Iako su mnogi prije njega donosili gore odluke i činili veća zla, Zorana Milanovića dopala je neslavna titula najnepopularnijeg hrvatskog premijera otkako Crobarometar mjeri puls nacije. Odmaknemo li se od gore prošlosti, bez grižnje savjesti, lako ćemo zaključiti kako je negativna ocjena javnosti više nego zaslužena. Kako za Zorana Milanovića, tako i za SDP, koji je dozvolio da ga Milanović povuče prema dnu ljestvice popularnosti. Oni, međutim, koji su ih pretekli i koji bi ih željeli naslijediti na vladajućoj poziciji - Tomislav Karamarko i HDZ - posve nezasluženo uživaju relativno visoku potporu javnosti
HDZ u ovom trenutku ima podršku četvrtine birača i premda tih 25,5 posto nije brojka kojom bi se ozbiljna opozicija trebala hvaliti i premda se i dalje vrte u svom višegodišnjem prosjeku, činjenica jest da su uspjeli vratiti povjerenje svojih standardnih birača koje je bilo urušeno vladavinom Ive Sanadera. A to se više ne može pripisivati samo nesposobnoj vladavini Zorana Milanovića i SDP-a, nego i, očito, stranačkom radu na terenu i(li) dobro smišljenoj komunikacijsko-marketinškoj strategiji koju gura Tomislav Karamarko.
U tom kontekstu razumljivo je i njegovo tempirano fotografiranje sa psićima u ogulinskom skloništu za životinje koje bi nam trebalo osvijetliti empatičnu stranu lidera HDZ-a. Tomislav Karamarko rijetko se ili gotovo nikad ne smije, krut je i mrgodan, rijetko pokazuje neku od pozitivnih emocija. Svjesna je toga i njegova partnerica Ana Šarić, marketinška stručnjakinja, koja ga je i odvela u Ogulin i koja je, u brižno odabranom političkom trenutku, i plasirala fotografije 'raznježenog' Karamarka. Mene je, doduše, taj prizor podsjetio na satiričnu emisiju 'Audicija' i čuveni skeč 'O keruši i sedam njenih malih kučića', ali ne sumnjam kako su mnogi bili iznenađeni ili dirnuti ponuđenim prizorom. Za očekivati je da će nam se, kako se budemo približavali parlamentarnim izborima, Karamarkova 'ljudska strana' prikazivati sve češće.
Od psića do Tuđmana
U političkom marketingu malo je slučajnosti, pa tako ni ovaj propagandni potez Šarić-Karamarko nije slučajan, ali na mene je daleko veći dojam ostavila jedna druga njegova psina. Riječ je o pokušaju da u javnim nastupima 'skine' prvog predsjednika Franju Tuđmana. Novi Karamarko tako nam se u nizu HDZ-ovih 'motivacijskih' skupova ukazuje kao crnokosi Tuđman, preuzima njegovu dikciju, gestikulaciju, pa čak i mimiku - kopirao je, između ostalog, karakteristično dizanje obrva koje prati zabacivanje glave, podizanje ruku, stanke i specifična naglašavanja u govoru. Primijetila sam promjenu prije nekih dva-tri mjeseca i činilo se kako će ipak odustati od kopiranja Tuđmanovih javnih nastupa, ali on ih je nastavio usavršavati, pa u nekoliko zadnjih nastupa često se gubi uobičajeni Karamarko, a prikazuje se Karamarkov alter ego Tuđman.
'Skidanje' Tuđmana u ovoj fazi razvoja rezervirano je, uglavnom, za stranačku publiku kod koje očito želi stvoriti dojam kako je, unatoč visokom stupnju javne nepopularnosti, on taj HDZ-ov Mojsije, lider koji će izvesti HDZ iz oporbenog Egipta i odvesti u obećanu zemlju vlasti. Tako je nekako bio krenuo i Ivo Sanader; njega su čak i na nekim skupovima zvali Mojsije. Bio ih je vratio na vlast pa je kasnije pljačkom državu odveo u bankrot.
Karamarko, koji je bio Sanaderov šef tajnih službi i ministar policije, nije tada zamijetio kako se odvija pljačka države ili da se događa bilo što što će HDZ, koji danas vodi, odvesti na kasnije optuženičku klupu i priskrbiti mu nepravomoćnu sudsku presudu za udruživanje u zločinačku organizaciju. On bi najradije da zaboravimo njegov politički put, koji je išao od Tuđmana, preko Stipe Mesića do Ive Sanadera, da bi se opet vratio neumrlome. Sudski proces za Fimi mediju nije gotov i, poput klatna E. A. Poea, njiše se nad glavama HDZ-ovaca prijeteći da ta stranka u finale parlamentarne izborne utrke uđe pravomoćnom presudom koja je karakterizira kao zločinačku organizaciju. Naravno, u našem pravosudnom sustavu sve je moguće, pa se uvijek može dogoditi i suprotno te HDZ može biti privremeno i oslobođen tih teški optužbi i ući 'čist' na izborni teren.
Nedostatak strategije i identiteta
I u jednom i u drugom slučaju Karamarku ne preostaje mnogo nego igrati na sentiment i kopirati Tuđmana, s vremena na vrijeme pokazujući (stvarnu ili fiktivnu) empatiju, koje kronično nedostaje kod njegovog suparnika, komunikacijskog antitalenta Zorana Milanovića. Doslovno imitiranje Tuđmana pred stranačkom publikom, međutim, ne treba podcjenjivati jer mu je narod uglavnom zaboravio ono loše i pamti mu uglavnom ono dobro. Trening pred stranačkom publikom samo je uvod u Tuđmankaramarka koji će nam se ukazivati do izbora.
HDZ može, prvenstveno, Milanoviću i SDP-u zahvaliti nevjerojatno brz oporavak, ali ni oni biračima ne nude ništa za što bi se većina mogla uhvatiti. Kao opozicija nisu se istaknuli predlaganjem zakonskih rješenja, a njihov tzv. gospodarski program popis je općih mjesta, koji ni stručna javnost ni poduzetnici ne vide kao rješenje za izlazak iz krize i iskorak iz posve pogrešne politike. A koliko je ona pogrešna, najbolje svjedoči podatak da smo čak i Grčku ostavili iza sebe kao najnefunkcionalnija ekonomija Europske unije.
Podrška birača od 25 posto trenutačno HDZ-u znači mnogo jer je SDP u slobodnom padu i može kod nekih birača sklonih priklanjanju pobjednicima stvoriti dojam kako je baš HDZ taj, ali postotak podrške koji zasad osvaja ne garantira miran ulazak u predizbornu utrku.
Zato se izostanak strateškog promišljanja u HDZ-u pokušava nadoknaditi rasplamsavanjem ideoloških borbi i zato izostanak vlastita političkog identiteta Karamarko uporno pokušava nadomjestiti Tuđmanom.
Hoće li im to doista biti dovoljno da zavrte još jedan krug vladanja Hrvatskom?
