Nobilo smatra da je sudski postupak protiv ubojica propao zbog nekih pogrešaka, ali i okolnosti vremena.

“Možemo idenitificirati točne pogreške, ali time nećemo dobiti pravi odgovor, pravi odgovor dobit ćemo kad se pogleda global tog doba. No krenimo s pogreškama, prva pogreška su istražni suci Županijskog suda u Zagrebu koji su u to doba vodili istrage, oni su donijeli odluku da se ne pozivaju branitelji. Kolega Rubeša i ja smo kao stranke u postupku inzistirali da se dovede branitelje, rekli smo da ćemo čekati koliko je potrebno, čak smo isforsirali da sutkinja Jolanka Eleonora Nemeth još jedanput zove predsjednika Suda i traži promjenu stava Suda, on je to zabranio. Rekao je ‘nećemo mi sad zvati pet odvjetnika koje sutra moramo plaćati iz budžeta suda'”, rekao je Nobilo za N1.

Dodaje da je to bila svjesna odluka, ali da ona nije bila zbog ovog slučaja.

“Načelno je Zakon o kaznenom postupku u to doba kazao da za djela za koje je predviđena smrtna kazna mora biti prisutna obrana, a onda imamo božićni Ustav koji ukida smrtnu kaznu pa je sud zauzeo takav stav, da je ukinuta smrtna kazna i da branitelje ne treba zvati. Mi smo u tužiteljstvu imali stav da je smrtna kazna samo oznaka za najteža djela, a ona su ostala i da zato treba zvati branitelje. U taj žrvanj je upao i slučaj Zec. Druga stvar, po mojoj prosudi, iako nisam radio na predmetu, mislim da je bilo dosta dokaza da budu osuđeni, ali predmet – e to je namjerno – dobiva inače odličan kolega, ali inače pravoslavac koji se bojao za svoju egzistenciju i u konačnici je razriješen funkcije. To je bio pokojni Mitko Naumovski, inače odličan sudac. Bilo je dosta elemenata da se osudi, ali on nije osudio. Da su ‘merčepovci’ bili protivnici, recimo četnici, a žrtve Hrvati, što mislite, bi li bili osuđeni? Naravno da bi. To su te okolnosti”, kazao je Nobilo te nastavio:

“Onda dolazi namjerna pogreška, odluka tužiteljstva da se ne žali. Pravilo je da, ako tužiteljstvo do kraja rasprave ustraje na optužnici, u slučaju oslobađajuće presude mora uložiti žalbu. Uvijek je tako bilo, danas je tako, uvijek će tako biti. No kad gledamo samo to ne možemo objasniti, treba gledati širu sliku. ‘Merčepovci nisu ubili samo obitelj Zec, ubili su 44 muškaraca, sve Srbe, u 11. i 12. mjesecu 1991. Oni su bili policijska postrojba, njihov neformalni zapovjednik Tomislav Merčep bio je savjetnik ministra unutarnjih poslova. Postoji serija ubojstava… Javnost ne zna, ali 23. kolovoza Josip Perković – tada šef šef civilne tajne službe ili je već i osnovan SIS i on postaje šef SIS-a i savjetnik ministra obrane – detektira prije svih ovih događaja pljačkaški i ubilački instinkt kod ‘merčepovaca’. On je dao informacije koje je prikupio, nitko ne reagira, ali reagira Merčep jer je očito dobio te informacije. Jedini rezultat je da Merčep i njegovi ljudi ubijaju Marinu Nuić, njihovu pripadnicu pod optužbom da je špijunka Josipa Perkovića. Je li to ona stvarno bila ili nije, ja ne znam. Država je znala, ali nije reagirala. Nisu ni barem Merčepa razriješili kao savjetnika ministra obrane', kazao je Nobilo.

Komentirao je i Vladimira Šeksa koji kaže da on nije taj koji stoji iza odluke da se tužiteljstvo ne žali.

“On je pokazao košuljicu spisa i lažno naveo da je tamo potpisan Rubeša. Nije, nego neki drugi tužitelj. On je referirao Stjepanu Hercegu, nasljedniku Šeksa i na taj način se Šeks opravdava da nije on donio tu odluku. No prema onome što mi je pričao Krunislav Olujić, Šeks je, kad je odlazio i postao potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku, uveo pravilo da mu glavni tužitelj referira o svakom velikom predmetu i da on donosi odluke. To je bilo u skladu Tuđmanove politike koji je rekao da pravosuđe mora slijediti državnu politiku. Imamo tu slučaj da državna vlast direktno kontrolira pravosuđe. Bez Šeksa se to nije moglo biti, da tužiteljstvo donese odluku da se neće žaliti. Herceg je samo donio formalnu odluku. Zanimljivo je i da je Šeks pokazao košuljicu spisa, a nju tužiteljstvo nikad nije davalo van, ona je bila tajna. Mi smo vidjeli da Šeks u sjedištu HDZ-a ima košuljicu spisa i time ja na simboličan način pokazao spregu između Državnog odvjetništva i HDZ-a', naveo je Nobilo.

Osvrnuo se i na izjavu predsjednika Republike Zorana Milanovića da država nema ništa s ubojstvom obitelji Zec.

“Mislim da predsjednik nije dovoljno informiran. Da je znao sve, možda bi drugačije reagirao. On ima informaciju da je bio izolirani incident. Ubili su 44 čovjeka. Nisam razgovarao s predsjednikom, šteta. Vjerojatno bi drugačije postupio. Odgovornost je države jer su ‘merčepovci’ bili rezervni sastav MUP-a. Imali su cijelu logistiku MUP-a, išli su u tu akciju s kombijem MUP-a imali isprave, oružje… Kad se Merčepu tužilo za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti, on je osuđen i za ubojstvo obitelji Zec. Ministarstvo mu je, i to je bilo nedavno, plaćalo obranu jer je po zakonu moralo jer je kazneno djelo ratnog zločina počinio u obavljanju svoje funkcije. To mu je plaćalo sadašnje Ministarstvo, ne ono iz 90-ih”, rekao je Nobilo.

Naglašava da se i danas može otvoriti revizija cijelog slučaja, ali i ponovno pokrenuti postupak.

“To može samo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, jasno, ne mogu to bez glavne državne odvjetnice. Kakva je situacija, ne znam, tko je živ od ubojica, jesu li živi potencijalni svjedoi', kazao je Nobilo.

Za cijeli slučaj kaže da je ispolitiziran. Slaže se s prijedlogom da bi Aleksandra Zec trebala dobiti ulicu u Zagrebu.

“Neki govore da zašto bi mala Aleksandra Zec dobila ulicu, a 402 ubijene hrvatske djece ne. Na prvi pogled to ima logike, ali ako se gleda dublje, nema logike. 402 djece je stradalo i to je grijeh naših neprijatelja, oni ih pobili, Hrvatska nije ništa mogla. Malu Aleksandru je ubio policajac, to je grijeh ove države i to je za nas važnije obilježiti. Djeca su civilne žrtve rata i nema naše krivice. S druge strane, neke stvari postanu simbol, u Zagrebu nije bilo ratnih djelovanja, bila je to djevojčica od 12 godina, izašli su u medijima odmah detalji, kako je govorila ‘nemojte mi ubiti mamu’… Ja bih to usporedio s Annom Frank, ona je simbol stradanja židovske djece u Drugom svjetskom ratu. Neki će reći 100.000 ih je pobijeno, a vi govorite o Anne Frank. Teško je govoriti o broju i zato ljudi racionaliziraju i stvore simbol. Ja mislim da je to Aleksandra Zec kod nas i zato Zagreb mora nešto učiniti”, smatra Nobilo.

Na ovogodišnju obljetnicu tragedije na Sljemenu prvi put je otišao jedan zagrebački gradonačelnik, Tomislav Tomašević. Premijeri još nisu bili.

“Sa Sanaderom se uspjelo dobiti novčana sredstva. On mi je rekao da bi rado primio obitelj Zec, ali da je stvar reakcije njegovih iz HDZ-a. Mislim da je ova 30. godišnjica bila idealna prilika. Premijer Andrej Plenković je bio u Ukrajini, ali i da nije, teško da bi došao, ali da je došao, možda bi to bila točka na ‘i’ jer bi se zauzeo jedan pošten stav. Ne možemo promijeniti povijest, ali važno je za dalje kakav imamo stav. Premijer je to propustio,… Zašto to ne rade, boje li se desno orijentiranih birača, to mi je teško reći”, zaključio je Nobilo.