Bilo je to moje prvo Silvestrovo u Bugarskoj. Budući da ono ne ide bez komadića odojka, krenula sam u kupovinu. Kako sa suprugom Novu nisam čekala kod kuće, niti smo očekivali goste, zaključila sam da nam je četvrtina više nego dovoljna.

'Ne režemo', rekao je mesar, objasnivši mi da prodaju samo cijele odojke, očito iznenađen mojim zahtjevom. 'U redu', rekoh, 'Pokažite mi ga'. Uzet ću, odlučih, cijeloga i ostatak spremiti u zamrzivač za neku drugu prigodu. Pojest će se. No, kada sam ugledala što mesar vadi iz golemog hladnjaka, bilo mi je jasno da s razlogom 'ne reže'. Na mini-pladnju nudio je snuždenu, žgoljavu praseću bebu, zaklanu valjda na dan rođenja, odojče malo veće od cekinovog pileta, teško jedva dva kilograma.

Bugarski odojak kao zamorac

Bugari su među rijetkima u Europi koji drže do ovoga novogodišnjeg gastro-običaja, gdje odojak na tanjuru prije sliči na zamorca, nego na ono na što smo mi navikli. Na zamorce smo navikli kao na žrtve laboratorijskih pokusa, ali ne i na maloga kralja svečanog jelovnika, kao što ih serviraju Peruanci u Andama, pečene cijele, zajedno s glavom i nožicama, jer i s njima jedva oglođete nešto malo mesa okusa zeca. U našoj svijesti i štakor odjekuje drukčije nego na tanjuru Kineza, Tajlanđana, Vijetnamca i Laošana, a navodno ima okus neodređenih kemikalija.

Mi smo doista svežderi, jedemo sve osim otrovnih stvari, premda su Japanci i u tome iznimka. Oni uživaju u adrenalinskom gurmanluku, čuvenoj ribi fugu. Ako godinama trenirani kuhar ne ukloni mikronskom preciznošću otrovne dijelove ribe, gost specijalnih fugu-restorana plaća glavom.

Ali ono što jedan narod drži za svoj specijalitet ili rado jede, drugomu je odbojno, neprihvatljivo i gadljivo. Biste li probali očne jabučice tune iz japanskih delikatesnih trgovina, australskog klokana ili afričkog krokodil? Dok je u našoj kulturi nezamisliv gulaš od psa ili mačke, jer ih, kao kućne ljubimce, doživljavamo kao obožavani dio obitelji o kojima se nerijetko brinemo više nego o djeci, u nekim dijelovima Kine, Sjeverne i Južne Koreje, te Vijetnama oni su cijenjen specijalitet. U Vijetnamu se u biznisu sa uzgojem pasa vrti veliki novac, a gdje se vrti novac eto mafije, koja na crnom tržištu dila s ukradenim kućnim ljubimcima, pa bi u Vijetnamu vaš Fifi i Lunjo lako završio na ražnju.

Mravlja larva? Za naježiti se

O skakavcima, larvama i crvima kao hrani budućnosti zbog odličnog izvora proteina u zadnje se vrijeme mnogo pisalo, ali Zapadnjak se ipak malo naježi pri pomisli na pržene tarantule (Kambodža), škorpione (Kina, Tajland), mravlju larvu escamol (Meksiko) ili ucrvljeni ovčji sir sa Sardinije iz kojega iskaču crvi, ali mu daju rupičavost i aromu.

U gastro odjelu londonskog Harrodsa možete kupiti kapi luwak ili 'mačji izmet', najskuplju kavu na svijetu (700 funti kilogram) proizvedenu u Indoniziji na način da zrnima kave našopate civeta, životinjicu iz porodice mačaka kroz čiji se probavni sustav fermentira, a nakon toga izdvaja iz kake i prerađuje. Jedna britanska catering kompanija specijalizirana za hranu na privatnim zrakoplovnim letovima nudi posebnu slasticu od ove vrste kave, cijena 600 funti.

Ali nije stvar samo u egzotičnoj hrani egzotičnih turističkih destinacija. Japancima je konzervirana baltička haringa, specijalitet Šveđana sa sjevera, najsmrdljivija hrana na svijetu. Za islandski hakarl, meso morskog psa ukopano u posebne rupe, pritisnuto kamenjem da iz njega izađu svi otrovni sastojci, te potom sušeno, gurmanski globtroter Anthony Bourdain zbog jakog okusa amonijaka opisuje kao 'najgoru, najodvratniju i najneukusniju stvar koju je kušao'.  

Mozak ili krvavice?

Britanci se čude što netko jede pileće nogice, a u nas su neizostavni dio dobre kokošje 'dukat' juhe, dok se obogaćene finim začinima mogu naći u svim boljim kineskim restoranima. Dobar dio Amerikanaca ne može smisliti krvavice, dok su u Austriji, kao i u nas, omiljeni dio zimskog jelovnika. Na jednoj našoj pučkoj svečanosti na kojoj su servirani pečeni odojci, američki su gosti bili zgroženi gledajući jednog našeg poznatog novinara kako se posvetio glodanju glave i vilicom čeprkao mozak. U njih je mozak gadljiva hrana, a u našim je restoranima nekada davno bio standardni dio jelovnika.

Britancima je 'grozan' specijalitet Turske, bogata čorba od kravljih bunceka i glave za hladne zimske dane, ali rado tamane bubrege u njihovoj poznatoj piti, dok Škoti od ovčjeg srca, jetre i pluča pripremaju haggis, ovčju verziju naše tlaćenice. Što bi onda rekli na Indiju koja najavljuje colu od kravljeg urina kao odgovor na Pepsi i Coca-Colu? 

U jednom američkom filmu gost tipa Borata naručuje fileke, na što se ostalima povraća, dok su u nas, i ne samo u nas, fileki ili tripice na kiselo omiljena užina ili marenda, a naročito cijenjeni janjeći sa crijevcima. Škoti su čak na nacioalnom nivou pokrenuli obrazovnu kampanju za rehabilitaciju fileka, jer je 'grehota tako jeftinu, a tako hranjivu namirnicu tretirati kao otpad'.

Školjke koje su ustvari muda bika

Amerikanci su gadljivi na tripice, ali rado uživaju u Rocky Mountain Oysters, pri čemu oysters (školjke) nisu školjke nego muda bika u maslacu i papru. U Kini se penis bika smatra afrodizijakom, a kineski atletski tim na Olimpijadi 2008. imao ga je tijekom natjecanja stalno na jelovniku spremljenog kao juhu (i osvojio rekordnu 51 zlatnu medalju). I u pekinškim restoranima možete naći zmaja u vatri požude, pečeni penis jaka.

Pa ipak, jedan od gadljivijih specijaliteta jeste filipinski balut ili 'jaja s nogama', uznapredovali embrij pačića s nogicama i perjem, koji se neposredno prije no što se pačić ispili iz ljuske, kuha i jede kao tvrdo kuhano jaje.

Živo mrtva riba preko ruba zakona

A jedan od zasigurno perverznijih načina pripreme i serviranja jela je Ying-Yang ili živo mrtva riba, o čemu moj suprug i danas priča. Davnih sedamdesetih, on je kao dopisnik iz UN-a i SAD-a izdavačke kuće Vjesnik, putovao kao pratnja UN-ove delegacije na čelu s glavnim tajnikom Kurtom Waldheimom u nekoliko azijskih zemalja, uključujući prvi posjet Kim Il Sungovoj Sjevernoj Koreji. Na svečanoj večeri u Pnon Penu kao glavno jelo stigla je neka vrst šarana. Tijela riba bila su reš-grilana, dok su sirove, ali još žive glave s očajnički izbuljenim očima širile škrge u samrtnom hropcu. No, riba kao riba. Sa tanjura jednog od počasnih gostiju snažno se praćaknula i završila pod stolom, na što su se poslužiteljice u korejskim tradicionalnim nošnjama, uvukle među noge gostiju loveći odbjeglo glavno jelo. Ovakva priprema zadnjih je godina na Tajlandu i Kini zabranjena.

Eto, dragi moji, ako vam zbog ovih specijaliteta sa svjetskih svečarskih stolova narasle zazubice, vratite se svom novogodišnjem odojku. Ni vaš, kao ni bugarska beba, nisu stigli odrasti.