'Nikad ne vjerujte Nizozemcima', rekao je glasoviti nogometni novinar Jonathan Wilson u ekskluzivnom intervjuu za Tribina.hr. Reprezentacija u narančastom igrala je u finalu zadnjem Svjetskog prvenstva, ali ondje je prikazala toliko negativni nogomet i brutalne startove da je velik dio domaće javnosti bio ogorčen.

Henk Spaan, urednik utjecajnog magazina Hard Gras, bio je jedan od onih koji su to smatrali ogromnom sramotom koja je nanesena ne samo nizozemskom nogometu, nego i cijeloj naciji. 'Za samo dva sata uništili su 40-godišnju tradiciju', izjavio je. 'To su učinili ljudi bez imalo manira, znanja, inteligencije i kulture. Njihov pristup nastao je iz nerazumijevanja povijesti, uloge vodstva i morala.'

Kako kaže Wilson, nekoć se za Nizozemce govorilo da su drugačiji od svih, jer dok druge vrhunske momčadi dolaze na velika natjecanja s ciljem da pobjede, njihov je cilj bio igrati najbolji nogomet. Tako je bilo i dugo nakon što je revolucionarni totalni nogomet sedamdesetih postao stvar prošlosti, ali to je značilo i da su Nizozemci obično igrali lijepo za oko, ali posrtali na zadnjoj ili predzadnjoj stepenici. Samo jednom, 1988. u eri fantastičnog trija Rijkaard - Gullit - Van Basten uspjeli su otići do samog kraja.

Nekima je u domovini to dosadilo, kao što im je dosadilo i da njihova zemlja bude primjer otvorenog, slobodarskog i individualističkog društva. Nije slučajno da se zaokret u nizozemskom nogometnom stilu dogodio usporedo sa skretanjem tamošnje političke scene udesno. Neposredno prije SP-a u Južnoj Africi, stranka PVV kontroverznog Geerta Wildersa, koji se (između ostalog) zalaže za drastično ograničavanje imigracije, osvojila je 15,5 posto glasova na parlamentarnim izborima i postala uteg na političkoj vagi.

Kad je nizozemska reprezentacija pod izbornikom Bertom van Marwijkom postala cinična i usmjerena na pobjedu po svaku cijenu, neki su tamošnji kroničari to nazvali 'desničarskim' ili 'PVV' nogometom. Možda će vam to zvučati malo pretjerano, ali nogomet je najjači nizozemski brand, uz umjetnost i Amsterdam kao razvratnu hedonističku Meku. Uostalom, slično je i s Hrvatskom, koju u svijetu prepoznaju po tri stvari: Jadranu, ratu te nevjerojatno
darovitoj i 'zajebanoj' nogometnoj reprezentaciji za jednu takvu malu i zapravo beznačajnu zemlju.

U središtu nizozemske ideološke debate su četvorica igrača. Ne, nisu to najveće zvijezde Sneijder, Van Persie, Robben i Huntelaar, s kojima je problem druge prirode – prvi ne podnosi drugog i obrnuto, treći malo ne može smisliti prvog, a malo drugog, a četvrti tiho pati jer mu ne daju igrati iako je jedan od najopasnijih i najučinkovitijih napadača u Europi; pa se onda opet međusobno izljube i nakon nekog vremena opet posvađaju... Nije među njima ni Ibrahim Afellay, za kojeg se u dosadašnjem tijeku prvenstva čini kao da ga Sneijder namjerno sabotira, konstantno ulazeći na njegovu poziciju. Na takve stvari su Nizozemci navikli: događale su im se i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih godina.

Četvorica oko kojih se lome koplja su kapetan Van Bommel, zatim Nigel de Jong, 'potpisnik' najbrutalnijeg starta u finalu SP-a 2010, Modrićev suigrač Rafael Van der Vaart te mladi Kevin Strootman iz PSV-a. Četvorica defenzivnih veznjaka, a samo dva mjesta u momčadi. Dvojica 'siledžija' i dvojica kreativaca. Stvar izbora među njima postala je pitanje ideološkog opredjeljenja za Van Marwijka i cijelu Nizozemsku.

Pritisnut kritikama javnosti, izbornik nijednom u kvalifikacijama više nije stavljao Van Bommela i De Jonga zajedno. Štoviše, ovog drugog je na neko vrijeme udaljio iz momčadi, nakon što je neposredno poslije SP-a slomio nogu Hatemu Ben Arfi u Premier ligi. Nizozemska je protutnjala svojom kvalifikacijskom skupinom, postigavši nevjerojatnih 37 golova u deset utakmica. Utihnuli su i najžešći Van Marwijkovi kritičari, a Rafael van der Vaart je uoči Eura izjavio: 'Naš moto je – napad! Odlazimo onamo s namjerom da u svakoj utakmici postignemo gol više od suparnika, u skladu s filozofijom Johanna Cruyffa. Idemo dobivati utakmice rezultatima 5:3!'

Rafa je bio naivan. 'Nikad ne vjerujte Nizozemcima', kaže Jonathan Wilson. Neposredno prije početka turnira, Van Marwijk je počeo govoriti o problemima u obrani i stidljivo najavljivati još jedno skretanje 'udesno', odnosno uparivanje Van Bommela i De Jonga. Neki novinari su poludjeli zbog toga: Auke Kok, kolumnist lista NRC Handelsblad, napisao je: 'Radi se o središnjem pitanju nizozemskog nogometnog identiteta: hoće li uz kapetana Van Bommela igrati liberalni nogometaš Van der Vaart ili 'PVV' nogometaš De Jong?' To što je De Jong crne boje kože, i sam sin imigranata, nije uopće važno. Ruku na srce, i za Van der Vaarta bi Geert Wilders rekao da je 'white trash' – Rafael je odrastao u naselju s kamp-kućicama i voli reći kako je živio 'ciganskim' životom prije dolaska u Ajaxovu akademiju.

U obje dosadašnje utakmice igrali su i Van Bommel i De Jong – obojica su dobili žute kartone – a Van der Vaart je ulazio s klupe kad je nekome od njih dvojice prijetilo isključenje. No rezultat je izostao, jer oba je puta Nizozemska izgubila. Sad ulazi u zadnje kolo nadajući se da će Njemačka odraditi posao i pobijediti Dansku – tek ako se to dogodi, Oranje može računati na prolaz skupine, ali za to mora pobijediti Ronaldov Portugal s najmanje dva gola razlike.

Možete i sami pretpostaviti što to znači: Van Marwijk će morati biti 'ljevičar' i postaviti Van der Vaarta ili njegovu alternaciju Strootmana u početni sastav. U anketi lista Algemeen Dagblad, 94 posto ispitanika traži upravo to. Ako ih izbornik ne posluša, barem zbog vlastitog alibija, bit će proglašen okorjelim 'PVV-ovcem' i liberalni mediji će još jednom, ovaj put s puno jačim argumentima, zahtijevati njegovu glavu.

Jedno je sigurno: pred nama je jako uzbudljiva utakmica. Nizozemska sad mora jurnuti u napad, pa se možda ostvari i Rafina želja o rezultatu. Kao neutralni promatrači, sigurno se nećemo buniti ako završi 5-3...