Tako blizu a tako daleko! CDU/CSU u novom sazivu Bundestaga s 41,5 posto glasova imaju najbolji rezultat u protekle 23 godine te 311 zastupnika, što je pet manje od apsolutne većine. U Bundestag su još ušle samo tri stranke, obje s lijevog spektra njemačke politike: SPD je dobio 25,7 posto i 192 zastupnika, Zeleni imaju 8,4 posto i 63 zastupnika, dok se Die Linke može nadati 64 zastupnika s obzirom na svojih 8,6 posto.

Iako postoji matematička mogućnost da se se SPD, Zeleni i Die Linke udruže i osnuju zajedničku vladu te pošalju Angelu Merkel i CDU u opoziciju, to je nesumnjivo najmanje vjerojatna koalicijska kombinacija koja se očekuje. Naime, SPD i Die Linke su u višegodišnjoj svađi, koju, čini se, ni mogućnost vlasti ne može nadvladati.

Dakle, situacija je takva da Angela Merkel bira s kime će kao junior-partnerom sljedeće četiri godine vladati Njemačkom, pa i Europom, te su joj na raspolaganju samo dvije opcije: velika koalicija sa SPD-om ili riskantan odlazak u nepoznati teritorij s jednom crno-zelenom koalicijom. Problem s kojim će se kancelarka suočiti ovih dana jest da s njom baš nitko i nije oduševljen koalirati niti dijeliti vlast, jer na kraju sve zasluge pokupi Merkel, dok se svi promašaji pripišu manjem koalicijskom partneru. To se dogodilo kada su 2005. CDU i SPD ušli u veliku koaliciju za Merkeličin prvi kancelarski mandat, koji je za socijaldemokrate završio najgorim izbornim rezultatom u 150-godišnjoj povijesti stranke od 22 posto. Drugi puta je koalicijski partner bio liberalni FDP, došavši 2009. u vladu Angele Mekel s fantastičnih 14,6 posto na izborima, dok je jučer završio na 4,8 posto, dakle ispod izbornog praga i izvan Bundestaga.

Zato se ne treba čuditi što ni SPD, a ni Zeleni ne trče u koalicijski zagrljaj CDU-a, pa tako socijaldemokrati ističu da je 'Merkel na potezu', dok njemački mediji javljaju da 'među SPD-ovcima nema nimalo želje za suradnjom s Merkel'. S druge strane, ako SPD odbije koaliciju, vjerojatno slijede novi izbori na kojima bi CDU tek trijumfirao, tako da velika koalicija i dalje ostaje najrealnija opcija. Manje su šanse za vladu CDU-a i Zelenih, iako neki iz Merkeličine stranke iskazuju simpatije u tom pravcu, ali se očekuje da će se Zeleni nakon poraza na ovim izborima najviše baviti sami sobom i kadrovskim osvježavanjem stranke.

Angela Merkel je uvijek kao svoju omiljenu koalicijsku konstelaciju spominjala suradnju s liberalnim FDP-om, no njih nakon šezdeset godina više nema u Bundestagu. Povijesni slom liberala nakon povijesno najboljeg izbornog rezultata od prije četiri godine politička je tragikomedija par excellence, koju si je FDP sam skrivio. 14,6 posto su osvojili obećavajući smanjenje poreza, a poslije četiri godine u vladi nisu uspjeli smanjiti nijedan, pa ne čudi što su im birači okrenuli leđa. Konstantni unutarnji sukobi u stranci, smjena histeričnog Guida Westerwellea i dolazak smušenog Philipa Roeslera na čelo stranke sigurno nisu pomogli, kao ni ponižavajuće moljakanje u zadnjih tjedan dana kampanje, kada je FDP tvrdio da se mora glasati za njih ako se želi kancelarku Merkel.

U svakom slučaju, nema ništa od crno-žute koalicije, te će se Merkel morati odlučiti između dva ne toliko poželjna partnera za vladanje, od kojih nijedan nije pretjerano oduševljen idejom da digne ruku u Bundestagu za treći mandat kancelarke Angele Merkel. Stoga ne treba isključiti ni to da bi se najveći politički trijumf Angele Merkel mogao pretvoriti u noćnu moru koalicije koja podsjeća na talačku krizu. No, s obzirom na to koliko je Merkel omiljena među Nijemcima, nije isključeno da SPD ili, manje vjerojatno, Zeleni razviju u koaliciji štokholmski sindrom, odnosno prestanu brinuti i zavole Mutti