Najnoviji slučaj neopreznog baratanja oružjem koji je završio teškim ranjavanjem 44-godišnjeg interventnog policajca u Puli kojeg je ustrijelio mlađi kolega dok je čistio pištolj, tek je jedan od desetak sličnih slučajeva koji se godišnje događaju u Hrvatskoj. Policajce nauče pucati tijekom školovanja, no pucanje nije vožnja biciklom, nešto što naučiš pa zauvijek znaš. S tek 20-ak metaka koliko godišnje policajci ispale na vježbi gađanja, nije ni čudo da se događaju slučajna propucavanja
Nikola Kajkić, čelnik Nacionalnog sindikata policije kaže kako je propucani 44-godišnjak povjerenik sindikata za PU istarsku. Ranjen je u trbuh, imao je tešku operaciju te je bio u induciranoj komi. Kajkić nam je opisao okolnosti pod kojima je došlo do nesreće.
'To je bio propust i nepažnja mlađeg kolege koji je čistio oružje te je spremnik ostavio pun. Napravio je provjerno okidanje i opalio u smjeru kolege', kaže nam Kajkić.
Ispucaju od 18 do 30 metaka godišnje
Ipak, mladog kolegu ne krivi za to. Sustav je kriv. A taj isti sustav, nakon što policajce tijekom školovanja nauči kako rukovati oružjem, tu vještinu potpuno zapušta. Policajci imaju na raspolaganju godišnje od 18 do maksimalno 30 metaka koliko smiju ispucati na jednoj jedinoj vježbi u godinu dana.
No to čak nije ni vježba, nego gađanje za koje dobivaju ocjene, da šefovi vide tko je u pucačkoj formi. Tko ima više ocjene, dobije više dana godišnjeg ili pak napreduje brže.
Čiste oružje u društvenim prostorijama i hodnicima
No pitanje je kako uopće mogu ocijeniti gađanje kada policajci cijele godine ne vježbaju. U cijeloj Hrvatskoj MUP ima samo dvije streljane. Usto, u policijskim upravama ne postoje prostorije za održavanje oružja. Pištolji se čiste po hodnicima, čajnim kuhinjama… Od 20 policijskih uprava, samo dvije imaju streljane.
U njemačkoj ili američkoj policiji uprave obavezno imaju restoran, prostor za vježbanje gađanja i čišćenje oružja u kojima su zidovi zaštićeni da zadrže metak. Kod nas se čisti u društvenim prostorijama i hodnicima', kaže Kajkić za tportal i dodaje da je godišnje barem deset incidenata poput ovog u Puli.
Problem je, kaže, i činjenica da ne postoji unificirano oružje. U policiji se koriste HS-ovi pištolji, zbrojevke i Glockovi. Slično izgledaju, no drugačije se sastavljaju. Svi se koriste municijom od devet milimetara. Jedan takav metak u trgovini košta 2,5 kune, a Kajkić kaže da ih MUP nabavlja za znatno niži iznos.
Koliko košta život policajca? 20 tisuća kuna
Ozlijeđenom policajcu jednokratnom novčanom pomoći uskočit će Sindikat. Srećom, jer su svote na koje su policajci osigurani mizerne. Za ovakvu ozljedu, kaže Kajkić, kolega će dobiti od osiguranja 2.500 kuna. Glava policajca osigurana je pak na 20.000 kuna koliko obitelj dobiva ako dođe do pogibije.
Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije na problem nedostatnog vježbanja gađanja godinama upozorava, no prozvani se na to oglušuju bez obzira na smjene vlasti i ministara policije. 'Vi trebate voziti svaki dan ako hoćete biti dobar vozač. Ako vozite jednom godišnje, nećete biti dobar vozač', uspoređuje Jagić situaciju s vježbama.
Ne ulaže se ni u obuku niti u opremu. Policajci su potplaćeni i loše zakonski zaštićeni. 'Ja vas upucam kao lopova, onda me vaša obitelj tuži privatnom tužbom umjesto da tuži MUP', karikira.
A situacija nabolje neće ići. Spekulira se o tome kako će se proračun za MUP smanjiti. 'Imamo izbjeglice, terorizam… Sigurnost je najskuplja i na sigurnosti se ne smije štedjeti. Ako policajac nije dobro obučen, plaćen i zakonski zaštićen, kako će čuvati građane?!' poentira Jagić.
A vojska?
Iako se u Ministarstvu obrane hvale velikim brojem vojnih vježbi u ovoj i prošloj godini, činjenica je da se i u vojnom sektoru često događaju incidenti s oružjem kao u policiji. Radomir Delić, čelnik Sindikata djelatnika u vojsci i državnim službama kaže da u vojsci nije problem nedostatak gađanja već odlaganje i čuvanje oružje kada obuke nema.
'Najčešće se samoozljeđivanja i ozljeđivanja događaju u stražarskoj službi. Problem je to što se striktno ne pridržavaju pravilnika. To je ljudska pogreška, sistemska ne postoji', misli Delić.
Česta propucavanja u Afganistanu
No ako pogledamo samo hrvatski kontingent u Afganistanu, gdje se propucavanje od 2013. dogodilo najmanje tri puta, pitanje je je li doista riječ samo o ljudskoj grešci ili propustu u sustavu.
'Identična je priča i za MORH i za MUP. Godinama se zapostavlja rad oružjem. Nije to samo ekskluziva Hrvatske', smatra stručnjak za oružje i bivši policajac Dubravko Gvozdanović.
Redovitog kondicioniranja nema, a ono je ključno, smatra. 'Ako nekoga osposobite danas i onda ga ostavite, to znanje koje ste mu dali postaje bezvrijedno. Nije to vožnja biciklom', upozorava. Pita se kako će se policajcima jednom godišnje provjeriti znanje i vještina gađanja ako im nitko nije omogućio vježbu.
'Policajcima i vojnicima oružje mora biti nešto što im je poznato, prirođeno, moraju biti vični oružju', dodaje Gvozdanović. Spominje pritom MORH i činjenicu sa se 'gotovo u svakoj misiji u Afganistanu dogodi propucavanje'. 'Nama su zabranili rukovanje pištoljima jer se naši vojnici redovito tamo propucavaju. To je i pitanje mentaliteta, ako imaš pištolj, onda si veći muškarac', objašnjava.
'No ako to već znamo, onda baš zato trebamo ljudima omogućiti da provode više vremena vježbajući tim oružjem', dodaje. A vojne vježbe s tim nemaju veze. One za cilj imaju strategiju i na vojnim vježbama puca se manevarskim streljivom i dugim vatrenim oružjem.
'A puške ne možete kao pištolj vrtjeti po rukama. U vojsci se propucavaju pištoljem, ne puškom. Pištolj je izazov i zato oni koji njime barataju moraju biti vični oružju', zaključuje.
