Sjećate li se filmskog prvijenca Dalibora Matanića iz 2000. 'Blagajnica hoće ići na more'? U njemu glavna junakinja Barica, samohrana majka i zaposlenica u prigradskoj samoposluzi, sanja o godišnjem odmoru na moru, jer joj kćerkica ima bronhitis, ali poslovođa to čini nemogućom misijom.

U našim trgovačkim lancima puno je takvih Barica. S mizernim plaćama teško mogu otići bilo kamo na godišnji, još teže na Jadran. Ali zašto ne bismo malo maštali? Recimo, o tome da najbogatiji Hrvat i vlasnik našeg najvećeg lanca trgovina sve svoje zaposlenike jednoga ljeta, o svom trošku, pošalje na par dana kolektivnog godišnjeg, malo u Dubrovnik, malo u luksuzne istarske hotele s četiri i pet zvjezdica.

Nemoguće? Moguće, ali ne u Hrvatskoj. Slaveći dvadeset godina kineske tvrtke Tiens Group, vlasnik Li Jinyuan, ovoga je svibnja počastio četverodnevnim godišnjim odmorom u Francuskoj svih 6.400 zaposlenika, od portira i prodavača, do top-menadžera što ga je stajalo 35 milijuna eura. Najveća turistička grupa u povijesti francuskog turizma u Pariz je doletjela iz lučkoga grada Tianjina u 84 zrakoplova, a na Azurnu obalu doputovala visokobrzinskim TGV vlakovima.

Djelatnici multinacionalne farmaceutske tvrtke koja se bavi i trgovinom, financijama i turizmom, okupirali su u Cannesu i Monacu 4.760 soba s četiri i pet zvjezdica te 140 hotela u Parizu, koristeći 146 autobusa za posjet najvećim turističkim atrakcijama. Kao zahvalu darežljivom gazdi, razdragani su djelatnici u plavim majicama i šeširićima, ovaj puta bez Šime Strikomana, snimili na gradskoj rivi Nice milenijsku fotografiju, formirajući svojim tijelima rečenicu 'Tiens' dream is nice in the Côte d'Azur' (Tienov san je lijep na Azurnoj obali), postavivši Guinnessov rekord kao najdulji takav natpis na svijetu.

Prema Forbesu, Li Jinyuan ni izdaleka nije najbogatiji čovjek u Kini. Sa svojih 1,08 milijardi eura nalazi se na 24. mjestu kineskih milijardera, ali ga smatraju najdarežljivijim prema djelatnicima i najviše socijalno osviještenim među najbogatijima. Poslovni imperij stvorio je ni iz čega, kao mnogi naši tajkuni prve generacije, ali je za razliku od naših očito shvatio da bez investiranja u dobre radnike i njihovo obrazovanje (osnovao je i financira privatni koledž) nema pravoga uspjeha, a ni sretne domovine.

Zlobnici će reći da plaćanjem organiziranog godišnjeg svojim radnicima Li Jinyuan na vrlo lukav način reklamira tvrtku i uvodi je na francusko tržište. Francuzi će zasigurno pamtiti kineski stampedo na Azurnu obalu, o kojemu su izvijestili mnogi svjetski mediji pa je zasigurno riječ o vrlo učinkovitoj reklami. Ali zašto se toga nisu dosjetili drugi?

Mnoge velike zapadne multinacionalne tvrtke organiziraju za svoje zaposlenike besplatnu gurmansku hranu u tvorničkim kantinama, jogu za vrijeme stanke za odmor, posebne odaje za opuštanje i kratki drijemež u predahu od posla, jaslice i vrtiće u krugu tvrtke, organizirani prijevoz, zajedničke večere i vikende u kakvom health spa, ali nitko se nije odvažio toliki broj zaposlenih usrećiti odlaskom na drugi kontinent.

Mnoge uspješne tvrtke uspješne su zbog toga što se bore za vrhunske radnike koji će raditi vrhunski ako su zadovoljni, pri čemu ni sama plaća, ni smanjene obveze ne moraju jamčiti sreću djelatnika.

Za poslovnu sreću djelatnika jednako je važna poticajna radna sredina, odnos sa šefom i kolegama, mogućnost napredovanja u karijeri, beneficije, ravnoteža između posla i privatnog života, odnos ponude i potražnje za njegovim radnim mjestom na tržištu rada i kompanijska kultura koja odražava kako zaposlenici misle, osjećaju i djeluju, što uključuje temeljne vrijednosti, etiku i pravila ponašanja tvrtke. To je ono što poslovni portal CareerBliss.com posebno uzima u obzir pri stvaranju godišnje liste 50 'najsretnijih kompanija' u SAD-u.

Prema tim kriterijima u 2015. 'najsretnija' je kompanija Johnson & Johnson s tradicijom od 129 godina. Njezinih 126.500 zaposlenih u prosjeku godišnje zarađuju bruto 70.000 dolara ili 34 na sat, 14 posto više od 61.000 dolara nacionalnog prosjeka. Jednako se zarađuje u Googleu, ali je Google na šestom mjestu najsretnijih. U drugorangiranoj, elektronskoj firmi Broadcom, prosječna je plaća 85.000 dolara, dok se u trećeplasiranoj naftnoj kompaniji Chevron zarađuje samo 55.000, ali su unatoč 30.000 manje godišnjih primanja, radnici Chevrona sretniji od radnika Broadcoma. Iako Microsoft svoje radnike plaća u prosjeku 81.000 dolara godišnje, našao se tek na 21. mjestu, a kompjutorska firma Oracle na dalekom 47., iako dijeli rekordnih 91.000 prosječne plaće, jednako kao internetski PayPal koji se unatoč istoj bajkovitoj svotici našao na pretposljednjem 49. mjestu.

U Europi je pak Europska komisija od 2002. angažirala Great Place to Work, tvrtku za istraživanje ljudskih resursa da – na temelju ispitivanja milijun i pol radnika - izda godišnju listu kompanija u 15 europskih zemalja za koje je najbolje raditi. Osim članica EU-a (Hrvatska nije uključena), u obzir je uzeta još Turska. Među 25 najsretnijih kompanija s više od 500 zaposlenih, najviše, njih šest, dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva, pet iz Njemačke, tri iz Danske, jedna je čak iz problematične Grčke, a na samom čelu u ovoj se godini našla francuska konzultantska firma Davidson.

I u nas menadžerski ugovor, uz dobru plaćicu, obično znači službeni automobil, karticu za gorivo, mobitel, kreditnu karticu za peglanje... Ne znam zašto, ali naše top-menadžere posebno usrećuje službeni automobil, po mogućnosti s vozačem. Da naši ipak nisu izuzetak, pokazuje istraživanje njemačkog portala Gehalt.de po kojemu najskuplje službene automobile voze bankari (tko bi rekao), a ne voze ih uopće zaposlenici u kulturi. Muški kolege na visokim pozicijama taj bonus dobivaju četiri puta više od kolegica na visokim pozicijama. Njemačke kolegice na visokim pozicijama koriste 9.000 eura jeftinija službena vozila, ali ih zato voze na račun firme znatno češće od kolega. Znači li to da su žene praktičnije, dok muškarci takav benefit doživljavaju kao statusni simbol u firmi?

No neke sitne beneficije radnike mogu usrećiti i bez službenih vozila. Matanićeva Barica bila bi sigurno sretnija i privrženija gazdi da ju je pustio na more, kao što tvrtke Netflix, Zynga, Groupon i softverski VMW daju mogućnost neograničenog godišnjeg odmora. U konačnici se ipak pokazalo da u 2014. polovina američkih radnika nije iskoristila ni zajamčeni plaćeni odmor. Neke kompanije poput Treehouse iz Oregona uvode produljeni trodnevni vikend što mi svako malo ionako imamo spajanjem praznika. Neki, poput Googlea, Amazona i Ben&Jerry'sa dopuštaju dovođenje kućnog ljubimca na posao, s obrazloženjem da svojim gazdama umanjuju dnevni stres.

A koliko zaposlenike usrećuje osjećaj pripadnosti i uvažavanja u firmi, najbolje dokazuje popularnost realityja 'Šef na tajnom zadatku', koji se i u nas prikazuje na novom specijaliziranom kanalu RTL Living. U njemu se šefovi ili vlasnici preruše i pod lažnim imenom umiješaju među običnu radnu raju motreći je kako radi, što je muči, koliko se zalaže, kako doživljava tvrtku, što zamjera menadžmentu, što bi mijenjala. Nakon otkrića identiteta, boss na tajnom zadatku najboljim djelatnicima dijeli dirljive pohvale i priznanja dokazujući ih promaknućem i nagradom: plaćenim ljetovanjem, školarinom za dijete, otplatom kredita ili bolničkih troškova. Nagrađeni radnici redovito liju suze radosnice, a šef skrušeno priznaje da ga je to iskustvo obogatilo i pomoglo u boljem vođenju tvrtke. Svi sretni, a firma cvate. Seriju je pokrenuo 2009. britanski Channel 4, a pretvorila se u franšizu koju sada koriste u jedanaest zemalja, od Australije i Kanade, do Italije, Izraela i Norveške.

U nas smo vidjeli domaće verzije Milijunaša, Plesa sa zvijezdama, Mijenjam ženu, Tvoje lice zvuči poznato, Big Brothera i koječega drugog, pa bi i u našoj verziji Šefa na tajnom zadatku bilo zanimljivo vidjeti kako neki prerušeni vlasnik nekog našeg velikog trgovačkog lanca silazi među Barice i sluša ih kako kukaju jer djetetu jedva mogu platiti školski obrok, a kamoli ih odvesti na koji dan kupanja u Mošćeničku Dragu.