Za njih je opadanjem bure vrijeme stalo: onako stari i ruzinavi, napušteni i nepotrebni, već tjednima služe samo kao zgodan motiv za kakav 'selfie' slučajnih prolaznika i kao povod za zgražanje rijetkih ekologa koji prate situaciju. Kako sada stvari stoje 'Orebić', 'Krka' i 'Vranjic' na svojim prinudnim sidrištima provest će barem još nekoliko mjeseci, sve dok se nadležne službe - koje očito funkcioniraju po 'A je to' principu - ne domisle neko svoje genijalno rješenje.

Hoće li ih otegliti ili izrezati na tu licu mjesta, na samoj plaži, dvojba je u kojoj će brzo proći ovih dva - tri mjeseca do početka turističke sezone. Splićani i turisti dočekat će ljeto s bizarnom apokaliptičnom scenografijom pred očima, i to ni manje ni više nego usred zaštićene park šume. Trenutno najveća briga jest da se neko dijete ne poreže i zarazi verući se po poluraspadnutim brodovima, što je, moramo priznati, barem mali napredak. U prvim danima nakon nasukavanja, naime, odgovorni se nisu bili sjetili čak ni postaviti zaštitne membrane protiv zagađenja mora, sve dok aktivisti i mediji nisu pošteno vrisnuli.

Normalne nacije već bi izgradile space shuttle dok Hrvati smisle kako se riješiti nekoliko brodskih olupina.

Uglavnom, u takvim okolnostima trenutno traje opći ustanak na obali: ekolozi se grupiraju, stručnjaci polemiziraju, estradnjaci snimaju aktivističke spotove, a političari prigodno muljaju. Tema 'bušenja' Jadrana konačno je došla na dnevni red, samo što se po staroj dobroj navadi sve događa po potpuno naopakoj proceduri. Taman kad je prva platforma vjerojatno već privezana tamo negdje na Otrantu i čeka konačno zeleno svjetlo, mi smo tek počeli raspravljati treba li nam ona uopće.

Spominjanje tri nasukana broda na početku ovog teksta nije nimalo slučajno: u državi u kojoj se ne poštuju ni osnovne procedure pa se rupe na cestama krpaju tek kad novine na to upozore, ministri daju ostavke tek kad stara izvješća o marčapijama nekim čudom izrone u javnost, a obračun s bankama kreće tek kad pola stanovništva počne skapavati od gladi - strah od naglog desanta na jedini stvarno vrijedni hrvatski resurs sasvim lako se može objasniti i opravdati.

Pogotovo kad se po planiranom rešetanju Jadrana malo bolje začačka. Kao što je ona strašna prometna nesreća u tunelu Ledenik nakon godine dana izrodila bezbroj drugih manjih i većih afera - pa smo gotovo svakog dana čitali nove i sve luđe detalje, od rada na crno i krivotvorenja dokumenata do besramnog izrabljivanja kamiondžija - tako i ovdje na dnevnoj bazi otkrivamo nove bizarnosti.

Recimo, da su koncesije za istraživanje, a onda posljedično i za eksploataciju nafte i plina, dodijeljene prije nego što je uopće izrađena strateška studija utjecaja na okoliš. Ona se, naime, dovršava tek ovih dana, dok studije za svaku pojedinu lokaciju bušenja nisu još ni u promišljanjima.

Onda spoznamo da nitko nema pojma ni je li država eventualno propisala tehnologiju koja se smije koristiti, ne znamo kako će se tretirati otpadni materijali s rafinerija, kakve su procedure i realne opasnosti kod eventualnih havarija, niti što bi eksploatacija Jadrana mogla proizvesti na, recimo, polju biološke raznolikosti ili ribarstva.

O turizmu, naravno, da i ne govorimo. Svaki iole upućeni stanovnik sedam primorskih županija jedino zna da zbog morskih struja onih stotinu i kusur platformi na talijanskoj strani, već izlizani argument zagovornika eksploatacije, nama ne predstavljaju ama baš nikakvu opasnost.

Javno nam se jedino obećavaju 'najviši ekološki standardi', bez ikakvog konkretnog pojašnjenja. A tu frazu smo previše puta čuli i poput glamaca progutali.

Dakle ništa, baš ništa bitno ne znamo o strateškom projektu Vlade, zamišljenom u HNS-ovom energetskom think-tanku i ekspresno proguranom na vrh nacionalnih prioriteta. I zato nam se onda serviraju lažne dileme, poput one između 'napretka' ili 'energetske ovisnosti' s jednog krila te 'čistog mora i turizma' protiv 'zagađenja i naftnih mrlja' s drugog. A kada se u cijelu priču uključi tradicionalno trapavi Zoran Milanović, pa nam još ponudi referendum na kojemu bismo ovako neinformirani i vjerojatno izmanipulirani trebali birati između mora i zarade, stvar već poprimi razmjere prave histerije.

Jer sve su to, kažemo, lažne dileme. Nitko razuman, pa ni stanovnici s obale, ne bi bio protiv pametnog iskorištavanja resursa i ublažavanja onog zabrinjavajućeg podatka u 80 posto nafte i 30 posto plina koje Hrvatska danas uvozi. Ne bi bio protiv zapošljavanja i gospodarskog rasta, protiv energetske neovisnosti i održivog razvoja, pa čak ni protiv podgrijavanja fantazije o Hrvatskoj kao 'maloj Norveškoj' - samo da ih se ne tretira poput Indijanaca u rezervatu i da su uopće u stanju odmjeriti pozitivne i negativne učinke, pa donijeti kvalificiranu odluku. Makar i na referendumu.

Sumoran je podatak da je za projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika iz Jadranskog mora donesen još jedan poseban instant - zakon, premosnica preko grozno neprohodnih birokratskih prepreka nacionalnog zakonodavstva, ali i uobičajenih i potrebnih procedura u ovakvim slučajevima. Zabrinjavajuće zvuči činjenica da lokalne zajednice nemaju ama baš nikakvog udjela u odlučivanju, a po svemu sudeći ni u eventualnom ubiranju prihoda. Ponižavajući je postupak u kojemu je Jadran jednostavno isparceliziran poput kakve industrijske zone bogu iza nogu, a da su pritom zaobiđeni valjda svi propisi i postupci koji se tiču pomorstva, područja kompleksnog ali tisućljećima precizno uređenog jasnim pisanim i običajnim pravima.

A stvarno bizarno izgleda detalj da je u tom HNS-ovskom ad hoc zakonu o bušenju tek jedan jedini put upotrijebljena sama riječ 'more'. Bez ikakvog respekta kojeg zaslužuje, bez strahopoštovanja s kojim se - znat će svatko tko doista živi na prostoru koje oplahuje - Jadranskom moru uopće smije pristupiti. More je, naime, u ovom zakonu spomenuto samo kao objekt koji treba iskoristiti.

Pored svega toga, ali i s prizorom oronulih olupina koje se odmaraju na splitskim i čiovskim plažama, tko se normalan ne bi bojao da će jednog dana crna mrlja doslovno ubiti život uz obalu? Ne moramo zbog toga biti ekološki manijaci ili ludisti koji se protive svakom napretku; možda smo samo iskreno i utemeljeno skeptični.

Realni.