879., kad ga nasljeđuje odvjetnik Matija Mrazović.

Za Mrazovića se može reći da je najtužniji gradonačelnik u starom Zagrebu. U drugoj godini njegova mandata, tj. 1880. grad će zadesiti katastrofalni potres, o kome će nam zapise ostaviti književnik i gradski zastupnik August Šenoa te fotomonografiju razrušenog grada jedan od prvih zagrebačkih fotografa Ivan Standl. Mrazoviću predbacuju da se nakon katastrofe povukao iz Zagreba, a Šenoi prepustio da danonoćno optrčava najugroženije predjela grada i popisuje štetu, poglavito na kulturno-povijesnim spomenicima. Posljedica takvog nesebičnog rada Šenoa će platiti teškom prehladom, od posljedice koje će godinu kasnije preminuti.

Da u staroj poslovici koja kaže da je svako zlo za neko dobro, ima ponešto i istine, uvjerit će se Mrazovićev nasljednik, gradonačelnik Josip Hoffman. U njegovu mandatu (od 1881. do 1885.) u Zagrebu je zavladala groznica ne samo odstranjivanja posljedica potresa, nego i gradnje novoga. Grad je tih osamdesetih godina poput feniksa, novo se gradi na ruševinama staroga. Na sjevernoj strani Jelačićeva trga počinju nicati reprezentativne palače. Najprije tzv. Wassertalova (danas Varteks), na uglu Bakačeve, a nasuprot, ugao Duge ulice (Radićeva) Pongratzova, koju projektira famozni Hermann Bolle. Dolazak tog njemačkog graditelja ostavit će u Zagrebu velikog traga. Njegovo je djelo, uz ostalo, Obrtna škola (danas Muzej za umjetnost i obrt), gradnja kaptolske katedrale te arkade na Mirogoju.

I Hoffmanov nasljednik Nikola Badovinac (1885.-1887.), inače financijski stručnjak, sudjeluje u tom potresom probuđenom građevinskom poletu. Uz značajnije građevinske zahvate u urbanističkom tkivu grada, proširuje se vodovod i formiraju nove ulice – Gajeva, Vojnička (danas Amruševa), Boškovićeva, Petrinjska, produženje Palmotićeve, Kačićeva, Prilaz i Mlinarska. A značajan civilizacijski događaj toga doba svakako je – telefon. Iako je početak telefonije u Zagrebu poznat već od 1881., prvih trideset građana kućni priključak dobivaju 1887., a telefonska centrala je još u privatnim rukama i tako će ostati sve do 1893., kad je preuzima grad, sada već moderna urbana sredina, na čelu kojeg je jedan od najpoznatijih gradonačelnika iz cjelokupne gradonačelničke galerije – dr. Milan Amruš.

Kako bi se za svakog gradonačelnika mogao dodati poneki pridjev, Milan Amruš će ostati poznat ne samo kao velik škrtac, kakav ga je glas bio, nego i kao čovjek koji je bio opsjednut idejom da Zagreb osvijetli električnom rasvjetom. Već u svom prvom dvogodišnjem mandatu dovodi u Zagreb iz Amerike Nikolu Teslu, ne bi li svjetski znanstvenik pomogao svom gradu u uvođenju elektrike. Amruš će međutim morati pričekati svoj drugi mandat te će 1907. grad i njegov gradonačelnik doživjeti svoj najsvjetliji trenutak. O prvoj uličnoj rasvjeti novine će oduševljeno pisati kako je 'trg rasvijetljen kao plesna dvora'.

Amruš je prvi gradonačelnik koji se vozi konjskim tramvajem (1991.). Kako nije imao potomstva, sve svoje imanje, dvije velebne palače na Zrinjevcu, ostavlja gradu. A imanje u Klinča selu prepisuje mu još za života. Kako je po struci bio liječnik, velika mu je želja bila da grad dobije i Medicinski fakultet, a što će tek doživjeti njegov nasljednik. Amrušu se pripisuje i jedna bizarna životna epizoda. U oporuci će izraziti želju da mu kad umre, za svaki slučaj (!), iglom probodu srce, a što je, navodno, i učinjeno. Panično se bojao da ga u lijes ne zatvore a da je samo zamro, kako se u to doba znalo događati.

Adolf Mošinski je po dužini mandata apsolutni rekorder među zagrebačkim gradonačelnicima. Načelnikuje u kontinuitetu čak 12 godina, i to od završetka Amruševa prvog mandata 1892. pa do njegova drugog mandata 1904. Njegovo kapitalno djelo je skretanje potoka Medveščaka istočno od Jelačićeva trga te njegovo prekrivanje. Uvodi prvu gradsku kanalizaciju, koju drži temeljnim zahvatom i preduvjetom za razvitak modernog grada. Za njegova mandata formirane su do dana današnjeg najvelegradskije i najdopadljivije gradske vizure – na nekadašnjem Marvinskom placu izgrađeno je Hrvatsko narodno kazalište, a na zapadnoj strani velebna zgrada Realne gimnazije (danas Mimara), te je formiran najreprezentativniji gradski trg s prepoznatljivom kupolom Umjetničkog paviljona – Trg Franje Josipa, danas Tomislavov trg. Iako se Mošinskom pripisuje najuspješnije razdoblje Zagreba, mora se priznati da je veliku pomoć i potporu imao u jednom od najlucidnijih i najutjecajnijih političara svoga doba – Izidoru Kršnjavome, koji je, kao Khueonov ministar za nastavu i bogoštovje, izravno zaslužan za gradnju kazališta i realke.

Janka Holjca (1910.-1917.), koji je među gradonačelnicima po struci prvi arhitekt, zovu ratnim gradonačelnikom jer Prvi svjetski rat traje u tijeku njegova cijelog drugog dijela mandata. Prije početka svjetske kataklizme uspio je sagraditi velebnu secesijsku zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu, svečano otvorenu 1913., a godinu dana kasnije otvara i Kemijski laboratorij na Marulićevu trgu. Holjac se, kao gradonačelnik, već na samom početku mandata među prvima vozi električnim tramvajem.

Na gradonačelničkoj fotelji Janka Holjca nasljeđuje Stjepan Srkulj, ali kako je to njegov prvi dvogodišnji mandat, mjesto za ovu malu gradonačelničku kroniku prepustimo Vjekoslavu Heinzelu, također arhitektu i također rođenom Zagrepčaninu, kao što je to i Holjac. Za Heinzelovo razdoblje kronike govore kako je Zagreb 'gazio naprijed amerikanskim koracima'.

Za svog osmogodišnjeg mandata Heinzel se uistinu pokazao kao jedan od najuspješnijih gradonačelnika, veliki kreator i realizator modernog Zagreba, koji se u njegovo doba širi na sve strane. Niču cijele nove gradske četvrti: Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica, Pongračevo, Rebro, predjeli luksuznih vila na Medveščaku itd. Osim toga, gradi ili nadograđuje škole, ambulante, bolnice (sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu), javna gradska kupališta na Kvaternikovu trgu i u današnjoj Nazorovoj, proširuje Prolaz Tuškanac i započinje graditi Tržnicu Dolac te Klaonicu u tadašnjoj Laščinskoj ulici, koju proširuje i kompletno uređuje te koja će se kasnije zvati Sajmišnom, a danas, naravno, nosi njegovo ime – Heinzelova.

Za gradonačelnika Vjekoslava Heinzela govorilo se da ga visoka politika nimalo ne dira, da čak ni ne zna kako se zove tko od ministara i članova savezne vlade u Beogradu. Istodobno objema rukama nemilosrdno zahvaća u državnu kasu i podiže enormne kredite, a kad bi sa strane čuo prigovor da tko će sve to otplatiti, on bi samo odmahivao rukom i znao promrmljati: 'Netko već bu, ali sve bu ostalo Zagrebu i Zagrepčanima!' A privatno je bio veliki ljubitelj raznih športova, posjećivao nogometne utakmice i teniske mečeve. Sam se vozio motorom, čak sudjelovao u moto-trkama, šofirao automobilom (vlastitim) i letio avionom… Konstitucijom, bio je jedan od najkorpulentnijih iz cijele gradonačelničke galerije.

Kad smo već na izgledu gradonačelnika, a kronologijom dolazimo do Stjepana Srkulja, koji drugim mandatom nasljeđuje Heinzela, odmah skrenimo pozornost na dužinu njegovih brkova iliti mustača. Po tome je bio rekorder. Rođenjem je bio Varaždinac, a po profesiji profesor i publicist. Srkulju pripada čast da se proslavi svečanim otvorenjem dviju važnih gradskih institucija, koje je osmislio i započeo njegov prethodnik Heinzel - Tržnice Dolac i Klaonice. Istodobno dovršava odvodni kanal Zagreb – Ivanja Reka te gradi podvožnjake na Savskoj i Selskoj. Na Jelačićevu trgu ruši staru bolnicu, osniva Statistički ured i pokreće Gradski vjesnik. Prvi je, i jedini, gradonačelnik koji se prihvatio i pisanja Gradskog vodiča.

Srkulja nasljeđuje dr. Ivo Krbek, jedini iz gradonačelničke galerije akademik, a kad smo već kod titula i zanimanja, onda dodajmo da smo na čelu grada imali i bankara.

To je Krbekov nasljednik, dugogodišnji ravnatelj Gradske štedionice Rudolf Erber. Ali i mesara. To je Ivan Werner, koji načelnikuje za vrijeme tzv. NDH. Iako je, kako zapisuje Josip Horvat u knjizi 'Preživjeti u Zagrebu', imao smisla za komunalna rješenja i organizatorskog duha, uz njegovo se ime, s obzirom na zanimanje, lijepe mnogi masni vicevi, koji će se kasnije prenijeti na jednog od komunističkih gradonačelnika.

Prvi poratni gradonačelnik je Dragutin Sajli, za čijeg je mandata pod okriljem noći 1947. s tadašnjeg Trga Republike brutalno maknut spomenik banu Jelačiću. Nasljeđuju ga po jednogodišnjem mandatu Mika Špiljak, Milivoj Rukavina i Mirko Pavleković. Tada slijedi dugo i jedno od najznačajnijih razdoblja za Zagreb.

Punih jedanaest godina na čelu grada slavni je Većeslav Holjevac, za kojeg, ne bez razloga, kažu da je jedini gradonačelnik među komunističkim predsjednicima. I, svakako, najveći vizionar od svih gradonačelnika u povijesti. Holjevac je premostio Savu Mostom slobode, preselio Zagrebački velesajam sa Savske ceste u Novi Zagreb te na južnoj strani Save izgradio cijeli jedan novi grad sa stambenim naseljima, koji se do danas zove Novi Zagreb i danas je po broju stanovnika jedan od najvećih gradova u zemlji.

Koliko je Holjevac napravio za Zagreb i koliko su mu za to Zagrepčani ostali zahvalni, najrječitije govori brončani spomenik u naravnoj veličini, okrenut, naravno, na Novi Zagreb, što je ujedno jedini spomenik jednom zagrebačkom gradonačelniku.

Iako nasljeđivanje više nego uspješnog i karizmatičnog Holjevca nije bila laka zadaća, s više ili manje uspjeha gradom nastavljaju rukovoditi Pero Pirker, a nakon kraće stanke, kad je vršilac dužnosti Ratko Karlović, u gradonačelničku fotelju zasjeda Josip Kolar, koji nakon Hrvatskog proljeća 1972. mora odstupiti, a s četverogodišnjim mandatima nasljeđuju ga Ivo Vrhovec te Ivo Latin. Slijedi serija jednogodišnjih mandata, u kojoj se redaju dr. Mato Mikić, Aleksandar Varga, Zorislav Šonje i Tito Kosty.

Ponovo je izabran Mato Mikić te koristi dva uzastopna dvogodišnja mandata, od 1986. do svibnja 1990. Kako se Mikićevo načelnikovanje podudara s Univerzijadom 1987., kojoj prethodi veliki graditeljski polet, za dr. Mikića se voli reći da se, nakon Holjevca, najviše napresijecao svečanih vrpci i napostavljao kamena temeljaca. Dr. Mato Mikić, predstavnik starog režima i države, smjenom vlasti i ispostave nove države na civiliziran način ključeve grada predaje prvom gradonačelniku glavnog grada samostalne države Borisu Buzančiću.

U Buzančićevu mandatu, u kojem je još na snazi stari socijalistički ustroj grada, a u kojem, uz Gradsku skupštinu, funkcionira i Izvršno vijeće (predsjednik Izvršnog vijeća, mr. Mladen Vedriš), središte se grada pretvara u veliko gradilište, jer se temeljito rekonstruiraju najprije Frankopanska, pa Ilica.

Istim tempom nastavlja novi gradonačelnik, mr. Branko Mikša, koji uređuje Vlašku i Jurišićevu u najstrožem središtu, a na periferiji lokalnu ulicu Gornji Bukovac, temeljitim uređenjem, proširenjem i plinofikacijom, pretvara u magistralnu gradsku prometnicu, koja spaja sjeverozapadno podbrežje s jugoistočnim dijelom grada, s Dubravom i Sesvetama.

Mikša postavlja i kamen temeljac za prvi strani trgovački centar, Importanne na Starčevićevu trgu. Zamjenjuje ga Marina Matulović Dropulić te u povijest ulazi kao prva žena s gradonačelničkim lancem. Za njenog mandata uređuju se Ribnjak i Marulićev trg, sa spomenikom ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, grad dobiva još jednu kazališnu kuću – Kazalište Trešnju, rješava se gordijski čvor u gradskom prometu: Slavonska i Ljubljanska avenija spojene su izgradnjom podvožnjaka ispod Savske.

Na čelo grada dolazi Milan Bandić te nakon svog prvog, skraćenog, mandata vlast prepušta stranačkoj kolegici i drugoj gradonačelnici u povijesti, Vlasti Pavić. Za njenog mandata započeta je gradnja Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu, dovršava se podvožnjak Čulinečka – Branimirova, svečano otvara javna garaža Langić, a dovršeno je i skijalište na Sljemenu, započeto još za Bandićeva mandata. Tako sljemenska Snježna kraljica u novom Bandićevu mandatu prerasta u svjetsko skijaško natjecalište, ali i izazov za sve građane na skijama.

Bandić nastavlja s probijanjem Branimirove, a nastavlja se i gradnja Muzeja suvremene umjetnosti, koji, danas već pred useljenjem, s obližnjim šoping centrom Avenue Mall izrasta u jednu od najdojmljivijih vizura Novog Zagreba. Izgrađen je Jankomirski most i temeljito uređen Bundek, kao prethodnica dugoročnog programa – približavanja grada Savi.

Obavlja se temeljita rekonstrukcija Radničke ceste s brojnim reprezentativnim višekatnicama i tako nekadašnja arterija sive industrijske i radničke zone prerasta u jednu od najatraktivnijih i najtraženijih stambenih i poslovnih gradskih adresa. Preuređen je i moderniziran Kvaternikov trg, a tržnica Kvatrić još za vrijeme Bandićeva prvog mandata premještena je na početak Šubićeve.

Lanište s osebujnim arhitektonskim rješenjem Arene smjesta se nametnulo kao jedna od najljepših gradskih vizura. Na zapadnom ulazu u grad formiranjem i temeljitim uređenjem i proširenjem Zagrebačke avenije te spajanjem sa Škorpikovom izrasta u pravo gradsko šoping carstvo, kamo Zagrepčani dolaze iz svih predjela grada.

Najstarije gradsko prometno sredstvo mahom su preuzeli najnoviji niskopodni tramvaji koji svojim atraktivnim izgledom i sofisticiranim ustrojem, domaće proizvodnje, izazivaju divljenje, ako ne i zavist, sve brojnijih stranih poslovnjaka i turista. A u cilju smanjenja troškova i veće efikasnosti, po uzoru na Beč, razjedinjena gradska poduzeća u međuvremenu su objedinjena u gradski Holding za upravljanje gradom.'