Prvo je govorio o košuljici spisa koju je Vladimir Šeks nedavno pokazao.

“Imate pravo, na RTL-u je gospodin Šeks blagoizvolio prikazati košuljicu spisa tvrdeći da se bilješka od 23. studenog 1992. odnosi na mene jer da sam ja napisao i potpisao tu bilješku. To je laž. Laiku je jasno da se taj rukopis stubokom razlikuje od rukopisa na prethodnoj bilješki od srpnja iste godine, koju sam ja doista potpisao, a koja se odnosila na to da sam referirao spis tadašnjem javnom tužitelju RH Vladimiru Šeksu, da smo dogovorili da je dao upute da se podnese serija dokaznih prijedloga sudu, što sam ja i učinio i te dokazne prijedloge sud je odbio. To je bilješka koja je napisana mojim rukopisom i koju sam potpisao”, rekao je Rubeša za N1.

Rekao je da je tražio od bviših kolega uvid u spise kako bi u jednoj ranijoj polemici morago replicirati Šeksu, ali da mu je rečeno da nema pravni interes. “Dakle, Vladimir Šeks ga ima, ja ga nisam imao ni tada. Sve je jasno iz ovog što je Šeks stavio na ekrane”, veli.

Ističe i kako mu je nejasno da je Šeks mogao reći da je na bilješki iz studenog njegov potpis jer je znao da odlazi iz javnog tužiteljstva. “Čak mi je rekao da ne moram otići jer s njegove strane nema razloga da odem, tako da sigurno je znao da mene više tamo nema”, objašnjava.

Je li on vidio spis na kojem je pisalo “ne se žaliti” i potpis “V.Š.”?

“Nikada, taj mi je dokument apsolutno nepoznat. Dakle, radilo bi se o oslobađaućoj presudi. Sud je smatrao da nema dokaza da ih se osudi za to za što su osumnjićeni. Ja taj dokument nisam vidio. Smisleno bi bilo vjerovati da je to sačinio netko iz DORH-a jer sud nema mogućnost žalbe protiv svoje odluke. To može samo strana koja nije zadovoljna presudom, a u ovom slučaju to je javno tužiteljstvo”, veli.

Također, kaže kako nitko ne može tvrditi da je bilo političkog utjecaja dok se za to ne podastru dokazi.

Osvrnuo se na samo ubojstvo obitelji Zec i na izjave Zorana Pusića.

“Slušao sam izjavu gospodina Pusića, ne slažem se s njom u nekim aspektima. Policija je izvrsno odradila svoj posao, vrlo brzo je privela osumnjičene, oni su ispitani na okuržnom sudu, podignuta je optužnica, provedena je rasprava, to je sve bilo lege artis. S gledališta suda, sudu je svejedno kakvu presudu donosi. Sud je proveo zakonit postupak i donio presudu za koju je vijeće smatralo da je ispravna i zakonita. Ja sam mišljenja da je DORH trebao izraditi žalbu, govorimo o 23. 11. 1992”.

Također, govorio je o propustu, odnosno ispitivanju bez prisutstva odvjetnika.

“To je cijela saga o tome ispričana. Moram reći, što bi bilo da su dosita bili odvjetnici? Znate koja je prva uputa koju odvjetnik daje svom klijentu? ‘Brani se šutnjom’. Neću reći da bi to bilo tako, ali vjerojatno bi. Ovdje se radi o tome što se od strane Šeksa godinama implicira da smo kolega Nobilo i ja propustili upozoriti istražne suce, a to nije istina. Mi smo prije ispitivanja razgovarali sa sucima i predložili da dođu odvjetnici, oni su nam rekli da to nije potrebno jer je došlo do promjene zakona. Naime, raniji kazneni zakon je za takva djela – za ubojstvo i teško kvalificirano ubostvo, propisivao smrtnu kaznu i obavezno prisustsvo odvjetnika, nakon toga smrtna kazna je ukinuta, ali nije se promijenio zakon o kaznenom postupku koji je i dalje propisivao obaveznu obranu. Suci su nam rekli, nema smrtne kazne, nema obavezne obrane”.

Dodaje i kako je on, kao zamjenik okružnog tužitelja, smatrao da ima dovoljno dokaza. Rekao je i kako je iz javnog tužiteljstva otišao zbog nezadovoljstva jer “naprosto nije htio raditi s ljudima za koje nije mislio da su sposobni”.