Zbog loše komunikacije s roditeljima i nedostatka konkretnih ambicija, lijenosti i nerada, upustio se je u kockanje. U početku mu je to bio samo hobi, način da ispuni dan, no uslijedili su dani kada je iz kasina izlazio olakšan za pozamašne novčane svote. E tada je krenuo njegov potop. Tonuo je sve dublje, međutim, dogodio mu se trenutak osvještenja. Shvatio je da je na rubu te da nema drugog izlaza nego potražiti duhovnu pomoć. Boravak u komuni odnosno okretanje vjeri ispunilo mu je, kaže, unutarnju prazninu. O ovisnosti o ruletu te dramatičnoj životnoj prekretnici za tportal govori bivši ovisnik, 26-godišnji Bojan Jurić
'Često sam imao sukobe s ocem, ali i svađe s ostalim članovima obitelji zbog načina na koji sam živio, nemara i laži. Nisam bio zadovoljan svojim životom, mogu slobodno reći da tada nisam imao nikakve ambicije, jer da jesam, vjerojatno ne bih nikada ni krenuo s kockanjem', kaže ovaj mladić.
Zašto studirati ako mogu ovako zaraditi
U kockanje je krenuo, gotovo kao i svi, s 50-ak kuna u džepu, a svoje prvo iskustvo doživio je tijekom studiranja na Ekonomskom fakultetu. Kaže kako taj fakultet nije nikada želio upisati pa nije bilo velike želje za odlaskom na predavanja i učenjem.
'U kasino sam prvi put ušao s nekoliko 'prijatelja' s fakulteta, jer mi je bilo dosadno na predavanju, i to s 50 kuna u džepu. Vidio sam kako se vesele dobitku, ali mi je istovremeno bilo čudno zašto nigdje nema sata, prozora. Tako sam, kako je to slučaj kod 90 posto kockara kada su prvi put ušli u kasino, s uloženih 50 kuna zaradio 100 eura, i tu sam se zakačio' Mislio sam da nema smisla studirati ako mogu na ovaj način zarađivati, to je za mene postala ekonomija. Vjerujem da sam tada ostao bez tih 50 kuna, više nikad ne bih ušao u kasino', objašnjava Jurić.
Što je više puta dobivao novac, to ga je igra više poticala na daljnje ulaganje. 'Nikada nisam imao problema s nedostatkom novca, a tijekom svoje ovisnosti nisam nikada ni zatražio novčanu pomoć od kamatara ili dizao kredite. Znalo se nekada dogoditi da sam posuđivao novac od 'prijatelja' s kojima sam kockao. Znalo se dogoditi da dobijem 500, 600, 10 tisuća kuna, ali mi to nije bilo dosta. Uvijek sam govorio sebi da mi je barem vratiti ono što sam izgubio i stat ću s kockanjem, ali se to nikada nije dogodilo. Apetiti za novcem su mi počeli rasti, a jednom sam u kasinu ostavio novac kojim se može kupiti jedan dobar automobil', kaže ovaj hrabri mladić.
Bezuvjetna roditeljska potpora
Smatra kako ovisnost utječe na psihu koja se ne može nositi s činjenicom da posjeduje novac i pritom ga ne uloži u kocku.
'Nekoliko sam puta, kada bih dobio veći iznos, pokušavao staviti novac u banku, na štednju, ali ubrzo bih ga skinuo s računa i otišao u kasino. Jednostavno, kada se boriš s tom ovisnošću, ne možeš mirno spavati, jer razmišljaš o tome kako bi bilo dobro novcem koji imaš odmah odletjeti u kasino', kaže Jurić.
Danas, kada je to sve iza njega kaže kako je najsretniji zbog činjenice da mu obitelj nije okrenula leđa, iako se tijekom razdoblja kada je bio ovisnik ponašao bezobrazno i bahato te se udaljio od pravih prijatelja. Oni od njega, srećom, nisu i ostali su mu podrška na njegovom putu, na čemu im je neizmjerno zahvalan.
'Sjećam se trenutka kada mi je, nakon što par dana nisam došao doma, otac rekao: 'Bojane, želim ti pomoći. Mislim da je vrijeme da odeš sa mnom na ispovijed. Kako u tom periodu nisam imao potrebu za tim, ideju sam odbijao. Ali u trenutku kada se otac otišao ispovijedati bez mene, shvatio sam da sam dotaknuo dno i otišao sam na ispovijed koja mi je promijenila život. Svećenik s kojim sam razgovarao predložio mi je Zajednicu Cenacolo i u mom srcu se rodila želja da se promijenim i postanem dobar čovjek', kaže Jurić.
U Zajednici Cenacolo praksa je ta da oni koji se već dulje vrijeme liječe pomažu onima koji tek ulaze u zajednicu. Upravo zbog takvog prijateljskog odnosa, Cenacolo je doživio kao pravo mjesto na svom putu promjene.
'Boravak u školi života Cenacolu ne uključuje nikakvu terapiju ili razgovore s psihijatrom. Tijekom boravka u Zajednici dojmilo me se to što mi želi pomoći osoba koja razumije moj problem jer je sve to prošla prije mene. Prva tri do četiri mjeseca teško mi se bilo priviknuti na nov način života. No kada sam vidio koliko su moji roditelji sretni zbog moje odluke da se vratim na ispravan put, potrudio sam se u tome i uspjeti', prisjeća se ovaj mladić.
Roditelji moraju komunicirati s djecom
Prošlo je već mjesec dana otkako je izašao iz Zajednice Cenacolo u kojoj je stekao brojna prijateljstva, a najviše ga veseli to što nakon izlaska nije imao potrebu vratiti se ovisnosti odnosno ne osjeća želju za kockom. Sada su mu na prvom mjestu vjera, obitelj i ljubav.
'Sad vam s osmjehom na licu svjedočim da se može pobijediti ovisnost - netko uz pomoć bližnjih, netko uz pomoć psihijatra, netko preko noći kaže da prestaje i promijeni se. Meni je pomogla Zajednica Cenacolo. Svi koje muče ovisnički problemi moraju znati da nikada nije kasno da se krene novim putem. Nedavno mi je došao mladić od 17 godina koji je ovisnik o kladionici. Svaki dan uplaćuje listić i kaže kako ne može prestati te da mu je draže dati sav džeparac za kladionicu nego za sendvič. Kada sam ga pitao što njegovi roditelji misle o tome, rekao je da i njegov otac ide u kladionicu pa da mu ne mogu ništa prigovorit. Stoga, poručujem svim roditeljima da budu dosljedni u onome što uče svoju djecu te puno komuniciraju s njima, jer je mene upravo nedostatak komunikacije s bližnjima doveo do ovisnosti', upozorava naš sugovornik.
