Preciznih podataka o ovisnosti o videoigrama nema ni kod nas ni u svijetu. Riječ je o novijem poremećaju za koji se još traže načini dijagnosticiranja i provođenja studija, no pretpostavlja se da je u zapadnoj civilizaciji između jedan i tri posto opće populacije ovisno o internetu, u što spadaju i igre. Hrvatska ima najmanje 50.000 ovisnika, a ta brojka vjerojatno se penje i do 100.000, s time da je onih koji koriste internet tako da im to već smeta barem još toliko.

Otkriva nam to doktor Ante Bagarić s Klinike za psihijatriju Vrapče, koji je specijalizirao upravo ovisnost. Za tportal govori o tome što indicira ovisnost o internetu, kako pomoći sam sebi te što je činiti roditeljima s djecom koja previše vremena provode pred ekranom.

Ovisnost o internetu i videoigrama tema je o kojoj se danas mnogo govori. Kakva je situacija danas u odnosu na prethodne godine?

Svugdje u svijetu, pa i kod nas, iz godine u godinu se pogoršava. Epidemija hara, a nitko još nije našao odgovor na nju. Ovdje primamo pacijente s navršenih 16 godina, no izloženost počinje od nulte godine. Nije rijedak prizor djeteta koje sjedi u kolicima i igra igricu, a to je ekstremno štetno jer se emocionalni razvoj djeteta događa u tom kontekstu. Posljedice toga ćemo tek osjetiti.

Izloženost je nemoguće izbjeći - što onda možemo učiniti?

Moramo razumjeti posljedice i postaviti pravila na razini društva. Primjerice, trenutno se vodi velika diskusija o korištenju mobitela na nastavi. Od velike je važnosti i ono što se odvija na razini obitelji jer danas praktički nema djeteta koje nije izloženo ovom riziku.

Koje su vaše preporuke roditeljima?

Prvo da budu svjesni toga da već imamo problem. Kad to prihvate, moraju biti uključeni u život, pa i virtualni život svoje djece. Moraju znati jesu li na Facebooku, Instagramu, koliko sati tamo provode, kakvim su sadržajima izloženi... To je teško provesti jer djeca to naravno odbijaju, no i roditelji idu linijom manjeg otpora. Zabrane nisu rješenje, stalnim dogovorima i pregovorima će se više toga postići na duge staze, a tako se i djeca uče zdravom ponašanju. Trebaju prihvatiti put strpljivosti i upornosti, umjesto nametanja volje ili prebacivanja odgovornosti isključivo na društvo i državu. Nema drugog izbora, nego ući u srž, razgovarati, znati koje igre igraju... Od ljutnje nema ništa, kao ni od toga da se pitaju kako im dijete može lagati. To je kao da se pitate kako virus može izazivati temperaturu. Može jer je jak. Kao što je žudnja jaka u ovom slučaju.

Preko 20 godina bavite se liječenjem svih vrsta ovisnosti. Koliko godišnje imate pacijenata ovisnih o internetu?

Danas više nema čistih ovisnosti. Možda dođe 10 onih koji su ovisni samo o internetu ili igrama, no mnogo ih je koji su ovisni o alkoholu, drogama ili kocki, a koji imaju i taj dio. Teško ćete vidjeti nekoga tko je samo ovisan o heroinu, to je bilo prije 20 godina, a danas je sve miješano. Tako imate situaciju u kojoj netko prestane kockati, ali krene igrati igre. Čistih ovisnika o internetu kod nas je malo, većinom su to isprepletena stanja, a takva je situacija i u svijetu.

Kako izgleda terapijski proces?

Kod ovisnosti postoji mišljenje da nešto samo treba prestati raditi i sve je riješeno. No terapija je bolan, težak i dugotrajan proces u kojem se treba odgovoriti na pitanje što ponuditi nekome tko je iscrpljen od igranja igrica, a to mu je jedini način komunikacije sa svijetom... Obično krećemo s dnevnom bolnicom, da pacijent izađe iz sredine u kojoj je bio i počne živjeti na drugačiji način. Neki već tu prekinu terapiju jer je to jako teško. Nakon toga esencijalna je psihoterapija, pogotovo jer još nije izmišljen nijedan lijek koji bi pomagao na tom polju. Dakle ključno je dobro dijagnosticirati stanje, približiti osobi njene probleme i početi terapiju. Nerijetko su ovisnici o igrama i u depresiji ili boluju od neke vrste anksioznog poremećaja.

Kako vam najčešće dolaze, vjerojatno zbog roditeljske intervencije?

Za razliku od drugih ovisnika, ovisnici o internetu neće sami doći, nego tek na pritisak okoline. Roditelji se sve više i više educiraju i prepoznaju kada stvari izmaknu kontroli. Neki ne prihvate da imaju problem, nego to smatraju stilom života koji je dobar za njih, ali i tad je važno da čuju naše prijedloge. Ne moraju svi koji dođu i ući u program, no svima će koristiti da čuju i kako psihijatri gledaju na to.

Postoji li razlika po spolu što se tiče ovisnosti?

Žene su pametnije što se tiče svih ovisnosti i zauzimaju jedva 20 posto. Muškarci su tu mnogo socijalno ugroženiji. Muškarci i žene su i biološki i psihološki jednaki i nije točno to da su žene slabiji spol. Jednaki smo, no pitanje je što nam društvo nudi kao model ponašanja. Što je društvo primitivnije, pritisku se teže oduprijeti i onda stradaju oni emocionalno najkrhkiji.

Iskače li možda neka regija više po broju ovisnika od ostalih u Hrvatskoj?

Ovisnost je vezana uz urbane sredine, najviše Zagreb, Split, Zadar, Osijek, Rijeku... Ondje su ljudi manje vezani tradicijom i kulturalnim obrascima. U većim sredinama je i veća separacija, individualizacija koja znači i više slobode, ali i veću opasnost da se netko ulovi za neku ovisnost.

Kako si možemo sami pomoći, prije nego što sve ode toliko daleko da je nužna intervencija stručnjaka?

Ne smijemo lagati sebi jer svi znamo da vrijeme vrlo lako klizi kada smo na internetu. To je vrlo zavodljivo i oni koji igraju igre imaju subjektivan dojam da su na to potrošili tek sat-dva, a u biti su 10 sati u tome... Svi ovisnici lažu, ali ne zato što su pokvareni, nego jer je to dio bolesti.

Društvene mreže su nas onda sve skupa ubacile u tu laž, jer teško je samom sebi priznati koliko vremena tamo provodimo.

Apsolutno, i svi smo u opasnosti da postanemo ovisni. Društvene mreže služe nam kao nadomjesci i kao prva pomoć u slučaju praznine koju nosimo u sebi te one doista mogu pomoći na kratke staze. No dugoročno je takva zamjena vrlo štetna...