Svjetski poznati grafiter Banksy na nedavnim je lokalnim izborima u Velikoj Britaniji jedno svoje poznato djelo ponudio na aukciji gdje su se prikupljale donacije za kampanju tadašnjeg gradonačelnika Londona Kena Livingstonea. Grafit je ubrzo dosegnuo sumanutu cijenu od 195 tisuća funti. No, budući da je Banksyjev pravi identitet nepoznat, britanska Izborna komisija ustvrdila je da se njegov poklon mora tretirati kao anonimna donacija, koja prema izbornom zakonu ne smije prelaziti dvije stotine funti.

Tako, dakle, izgledaju stvari u zemlji u kojoj funkcionira sustav, a ne rođačka varijanta demokracije. U toj istoj zemlji, baš kao i u svim drugim uređenim državama, osim izvora financiranja vrlo su jasno definirana i ostala pravila izbornog nadmetanja. Primjerice, kako bi se ograničila moć novca, jasno je definiran iznos koji neka stranka uopće smije potrošiti tijekom kampanje. Nadalje, jasno je definirano i pitanje sadržaja, odnosno onoga što se smije ili ne smije pojavljivati u oglasima.

Francuska je, na primjer, do prije nekoliko godina branila korištenje arhivskih snimki u kojima se pojavljuju konkurentski kandidati, čak i korištenje nacionalne himne ili zastave, kako bi suzila prostor za emotivnu manipulaciju i pljuvačko šamaranje protivnika. Jednako tako, u mnogim zemljama neprestano raspravljaju o formatima koji na najbolji način informiraju birače o opcijama koje su im na raspolaganju.

Zbog toga u Velikoj Britaniji uopće nema plaćenih televizijskih oglasa, nego postoji vrlo atraktivna varijanta besplatnih televizijskih emisija u kojima svaka stranka dobiva onoliko vremena koliko ima mjesta u parlamentu. Švedska, s druge strane, brani svaku vrstu televizijske promidžbe, dok Izrael do u tančine propisuje kako trebaju izgledati novinski oglasi kandidata - koje se boje smiju koristiti, koliko veliki moraju biti, itd. - a sve da bi se osigurala ravnopravnost u kampanji i smanjio prostor za manipulaciju.

Za razliku od ovih zemalja, regulacija izbornih kampanja kod nas je, u najmanju ruku, ćelava. Osim nekoliko odredbi kojima se uređuje ponašanje elektroničkih medija u kampanji, regulacije gotovo da i ne nema, pogotovo u dijelu koji se tiče oglašavanja. Čak ni Etičko povjerenstvo, koje je postojalo na parlamentarnim izborima, na ovim izborima ne funkcionira.

Za to vrijeme Državno izborno povjerenstvo, kojem zakon jasno nalaže da se mora baviti informiranjem birača te 'davati mišljenja za dogradnju i unapređivanje izbornog zakonodavstva', očajnički nastoji izbjeći svaku obavezu i odgovornost vezanu uz regulaciju kampanja. Međutim, DIP je DUŽAN baviti se regulacijom, koja je temelj korektnog i kvalitetnog informiranja birača!

Nakon gotovo dvadeset godina demokracije, nitko nam ne može kazati da institucije još nisu ustrojene ili da nisu spremne. Zašto DIP onda ne radi svoj posao? Ne da im se, ne znaju ili se jednostavno ne žele zamjeriti? Što god da jest, jednako je loše, tužno i opasno.

A dok institucije ignorantski zatvaraju oči pred jalovom regulacijom, političko tržište luduje. Iako službena kampanja počinje tek 30. travnja, Hrvatska je već zasuta plakatima. Za preuranjeni početak oglašivačke kampanje, sankcija, dakako, nema. Pa stoga – rokaj! Koga briga?

Najtužnije od svega je što su o minimalnoj proceduri, barem kad su rokovi u pitanju, nonšalantno zašutjeli i oni kojima bi poštivanje iste trebalo biti okosnica izbornog nastupa, odnosno ono nešto po čemu se pitomi razlikuju od divljih.

Problem regulacije izbornih kampanja pokazao je tako ne samo da ne postoji nikakva volja da se demokratska procedura unaprijedi, nego da smo, nažalost, i prokleto politički nekulturni. I to sasvim jednako, na ljevici i na desnici.