Francuska nikad u svojoj povijesti nije doživjela u samo jednoj večeri takav smrtonosni napad na svom tlu. Prema prvim procjenama, ubijeno je 129 osoba, a stotine su ranjene u seriji koordiniranih napada u Parizu 13. studenog.

Za razliku od napada na tjednik Charlie Hebdo i na trgovinu košer-proizvoda, meta ovih napada bila su javna mjesta, izabrana ne zbog njihove simbolične prirode, već zato što je bio petak navečer i zbog toga su mogli ozlijediti i ubiti velik broj ljudi. Iako je normalno u takvim prilikama da prevladavaju emocije, ovo nas ne bi trebalo spriječiti da analiziramo ono što se dogodilo, ističe Alain Gresh

Mnogi komentatori su istaknuli da su takvi napadi bili očekivani i da je od njih postojao strah. Ujutro 13. studenog dnevni list Le Parisien je izvijestio da je terorizam postao glavna briga Francuza. Zbog čega onda, unatoč svim objavama o 'nemilosrdnoj borbi' protiv terorizma, nismo bili u stanju spriječiti ovaj masakr?

Serija napada

Ako je Francuska glavna meta takvih napada, to je zbog toga što je ona (zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama) zemlja koja je najviše vojno angažirana u inozemstvu, od Malija do Sirije, od Centralnoafričke Republike do Iraka. No njena politika je nekoherentna i često pogoršava sukobe, što dovodi do toga da raspiruje fenomene protiv kojih se, navodno, bori.

Primjera radi, Francuzi prodaju oružje zemljama u regiji, pri čemu ne uzimaju u obzir njihovu povijest (ne)poštivanja ljudskih prava ni činjenicu da te zemlje doprinose ratu. Osim toga, trebali bismo napraviti procjenu takozvanog rata protiv terorizma, pokrenutog nakon napada 11. rujna 2001, te ponovno pokrenutih nakon što je teroristička grupa Islamska država zauzela grad Mosul u ljeto 2014.

Neuspjeh ovog rata je očit: nikad prije nije izvedeno toliko mnogo napada, često u muslimanskim zemljama. Samo proteklih tjedana izveden je bombaški napad u Ankari, zatim napad na ruski avion iznad Sinaja te samoubilački napad u popularnom predgrađu Bejruta.

Nikad prije nije toliko ljudi, prvenstveno mladih ljudi, bilo angažirano u ekstremističkim grupama, bez obzira radi li se o Al Kaidi ili ISIL-u, uvjerenih da sudjeluju u otporu protiv onog što percipiraju kao međunarodnu agresiju na muslimanski svijet.

Nije li vrijeme da razmislimo o vojnoj dimenziji ovog rata? Ako je neophodno to da iskorijenimo ISIL, onda moramo otići dalje od neefikasne kampanje bombardiranja i moramo odrediti prioritete u političkim aktivnostima kako bismo obnovili Bliski istok, koji je u kaotičnom stanju, posebno nakon invazije na Irak 2003, koju su predvodile Sjedinjene Američke Države.

Vrijeme je da potaknemo na djelovanje sve regionalne sile koje su, svaka na svoj način, usložnjavale sukob u Siriji. Pregovori u Beču, na kojima su sudjelovali predstavnici svih ovih sila, možda označavaju korak u pravom smjeru.

'Krajnje vrijeme'

Također je krajnje vrijeme da se zaista potakne donošenje rješenja o izraelsko-palestinskom sukobu kako bi se okončala izraelska okupacija. Prioriteti moraju biti politika i diplomacija, a ne bombe; ovo mora biti strategija Francuske.

Ali tu je prisutan velik rizik jer će napadi izvedeni u petak bez sumnje pogoršati odbacivanje populacije koja se smatra 'muslimanima' te će ojačati Nacionalni front, francusku stranku krajnje desnice, koja u posljednje vrijeme sve više jača.

Drugi čelnici također iskorištavaju sve prisutniju islamofobiju. Philippe de Villiers, predsjednik Pokreta za Francusku, nije oklijevao pripisati ovu 'ogromnu dramu u Parizu' onom što je on nazvao mosquéisation (izgradnji brojnih džamija) u Francuskoj.

Na isti način je gradonačelnik Nimesa Jean-Paul Fournier kazao da se radi o 'građanskom ratu'.

Nema sumnje da je cilj ISIL-a izazvati podjele u francuskom društvu, stoga je važno da ne upadnemo u tu zamku.