Ubojstvo Stjepana Đurekovića, koji je s mjesta direktora marketinga INA-e početkom osamdesetih pobjegao u Njemačku od političkih progona u ondašnjoj Jugoslaviji, njegovi kolege hrvatske nacionalnosti, direktori velikih i uspješnih hrvatskih poduzeća koji su bili izloženi pritiscima represivnog sustava i sumnjičeni za nacionalizam i privredni kriminal, doživjeli su kao poruku što im se sve može dogoditi usprotive li se sve izraženijim namjerama pokoravanja koje su dolazile iz Beograda.

Akciju je, prema svjedočenju Anđelka Jagečića, bivšeg direktora Odjela publiciteta Podravke, provodio Pavle Gaži, sekretar Sekretarijata unutarnjih poslova SRH i bivši generalni direktor Podravke. On ne samo što je i dalje raspolagao njezinim novcem, nalažući kupnju vrijednih umjetničkih slika što ih je potom poklanjao svom pretpostavljenom na saveznoj razini, Stani Dolancu, nego je, tvrdi Jagečić, pokrenuo pravu hajku na uprave 17, 18 najvećih hrvatskih tvrtki i banaka kako bi ih poslovno uništio i time otvorio tržište njihovoj konkurenciji iz Srbije.

‘Prvo je nasrnuo na INA-u i Podravku, a onda na Đuru Đakovića, Bilokalnik, neke zadarske tvrtke i tri, četiri najveće banke. Poznata je Gažijeva izjava u tadašnjem tjedniku Danas, da u najvećim radnim organizacijama, posebno u Podravci, vlada privredni kriminal te bi, kada bi htio, mogao pohapsiti sve hrvatske bankare. Dokumenti iz tog vremena potvrđuju da se na rušenje Podravke išlo kako bi Centroprom i Začin C smanjili njezin tržišni udjel, posebno poziciju Vegete u Beogradu. Poznato je i da je Genex išao na rušenje INA-e’, ustvrdio je Jagečić.

Napad iz Beograda na hrvatsku privredu

Sjeća se kako su tada Podravkini direktori, zbog poklanjanja paketa s njezinim proizvodima simbolične vrijednosti poslovnim partnerima, redom bili pohapšeni.

Ti su pokloni bili daleko manje vrijedni od umjetničkih slika Ivana Generalića, koje je u više navrata vozio u Beograd po Gažijevu nalogu, kako bi ih ondje predao Stani Dolancu.

'Dolanc i Gaži bili su veliki prijatelji i obojicu sam osobno poznavao, jer sam bio vratar Olimpije i Varteksa. Kao desna ruka generalnog direktora Podravke, Pavla Gažija, često sam putovao za Beograd, gdje su se donosile ključne odluke za poslovanje tako velikih tvrtki, a Podravka je bila vodeća jugoslavenska prehrambena industrija. To što je on nakon odlaska učinio toj tvrtki, bilo je kao da majka pokuša ubiti vlastito nedonošće. Bez ijednog argumenta pohapsio je gotovo kompletno rukovodstvo, sve nas je proglasio nositeljima kriminala i zaustavio razvoj tvrtke za sljedećih deset godina, što se i danas osjeća. Mi smo u to doba svake godine otvarali po jednu novu tvornicu, dobili smo i najveće priznanje bivše države, nagradu AVNOJ-a, a on je bez obzira na sve to u Glasu Podravine uoči našeg hapšenja rekao da nisu važne tone ni indeksi, nego samoupravni odnosi’, pamti Jagečić.

Nakon Gažijeva odlaska, tvrtku preuzima Vlado Trojak, za kojega Jagečić tvrdi da je pravi tvorac Podravke, njezin tehnološki i proizvodni stup. Upravo zato ga najviše boli što je Trojak stradao u tim pritiscima.

‘Nije mogao podnijeti da mu zabranjuju i ulazak u tvornicu koju je praktički stvorio tako uspješnom. Ubrzo nakon toga mi je, takoreći, umro na rukama. Slično su prošli mnogi drugi pošteni direktori i radnici, a dobili su aureolu lopova. Od 15-ak čelnika Podravke jedino Vlada Trojak i ja nismo završili u zatvoru. Osim jednog čovjeka iz Belupa koji je bio osuđen za nekakav benigni prekršaj, nitko od tih ljudi nije bio osuđen za optužbe zbog kojih su pohapšeni. S Gažijem sam kao direktor Odjela za publicitet radio gotovo dvije godine. Zato je smiješno što sada govori da me se ne sjeća. No znam da je po prirodi kukavica i u velikom strahu zbog pokretanja istrage njegove stvarne uloge u ubojstvu Stjepana Đurekovića, odnosno u izdavanju naloga za to.’

Špiljak nije kriv!

‘Nakon Đurekova ubojstva, Trojak mi je dao dokumente koji Pavla Gažija proskribiraju da je dio Podravkina novca, što ga je kao harač morala davati tadašnjoj obavještajnoj službi, preusmjerio na podračun u Švicarskoj. Te sam dokumente osobno sam dao Miki Špiljku, tada potpredsjedniku Predsjedništva SFRJ. Iz njih je vidljivo kako je Gaži, mimo institucija tadašnje SR Hrvatske, preko svoga šogora Pere Maravića prijavio generalu JNA Branku Mamuli i Stani Dolancu gotovo cijelo rukovodstvo SRH za veleizdaju, a Antu Markoviću i Juru Bilića kao ruske špijune.

Svu dokumentaciju o tomu dostavio sam i Mladenu Bajiću te osobno s njime razgovarao, no zašto dosad ništa protiv Gažija nije pokretnuto, za mene je velika enigma’, rekao je Anđelko Jagečić.
No kao svjedoka u slučaju ‘Đureković’, nakon što su nekoliko mjeseci razmjenjivali dokumentaciju, pozvao ga je državni odvjetnik SR Njemačke.

‘U pola razgovora stidljivo me pitao što znam o Miki Špiljku, kojega oni smatraju naručiteljem Đurekovićeva ubojstva. Rekao sam mu da je Mika Špiljak, kao i cijelo hrvatsko političko rukovodstvo, bio suprotstavljen Pavlu Gažiju, za što imam i dokumente. Gaži je radio mimo tadašnjeg hrvatskog rukovodstva i potpuno mi je neprihvatljivo da bi Špiljak stajao iza tog ubojstva. To sam i rekao njemačkom državnom odvjetniku, no oni svoje uvjerenje temelje na iskazima Vinka Sindičića, Vice Vukojevića i Bože Vukušića. Kada sam to shvatio, rekao sam im da onda nemam više što ovdje raditi. Nakon toga državni je odvjetnik preda mnom zvao suca i razgovarali su dvadeset minuta. Potom mi je rekao da je sudac pod velikim pritiskom da što prije donese presudu, a moje bi svjedočenje odužilo postupak. Za to, kaže, nemaju vremena. A kako imaju dovoljno iskaza svjedoka da za nalaganje tog ubojstva smatraju odgovornim Miku Špiljka, rekao mi je da ako hoću to potvrditi, u redu, a ako ne... Zahvalio sam se, ustao i otišao’, ispričao je Anđelko Jagečić.