'Građanskog rata sjećam se kroz san. Sjećam se gladi pedesetih godina. Susretala sam ljude koji su bili protjerivani jer su komunisti. Živjela sam u doba hunte i preživjela zemljotrese, ali nikada nisam vidjela toliki strah i razočaranje kao danas' – kaže Titina Pantazi, predsjednica Saveza žena Grčke koja je u svojih sedamdeset godina prošla rat i diktaturu, ali sada više no ikada strepi za budućnost svoje kćeri i sve grčke žene. U najnovijoj fazi grčke tragedije– kaže Pantazi – žene se vraćaju desetljećima unatrag

Kriza ne posustaje u Grčkoj, a osiromašenje i beznađe valja se u nedogled. Nezaposlenost je ovoga siječnja dosegla 27.2 posto (ni mi puno ne zaostajemo sa 21.9 posto u veljači), a nezaposlenost mladih, između 15 i 24 godina, doseže 60 posto, gotovo 10 posto više no prošle godine, a rijetki zaposleni mjesečno zarade jedva 300 eura. Plaće kopne, porezi divljaju, a PDV je povišen u dva navrata. U 2007., 21 posto žena i 18 posto muškaraca ulazilo je u kategoriju siromašnih, a danas se većina srednje klase otklizala u kategoriju 'novog siromaštva'.

Obitelji kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom, djeca na školskoj nastavi padaju u nesvijest od gladi. U stacionaru u Kypseli, četvrti u središtu Atene, 260 terminalnih pacijenata gladuje. Vlada uvodi pet eura poreza po kvadratu stana, uključivši ga u račun za struju pa tko ga ne plati, živi u mraku. Zbog neplaćenih poreza, mnogi ostaju bez domova. Telefonska kompanija planira dvosatni radni dan uz 140 eura plaće. Atenski dom za beskućnike dnevno dijeli 1.500 obroka. Il Messagero piše o sve većem broju grčkih prostitutki na ulicama Rima i gradića Južne Italije. Od izbijanja krize broj srčanih udara povećao se za 44 posto, među ženama 51 posto, nerijetko zato što nemaju novca za zaštitni lijek.

U doba fiskalne štednje grčka je vlada obećala MMF-u i europskim spasiteljima ukidanje 30.000 radnih mjesta u sektoru javne potrošnje, režući medicinsko osoblje i troškove u zdravstvu. Ministarstvo zdravlja je objavilo da se u prvoj polovini 2011. broj samoubojstava povećao za 40 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine...

Razlozi krize davno su poznati: zbog nedostatka sustavne gospodarske strategije, grčka je proizvodnja lipsala, dodatno slabeći uslijed globalne krize. Tome se pridružilo očajno upravljanje javnom potrošnjom, cvalo je mito, a vlade dizale kredit na kredit. Do konca 2009. javni je dug iznosio šest posto BDP-a, dvostruko više od tolerantnih tri posto u eurozoni, a vlade su lažnim podacima prikrivale gospodarski i fiskalni spust u katastrofu. Došavši na vlast krajem te godine, socijalistička stranka Pasok objelodanila je pravo stanje stvari i uslijedio je domino-efekt koji i danas ruši kockice, sve više nauštrb Grkinja.

Ono što je u početku bila 'he-cesion' (doslovno 'on-cesija'), kako su u Europi nazvali početak recesije, jer su kresana pretežito njegova, tj. muška radna mjesta, u daljnjoj se fazi nastavilo s kresanjem javnog sektora – od zdravstva i socijalnih službi do obrazovanja – u kojemu je u Europskoj uniji zaposleno 69.2 posto ženske radne snage. Grčka je tako jedna od 12 članica EU u kojima je više nezaposlenih žena nego muškaraca, vraćajući ih na razinu od 2005. ili još ranije, u čemu su mlade Grkinje najviše pogođena grupa sa 61.2 nezaposlenih. U stvarnosti mnogo ih je više budući da se manje od muškaraca prijavljuju na burzu vraćajući se tradicionalnoj ulozi 'nikokire', kako Grci nazivaju domaćice, ili rade na crno ili skraćeno vrijeme uz minimalna primanja i nikakve socijalne beneficije.

Radni vijek nedavno je izjednačen za muškarce i žene na 65 godina, ali žene zbog odgoja djece mogu ići u mirovinu 15 godina ranije, što znači bijednu mirovinu s kojom mogu preživjeti samo uz dodatni poslić. Najgore prolaze samohrane majke i same umirovljenice, ali bit će još gore, jer se Grčka obvezala na drastičnih 30 posto kresanja troškova javnog sektora, što znači daljnja otpuštanja žena.

Suočene s 'dvostrukim teretom', naročito u društvima s tradicionalnim rodnim ulogama kakvo je grčko, nisu pogođene samo nezaposlenošću, nego situacijom u kojoj i one zaposlene moraju lavovski dio skrbi za obitelj ponijeti na svojim plećima. Ako su i zaposlene, plaće su se srozale toliko da ne mogu podnijeti trošak vrtića i jaslica, koji se ionako ukidaju, a privatni su preskupi, rodiljne naknade kopne, reduciraju se ili zatvaraju ustanove i službe za skrb starih i nemoćnih, koji se vraćaju na kućnu (ženinu) njegu, štedi se na mjerama koje su nekada hrabrile očeve da uzimaju rodiljni dopust. 'Ako želite posao u privatnom sektoru, a u reproduktivnoj ste dobi' – kaže Titina Pantazi – 'prvi i osnovni uvjet jest garancija da nećete zatrudnjeti.'

U Grčkoj sa snažnim osjećajem za obitelj i dijete događa se i ono što je prije krize bilo nezamislivo. Prije 2008. mladi su se roditelji odricali svoje djece zbog problema s drogom, a danas ih napuštaju jer ih ne mogu hraniti, kaže direktor SOS sela Grčke George Protopapas pa se samo prošle godine udvostručio broj napuštenih mališana.

Kriza rađa i 'rodno temeljeno nasilje', pod čime generalna tajnica za ravnopravnost spolova Maria Stratigaki podrazumijeva obiteljsko nasilje, silovanje, seksualno uznemiravanje i trgovinu bijelim robljem. Čini se da su Grci toga postali javno svjesni kada je nedavno usred jedne predizborne TV-debate mladi ultradesničar Ilias Kasidiaris pred milijunima gledatelja fizički napao i išamarao lijevo orijentiranu, sredovječnu političarku Lianu Kannelli.

Kad siromaštvo uđe kroz vrata, ljubav skače kroz prozor', kaže stara grčka izreka. Frustrirani zbog nemogućnosti da ispune osnovni muški zadatak hranitelja, Grci iskaljuju jad nad djecom i ženama pa je već prve godine nakon otvaranja SOS-telefon bilježio 6.000 dramatičnih poziva u pomoć, kaže Maria Stratigaki, a oni rastu iz mjeseca u mjesec. Nestaju vrtići, bolnice i njegovališta, a množe se skloništa i savjetovališta za žrtve zlostavljanja.
U toj ženskoj priči jedva da se čuje glas ženskih udruga za rodnu ravnopravnost. Utopljen u sindikatima i političkim strankama, današnji feminizam u Grčkoj ne nudi rješenja, dok mnoge Grkinje još doživljavaju feministice kao 'žene koje se ne šminkaju i ne nose grudnjake'.

Ali krizno doba štednje ima i jednu dobru stranu: u nemogućnosti da prežive u gradovima, sve se više mladih vraća na selo. Tako se polako pune napuštene kuće na pustim otocima nastanjenim starcima, od kojih su mnogi jedva čuli za EU, Svjetsku banku i MMF. Počinje se obrađivati zemlja, rađati djeca, ponovno se vraća kruhu, siru, tradiciji i jednostavnim vrijednostima.
Kako kriza i oštre mjere štednje utječu na europske žene? Koje su posljedice na rodnu jednakost u zapošljavanju i socijalnim pravima?

Na to pitanje pokušat će cjelovitije odgovoriti Maria Karamessini i Jill Rubery u knjizi 'Women and Austerity: The Economic Crisis and the Future for Gender Equality' (Žene i štednja: Ekonomska kriza i budućnost rodne jednakosti'), najavljene za kolovoz ove godine. A jedan od najrječitijih primjera zasigurno će biti Grčka.