Nakon pročitanih članka o dječaku odnosno djevojci koji su na različitim mjestima i u različito vrijeme nastradali na identičan način – igrajući Pokemon Go, sanjala sam kako provaljujem u skladište Caritasa u potrazi za igračkama Pokemon koje sam (u stvarnosti) poklonila prije par godina, unatoč nećkanju mog mlađeg djeteta.

Osobito se teško odvojilo od ogromnog i prašini tako privlačnog Pikachua. Dakle, u tom skladištu, prestravljena da me ne otkriju u nedopuštenom činu (što zbog srama, što zbog otkaza), kopala sam po hrpi plišanaca, sve dok nisam našla to po što sam došla: Bulbasaura, Charmandera i na koncu Pikachua.

Pokemoni se ne rađaju slučajno

Nakon što sam ih oprala u perilici (Pikachu je kroz staklo na bubnju u mene piljio svojim tamnim očima punim osude, a oko tih očiju sve ostalo se okretalo, okretalo, okret…), odnijela sam ih svojoj djeci, u nadi da će ih to odvratiti od ideje da se okušaju u virtualnoj igrici. Grom i pakao. Srećom, klinci u ORL-u nemaju internet na mobilnim aparatima, a GPS s kojim traže geocache ovdje nije od pomoći.

Za one koji ne znaju, a pretpostavljam da je takvih na prste jedne ruke, ipak: Pokemon Go je igra 'proširene stvarnosti' za pametne telefone koja omogućuje igračima da uhvate (treniraju, uzgajaju i sl.) virtualna stvorenja zvana Pokemoni, te u lovu na njih hodaju okolo po svojim četvrtima, parkovima i drugim za to označenim mjestima.

Naime, kako stoji u hrvatskoj inačici vodiča: 'Pokémoni se najčešće pojavljuju na frekventnim lokacijama - parkovima, popularnim turističkim odredištima, šoping-centrima, benzinskim postajama.' Divljina i seoski ambijent im baš ne prijaju, osim u slučaju koji ću spomenuti na kraju osvrta.

Fenomen, skoro pa histerija...

Dakle, Pokemon Go igra je po svojoj osnovi nešto poput već spomenutog i odavno popularnog geocachinga (na zraku ste, hodate, zabavljate se u potrazi), samo ovdje ima nešto manje divljih lokacija i nemate fiksnu točku na koju skrivate ili je drugi pojedinca smjestio svoj geocaching (i možda neko poklon-iznenađenje), već je igra pomaknuta na višu razinu.

I dalje ste u interakciji s ljudima, ali je prisutna žešća dinamika i mnogo, mnogo više tako slatke i uzbudljive nepredvidivosti. Istodobno, puno sofisticiranije, ali zapravo manje kreativno. Kreativnost je u ovom slučaju na strani tima koji je igricu stvorio. Na vama je da bauljate i da ste u tom bauljanju i brizi oko ulovljenog - uporni. I naravno, da se dobro zabavite.

Od svog objavljivanja ranije ovog mjeseca, igra je postala globalni fenomen. Skoro pa histerija.

Svrha u drugom planu, kao kod kante hladne vode na glavu

Doduše, navikli smo da se redovito šire nove zarazne igre ili izazovi, ali čini se da je Pokemon Go uspio izazvati mnogo veće prijepore od, recimo, ledene kante vode po glavi stanovnika neke od društvenih mreža, gdje je prvotna humana svrha ostala u drugom planu ili već spomenutog geocachinga.

Jer, samo je bilo pitanje vremena kada će se dogoditi neki nesretan slučaj ili će neki zlonamjernik pronaći način da se nevina zabava lova na Pokemone, pretvori u nečiju noćnu moru.

Takav je bio slučaj u američkoj državi Missouri, gdje je naoružana banda mlađih punoljetnika, provalivši u sustav igre, namamila jedanaest mladih Pokemon igrača na osamljeno mjesto, tako da se ga označili kao točku PokeStop - i onda ih opljačkali. Naime, aplikacija ima funkciju koju igrači mogu koristiti za privlačenje drugih Pokemon korisnika na njihovu lokaciju.

Kada vam stan postane dvorana za trening i okupiraju ga - neznanci

Tako je, na primjer, privatni stan izvjesnog Boona Sheridana, koji živi u adaptiranoj povijesnoj crkvici, postao meta posjetitelja jer mu je kuća označena kao gym - dvorana u kojoj se treniraju (bildaju) Pokemoni. Promet u svako doba dana i noći, automobili parkirani ispred kuće i sl., za sada još nisu izbacili iz takta sv. Boona od Crkve.

Ima strpljenja.

No više ih je onih koji se ili prestraše ('Koji je ovo vrag?') ili im manjak razumijevanja za tuđu blesavu zabavu.

Takav je bio i slučaj skoro pa oružane intervencije vlasnika privatnog imanja,kojeg su svjetla na mobitelima nenajavljenih posjetitelja isprepadala na živo i neživo ime.

No obično se događaju nesreće druge vrste. Na primjer, slučaj petnaestogodišnje Amerikanke Tracy koja se toliko udubila u igru da je završila pod kotačima automobila i zadobila višestruke prijelome i ozljede. I nije jedina koja je tako nastradala.

Mediji obiluju različitim primjerima pošasti Pokemon Go: od slučaja u kojem je policija na vrijeme intervenirala i prekinula uvjetnu kaznu osuđenom pedofilu koji je igru iskoristio kako bi se približio maloljetnom dječaku, do djevojke iz Wyominga koja je u potrazi za Pokemonom nabasala na ljudsko truplo.

Kreativni razvoj kroz igru? Da, ali ne razvoj igrača

Lovljenje digitalnih stvorenja na mjestima kao što su Muzej holokausta, Auschwitz Memorial ili groblja, na kojem su, usput rečeno, igrači ostali zaključani jer ih je uzbudljiva potraga obuzela do mjere da su previdjeli zalazak sunca, popratne su pojave nove virtualno-realne igre.

Postoje i brojne objave koje su zapravo hoax, jer svaka budala ima svoje veselja, pa tako i širitelji obmana.

No ovdje se zadržimo na stvarima koje su se zaista dogodile.

U tom slučaju određene kritike vezane za igricu Pokemon Go mi se čine sasvim opravdane. Ne vidim u njima, kako tvrdi kolumnist Goran Vojković, utjecaj odrastanja u socijalizmu ili, još besmislenije, fašistički poriv da se ljudima oduzme svaka sreća, a osobito ona koja nije od barem neke koristi.

Jer, zaista, što čovjek dobiva od Pokemon Go, osim skoka u adrenalinsku kupku i kasnije opsesivne potrebe za novim uzbuđenjima te vrste? Gdje je tu kreativni razvoj o kojem autor priča?

Bježite od ljudi koji se ne znaju igrati, ali...

Mislim, u redu je zabavljati se, pa čak i posve nekorisno. Zašto bi sve što radimo moralo imati neku pametnu svrhu?

Neka se ljudi igraju. Ovo je slobodan svijet. No ovo nije ona vrsta igre za koju se autor primio kao za tanku nit koja razlikuje ostvarenog čovjeka, od onoga koji nekreativan trune pred TV ekranom gledajući turske serije i kojeg ne štedi kada su u pitanju kritike i pogrdne riječi.

I to mi je zasmetalo.

Koja je razlika između Pokemona i turske limunade/sapunice? Pa i na serijama se zarađuje. I serije potiču kreativnost, taman toliko, koliko i jurnjava za digitalnim zvijerima. Jedino gube na prednosti kada je u pitanje jačanje mišićne muskulature. U svemu ostalom, ne razlikuju se.

Naime, autor je samo dijelom u pravu. Točno je da samo mentalno zdrav čovjek zadržava potrebu za igrom.

Kako je pokazatelj mentalnog zdravlja u djetinjstvu nepatološki odnos prema hrani, mogućnost za kvalitetan san i sposobnost za igru, tako i u odrasloj dobi mentalno zdravlje čitamo iz njegova zdravog odnosa prema prehrani, spavanju, održavanju bliskih odnosa, radu, ali i igri. Bježite kilometrima od osoba koje su se zaboravile (ili nikada nisu ni znale) – igrati.

Pokemoni su posao, a vi ste platiše

No poanta je u tome da Pokemon Go nije u pravom smislu, barem ne onako kako to Vojković tvrdi, kreativna igra. Iza nje ne stoji osobni kreativni potencijal igrača, već kreativnost drugih: pomno planirana i vođena igra autora i realizatora igrice čiji je krajnji cilj jasan. Naime, iza svega stoji kompanija, kojoj želim puno zarade (to su zaista neka radna mjesta), ali, kvragu, kakve to veze ima s kreativnošću pojedinca kojoj su se u osvrtu pisale ode?

Bezglavo trčeći za Pokemonom, sutra će vam Dragonair viriti iza vrećica bombona koje volite. Ili će se možda Squirtle skrivati koristeći kao paravan neki drugi proizvod koji ste pretraživali na internetu. Hipotetski, odvući će vas na mjesto gdje vam se ne moraju događati samo zabavne stvari.

Vi ne upravljate u toj igri skoro ničim pa, nažalost, u mnogim slučajevima čak ni voljom.

Dakle, igrajmo se, ali budimo takvih stvari svjesni. Kad su u pitanju naša maloljetna djeca, budimo dvostruko svjesni. I prometa, zlonamjernih ljudi, ovisnosti i gubitka privatnosti.

Nema glupe zabave, ali ja želim Sport Billyja

Što se mene tiče: 'Izjavljujem svim Pokemonima svijeta, nikada neću biti majstor Pokemona!'

Ne zato što smatram igricu glupom (oh, koliko glupih zabava imam), već zato što slabo vidim i bole me koljena. Predomislit ću se ako se netko dosjeti Sport Billyja.

Sadržaj moje torbice u startu me vodi na neki od naprednih razina igrice.

No znam nekoga kome bi igrica Pokemon Go odlično išla: tehničkom ministru Orepiću. U jednom danu pokupiti osam (rijetkih i egzotičnih) Pokemona, i to u ruralnom dijelu Hrvatske, e to je već, priznat ćete, uspjeh.