Kažu da u svijetu od depresije boluje više od 350 milijuna ljudi; te su brojke i puno veće jer se mnogi oboljeli libe tražiti stručnu pomoć zbog straha od komentara okoline. U Europskoj uniji više od petine poslovne nesposobnosti otpada na razne duševne poremećaje. Nema konkretnih podataka za Hrvatsku, ali sudeći prema stalnom porastu potrošnje lijekova, može se reći da smo psihički sve bolesniji.

Jesu li Hrvati bolestan narod, pitamo psihijatra i psihoanalitičara Stanislava Matačića, predsjednika Hrvatskog psihoanalitičkog društva i predavača kolegija Psihoanaliza u glumačkom stvaralaštvu na Akademiji dramske umjetnosti. U ovom poslu on je već tri desetljeća i za to se vrijeme naslušao svega i svačega, što u instituciji, što u privatnoj praksi koju vodi već 15 godina. Je li se što promijenilo u međuvremenu? Tko su ljudi koji traže njegovu stručnu pomoć?

'Mladih uvijek ima. S njima više radimo psihoterapiju nego klasičnu psihoanalizu s upotrebom kauča, primjereniju ljudima koji su već dovršili proces formiranja ličnosti, ali i onima s nekim oštećenjima i poremećajima. Oni su još uglavnom premladi za to', kaže Matačić i upozorava na još jedan velik problem: 'Danas adolescencija traje sve duže i duže. Imate 'adolescente' stare 40 godina, pa i više.'

'Biti mlad, izgledati mladoliko, to je danas imperativ. Mnogima je teško prestati biti mlad i ući u zrele godine, prihvatiti odgovornosti koje idu s odrastanjem i sazrijevanjem', kaže Matačić te primjećuje još neke pomake.

'Sve se više muškaraca odlučuje na psihoterapiju. Nekad je psihoanalitička terapija bila prirodnija ženama jer one lakše razgovorom rješavaju probleme. Ali i to se mijenja. I feminitet i maskulinitet', otkriva Matačić. Za to što je muškaraca sve više na kauču zasluge pripisuje i televizijskim serijama kao što su 'Sopranosi'.

'Nakon te serije mnogi su muškarci krenuli na psihoterapiju; jer ako mafijaški šef može imati psiholoških problema i liječiti se, i to kod žene, onda valjda mogu i oni', kaže Matačić. Ta je serija potaknula povratak psihoterapiji nakon što su dobra dva desetljeća velikih pomaka u psihofarmakologiji i neurobiologiji udaljila ljude od klasičnih psihodinamskih terapijskih metoda, a po kojima ne liječe ni strojevi ni lijekovi, nego čovjek vlastitim znanjem i emocijama liječi drugog čovjeka.

No što s Hrvatima? Neki kažu da smo kao narod previše strpljivi, povučeni, da se premalo bunimo i da smo neskloni nasilnom rušenju vlada te stvaranju kaosa. S druge strane, nogometna će utakmica izvesti na ulice milijun ljudi, okupit će nas sprovodi i humanitarne akcije, no već sutra sve će se vratiti na staro...

'To su fenomeni masovne histerije. Društvo u krizi uvijek u nekom trenutku krene u neku histeriju bilo kojeg oblika. Činjenica je da smo mi još uvijek traumatizirani ratom', kaže Matačić. 'Mislim da je i ovom novom izvlačenju Drugog svjetskog rata na površinu jedan od izvora u traumama Domovinskog rata. No ne samo rata - tranzicija iz jednog sustava u drugi, globalizacija, brze promjene koje donosi nova tehnologija, svi ti fenomeni zbunjuju ljude i oni se teško prilagođavaju. Pa kad ih nešto ponese, rado se grupiraju jer je lakše biti dio grupe ili mase.'

Još devedesetih, u vrijeme ratnih sukoba, u Varaždinskim Toplicama, okruženi ratnim invalidima, psihijatri su upozorili da su i psihijatri i narod potpuno nepripremljeni za ono što nam se događa te da će posljedice na dušama biti katastrofalne...

'Nije riječ samo o ljudima koji su sudjelovali s puškom u ruci i vidjeli kojekakve strahote. Nitko nije ostao neokrznut. Djeca koja su rasla u tom okruženju danas kao odrasli dolaze na psihoterapiju sa simptomima koje ne povezuju s tim ranim iskustvima', kaže Matačić. 'U terapiji rekonstruiramo događaje i otkrivamo da neki oblici tjeskoba, klaustrofobije i paničnih napada mogu imati veze s odvajanjem od majke zbog rata ili s boravkom u skloništu s drugim ljudima prepunim straha... A sve to može ostaviti posljedice.'

A njih svatko osjeća na svoj način: djeca, adolescenti, odrasli ljudi, starci... Niz je dokaza za to da su se maligne bolesti dvostruko češće pojavljivale kod starijih ljudi, pogotovo ako su bili prognanici.

'Trauma je kompleksna i nije ju lako definirati. No nije dobro ni stalno zauzimati poziciju žrtve i kriviti prošlost za sadašnje teškoće. Reći 'ja tu ne mogu ništa napraviti i molim da me se prihvati kao žrtvu i stalno kompenzira' - to je vrlo neugodna pozicija za okolinu, za cijelo društvo', kaže Matačić i podsjeća na Pascala Brucknera, francuskog filozofa koji je još prije dvadesetak godina pisao o problemu viktimizacije i davanju privilegiranog statusa žrtvama.

Drugi je problem infantilizacija. Današnje društvo teži djetinjastom ponašanju te mnogi ljudi odbacuju odgovornost i žele samo uživati u životu.

'Riječ je i o sebičnosti, djetinjem narcizmu. Bitno je ugoditi sebi i zadovoljiti vlastite interese, to da po potrebi mogu biti sve što mi paše, i odrasli i dijete, i muško i žensko, bilo što', kaže Matačić. Živimo u vrijeme kulta celebrityja, ličnosti koje imaju sljedbenike s kojima se nikad nisu susreli uživo. Ljudima je omogućeno to da preko društvenih mreža odabiru neki svoj idealni, zamišljeni identitet i da na njemu skupljaju što više pratitelja i obožavatelja.

'U toj igri kao da i sami postaju celebrity, oni žive život veći od onog koji zapravo imaju, a to je posebno problem za mlade jer im može otežavati razrješenje adolescencije, odnosno stabiliziranje vlastitog identiteta', upozorava Matačić. 'Promjenjivost identiteta čak postaje i norma ponašanja u formi tzv. tekućih identiteta, kako je to nazvao sociolog Zygmunt Bauman, ali kako što znamo iz rada s pacijentima, nema sreće u tome.'

U svijetu su posljednjih godina počeli razvijati razne softverske programe, temeljene na umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju, koji pomažu u nevolji. I sam se Matačić okušao u cyberterapiji i napisao rad o tome. Pa mogu li strojevi zamijeniti ljude kad je o psihološkoj pomoći riječ?

'Isprobao sam raditi psihoterapiju preko Skypea i zaključio da je ona pod vrlo određenim okolnostima, ukoliko nema druge mogućnosti, svakako bolje nego ništa, ali da nikad neće moći zamijeniti terapiju uživo', kaže Matačić. 'Ovo je doba vrlo brzih i intenzivnih promjena, toliko brzih da mnogi ne stignu uhvatiti korak. Promjene su pozitivne, ali to ne znači da je sve ono što je postojalo prije apsolutno lošije od nečeg novog. Ravnotežu treba održavati s obje noge, i onom koja ide naprijed i onom koja slijedi.'

Božić i Novu godinu čitateljima tportala čestitaju Mia Dimšić, Nina Badrić, Davor Bernardić, Marin Rozić…