Paul Krugman spada među najutjecajnije ekonomiste svijeta, i to ne samo zahvaljujući ugledu koji uživa među kolegama, nego i činjenici da kao dugogodišnji kolumnist The New York Timesa ima priliku redovito komentirati aktualne ekonomsko-političke fenomene.

Krugman je bio i žestok kritičar ekonomske politike Georgea W. Busha, kao i politike deregulacije financijskih tržišta, što je dovelo do kraha Wall Streeta 2008., a nije previše ni tetošio predsjednika Baracka Obamu. Ovaj ekonomist smatra da se Obama previše vodi interesima krupnog kapitala te da je za pokretanje američkog gospodarstva potrebno mnogo više državnih investicija nego što je Barack Obama bio spreman pokrenuti.

Krugman u posljednje vrijeme sve više piše i o krizi eura te radikalnim mjerama štednje koje mnoge zapadne vlade provode kako bi dovele pod kontrolu svoje budžetske deficite. Ako je vjerovati Krugmanu, takvi potezi samo još više produbljuju krizu i sprečavaju gospodarski rast te nikako ne treba biti oduševljen tehnokratskim vladama koje niču diljem Europe.

Riječ je o ljudima koji nisu tehnokrati, nego zapravo duboko nepraktični romantičari. Oni su, da ne bude zabune, posebno dosadna vrsta romantika, koji se izražavaju suhoparnom prozom, a ne poezijom. A stvari koje oni traže za ostvarenje svojih romantičnih vizija su često okrutne, naročito prema običnim radnicima i njihovim obiteljima. No ostaje činjenica da su njihove vizije utemeljene na snovima o tome kakve bi stvari trebale biti, umjesto kakve doista jesu', piše Krugman te nastavlja: 'Da bismo spasili svjetsku ekonomiju, moramo srušiti ove romantičare s njihovih pijedestala.'

Paul Krugman smatra da je stvaranje eura bilo 'od početka sumnjiv ekonomski projekt po svakoj ozbiljnoj analizi', jer 'različita nacionalna gospodarstva ne funkcioniraju glatko unutar zajedničke valute'. Razlog za uvođenje eura bio je 'san o ujedinjenoj Europi, koji je tamošnjim elitama bio toliko privlačan da su zanemarile sve praktične prigovore', te 'skok u nepoznato'. No kada su se stvari zakomplicirale, 'takozvani tehnokrati su nastavili istim putem, samo još žešće'. Inzistirali su da Grčka neće bankrotirati ako napravi divljačke budžetske rezove, iako je svima koji znaju matematiku stvar jasna

Krugman naročito proziva Europsku centralnu banku (ECB) za nerealno ponašanje, 'koja bi trebala uskočiti da prekine mračni krug financijskog urušavanja država', a ona se i dalje drži mantre 'kako će stabilnost cijena sve srediti'.
Nobelovac Krugman upozorava da je inflacija u Europi zapravo previše niska te da se ECB treba baviti s mnogo više stvari od 'stabiliziranja inflacijskih očekivanja, koja će biti ključan doprinos prema održivom rastu, stvaranju radnih mjesta i financijskoj stabilnosti', kako je svoju misiju opisao novi guverner ECB-a Mario Draghi. Za Krugmana su to 'potpune fantazije', jer ono što financijska tržišta najviše uznemirava jest 'prijetnja trenutnog financijskog kolapsa'.

Ugledni američki ekonomist upozorava da se njegova analiza ne treba čitati kao 'antieuropska filipika', jer slični postoje i u SAD-u, 'gdje su raspravu o ekonomiji usmjerili prema budžetskom deficitu', umjesto stvaranju poslova.

To je, ističe Paul Krugman, mnogo važnija tema za državu koja ima nezaposlenost oko devet posto, a kamate na kredite iznose tek dva posto.

Zaključak je da novi europski moćnici trebaju 'hladnom analizom' donositi odluke, a ne oslanjati se na 'iskrivljavanja ideologa i političkih sanjara, koji se prave da su tehnokrati'. Takve je pak potrebno raskrinkati, piše na kraju Paul Krugman.