Prof. dr. sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ne libi se kritizirati nepravomoćnu presudu koju je sudac Općinskog suda u Zagrebu Marko Benčić nedavno donio protiv novinarkeJutarnjeg lista Slavice Lukić. Dosudio joj je novčanu kaznu od 80 dnevnih dohodaka jer je pisala o trošenju 500 milijuna kuna iz džepova hrvatskih građana preko Hrvatskog zavoda za zdravstvo u korist poliklinike Medikol. Suvlasnica Medikola Ivanka Trstenjak Rajković tužila je novinarku za sramoćenje zbog pisanja bolne istine o njoj i njezinoj klinici.

'Osuđujuća presuda protiv novinarke Slavice Lukić jedna je izuzetno loša presuda u kojoj sud nije ispravno utvrdio činjenice niti primijenio Kazneni zakon, a u cijelosti je zanemarena i povrijeđena judikatura Europskog suda za ljudska prava o slobodi tiska i medija', kaže Zlata Đurđević. Podsjeća da je Slavica Lukić osuđena isključivo zbog sljedeće napisane rečenice: 'U liječničkim krugovima ističu da je Magdalena, za razliku od Medikola, stabilna, sređena i visokostručna ustanova u kojoj bolesnici mogu računati na vrhunsku liječničku skrb.' Đurđević smatra da je zbog toga sud višestruko pogriješio.

'NOVINARI IMAJU PRAVO OBJAVLJIVATI GLASINE I TRAČEVE'

Đurđević kaže da je svakom laiku jasno da riječi 'stabilna', 'sređena' i 'visokostručna' nisu činjenice, već vrijednosni sud, a kaže da se kazneno djelo sramoćenja može počiniti samo iznošenjem činjenične tvrdnje, a ne davanjem mišljenja. 'Europski sud za ljudska prava stalno ponavlja da je u novinarskom izražavanju presudno razlikovati činjenice od mišljenja, da se može utvrđivati istinitost ili neistinitost činjenica, ali ne i mišljenja i da novinar nije dužan niti može dokazivati svoje mišljenje, kritiku, vrijednosnu ocjenu', kaže Đurđević.

Đurđević dodaje da Lukić tu nije imala što dokazivati sudu te da navedenom rečenicom nije niti izrekla svoj sud, već prenijela ocjenu o radu dvije klinike iz liječničkih krugova. 'Novinari imaju pravo objavljivati glasine i tračeve, jer prema Europskom sudu za ljudska prava, kada bi novinari mogli objavljivati samo one informacije koje se mogu u potpunosti dokazati, to bi za njih bio nerazuman zahtjev i nemoguć zadatak te bi ozbiljno otežao doprinos tiska raspravi o stvarima od javnog interesa. Stoga, ako je novinar ili publikacija imala legitimnu svrhu, bila je od javnog interesa i učinjen je razuman napor u cilju provjere činjenica, nema odgovornosti čak i kada se pokaže da su relevantne činjenice neistinite', ističe Đurđević.

No kada bi se i radilo o činjeničnim tvrdnjama novinarke, kako ocjenjuje sud, tužitelj je taj koji je trebao dokazati da te činjenice nisu iznesene u javnom interesu. Niti to u ovom postupku nije učinjeno, upozorava Đurđević.

'Dakle, sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje presude, jer inkriminirajuća izjava ne sadrži činjenice već mišljenje, jer novinari imaju pravo prenositi mišljenje drugih relevantnih osoba bez otkrivanja izvora informacija i jer tužitelj nije dokazao postojanje javnog interesa, a sud nije smio osuditi novinarku bez utvrđenja ove činjenice', kaže Đurđević.

'OBRAZLOŽENJE PRESUDE PROTIV LUKIĆ PRAVI JE NAPAD NA SLOBODU MEDIJA'

Ipak, ono što zaista zabrinjava i što se može smatrati napadom na slobodu medija je obrazloženje presude.

U cijeloj presudi, kaže Đurđević, sud uopće ne analizira činjenicu da je okrivljena novinarka, da je pisala u javnom interesu te da shodno tome ima vrlo jaku zaštitu prava na izražavanje. Baš naprotiv, sud utvrđuje sljedeće: '...po mišljenju suda nema razloga da ona već duže vrijeme piše, ali po mišljenju suda negativno upravo o privatnom tužitelju', ili da 'je jedino razumno obrazloženje za to što okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog'.

Đurđević ove izjave suda naziva paušalnima i protivnima općepoznatim činjenicama poput one da je novinarka istraživala poslovanje u javnom interesu. Smatra da je sud donio logički neispravne i činjenično neutemeljene zaključke koji su, kaže, nedopustivi u svakoj javnoj izjavi, a kamoli u sudskim presudama koje se moraju temeljiti samo na dokazima koje je sud proveo i činjenicama koje je utvrdio.

'NIJE PROBLEM U ZAKONU, NEGO U ODGOVORNOSTI SUDACA'

Kaže da je sud bio prilično sarkastičan u obrazloženju u kojem docira novinarki Lukić. U obrazloženju joj se poručuje 'da shvati nedopustivost ovakvog ponašanja, da utječe na razvijanje morala i društvene odgovornosti', čime sud, kaže Đurđević, ignorira činjenicu da je osuđena novinarka inkriminiranim tekstom radila upravo na razvijanju 'morala i društvene odgovornosti'.'Iz toga se može iščitati zabrana novinarki da se ubuduće bavi istraživanjem nezakonitog trošenja sredstava iz državnog proračuna', upozorava Đurđević.

Profesorica smatra pogrešnim to što se kritika u javnosti nakon presude Lukić usmjerila isključivo na odredbu Kaznenog zakona o kaznenom djelu sramoćenja: 'Radi se o kaznenom djelu koje postoji i u više drugih europskih država poput Njemačke, Švicarske, Slovenije, Austrije... U njima je sloboda tiska i medija neupitna vrijednost. Samo kazneno djelo, kada bi se ispravno primjenjivalo, ne krši slobodu izražavanja i medija, niti je primarno namijenjeno kaznenom progonu novinara.'

'MINISTAR IMA NAČINA DA UTVRDI ODGOVORNOST SUCA'

Ipak, ako je točna informacija da se na hrvatskim sudovima samo protiv novinara vode već 42 postupka za sramoćenje, očigledno je da se ta odredba doista počela koristiti za suzbijanje slobode novinara. Đurđević kaže da su Pravosudna akademija i Ministarstvo pravosuđa nakon uvođenja kaznenog djela sramoćenja trebali educirati pravosudne djelatnike - prvenstveno suce. Naime, ona je uvjerena da su naši suci sposobni ispravno primjenjivati čak i tu spornu odredbu o sramoćenju kao što to čine suci u drugim europskim državama.

'No postavlja se pitanje odgovornosti sudaca za njihovo pravno mišljenje koje je protivno samom Kaznenom zakonu međunarodnom pravu i ljudskim pravima. Najlakše i najugodnije za Ministarstvo i sve nas jest reći - zakon ne valja, idemo ga mijenjati, jer iza zakona ne postoji personalizirana odgovornost. Međutim, postoji profesionalna i osobna odgovornost za donošenje presuda, i ministar pravosuđa ima načina da traži njezino utvrđivanje', poručuje Đurđević. Pojašnjava da odgovornost postoji i za nepravomoćne presude, jer, dodaje, svaka nepravomoćna presuda je potencijalno pravomoćna presuda i samo o volji stranaka ovisi hoće li o presudi odlučivati viši sud ili ne.

'JAVNOST, PONAJPRIJE STRUČNA, DUŽNA JE KRITIZIRATI PRESUDE'

'Lekciju o tome nam je održao Predrag Matvejević, koji je neulaganjem žalbe ostavio na snazi, po mom mišljenju, pogrešnu presudu u kojoj je jedan od hrvatskih najvećih književnika osuđen zbog korištenja svog prava na slobodu izražavanja', kaže Đurđević i pita se zbog čega se u Hrvatskoj brani preispitivanje nepravomoćnih presuda.

Pojašnjava da Ustav i međunarodno pravojamče javnost sudskog postupka i presude koja mora biti temeljito i jasno obrazložena. 'Razlog tome nije samo sustav unutarnje sudske kontrole (...) već i provođenje načela vanjske kontrole rada sudova koje se provodi uvidom javnosti u rad sudova. Pravo na kritiku presuda jest jedini način kontrole rada sudova izvan samog pravosuđa, odnosno izvan same sudske kontrole', ističe Đurđević i poručuje da se sudske, nepravomoćne i pravomoćne presude, trebaju i moraju kritizirati.

Prvenstveno je na kritike presuda, kaže, pozvana stručna javnost, i to primarno u cilju informiranja opće javnosti. 'Jer radi se o pravu na slobodu izražavanja i pravu građana na primanje informacija, o kojima se očigledno u hrvatskom pravnom poretku mora još puno toga naučiti', zaključila je Đurđević.