Nitko nije omraženiji u Hrvatskoj nego uhljeb: čas se otkrije u HDZ-u, čas u SDP-u, čas u Holdingu, čas u Mostu. Onda se mediji nad njim zgražaju, a nesretnici koji nose isto prezime objavljuju plaćene oglase da nemaju veze s uhljebom i da pošteno zaslužuju plaću, ali, avaj, nitko im više ne vjeruje. Međutim, kako se postaje uhljeb, kako uhljeb razmišlja, koje su teškoće njegova životnog poziva – o tome se malo zna, iako se proučavaju još od antike.

Ljude koji se besplatno goste kod bogatih Grci su nazivali 'parazitima' ('parasiteo' znači 'jedem s nekim'); dobru plaću za nikakav rad Rimljani su zvali 'sinekura' ('sine cura' na latinskom znači 'bez brige').

Naturalizirani Grk iz Sirije, Lukijan iz Samostate, posvetio im je u 2. stoljeću ironičnu pohvalu u obliku filozofskog dijaloga. Iz nje, recimo, možemo saznati da je parazitstvo zvanje kao i svako drugo. Naime, definicija zvanja jest da je to skup znanja primijenjenih u po život korisne svrhe; budući da uhljeb živi od nametništva, to je evidentno točno.

Nadalje, da bi se bilo uspješnim parazitom, treba stalno raditi na sebi i stjecati nove vještine, napose jer postoji velika konkurencija i samo najuspješniji uhljeb može računati na vrhunsku sinekuru. Ponajprije, treba prepoznati osobu koja ga je u stanju uzdržavati, a zatim je obasipati izrazima posebna štovanja, što se ne postiže bez razmišljanja i mudrosti. Poznato je da nesposobni nikada ništa nisu postigli – iz čega se može zaključiti da je i zadobivanje života bez rada postignuće za koje se vraški treba potruditi.

A što kaže Lukijan, što je cilj nametnika? S jedne strane, udovoljavanje tjelesnim potrebama, a s druge težnja da mu 'duša ne zna za vrtloge svijeta' – jednom riječju, parazit želi biti sretan. Parazit je nadmoćan intelektualcu: dok pametan razmišlja o svijetu, svemiru, društvu ili vjeri, što je sve u proturječju pa ga neprestano muči, dembel misli da je sve u redu i da stvari ne mogu biti bolje: 'u svom spokojstvu pojede pa zaspi, ispružen na leđima'.

Nikada takvo blaženstvo ne može postići netko tko nije uhljeb. Radnik stalno ispunjava narudžbe, majka jurca na sve strane, poduzetnik ovisi o bankama i propisima, čak i bogataš strepi oko svojeg imetka, a parazit se ni na koga ne ljuti i nikad ne gubi apetit ili san.

Idealni diplomati, savjetnici, marketingaši...

Zapravo je najbolje od svega biti sinekurac. Nitko smrknut ne odlazi na poslovni ručak, nitko ne ide s grčem u želucu u kancelariju u kojoj ništa ne radi, nitko nije zabrinut na položaju gdje se od njega ništa ne očekuje. Dok druga zanimanja donose plodove tek nakon dugog učenja i još dužeg uvježbavanja, sinekurac uspijeva ljenčariti od mladosti pa je dobre volje i lijepa tena. Radni ljudi slave nedjeljom i blagdanima, sinekurac svaki dan. Ljudi vole ležerne, a uhljeb je ležeran. Nadasve, a to je veoma važno danas kad se tijelo cijeni više od duše, parazit je zdrav i dobro uhranjen, čist i počešljan, uredan i pristojna ponašanja – jer tko bi badava hranio smrdljivog i nepristojnog čovjeka?

Ne samo što je ugodan u ophođenju, on je veoma koristan i za društvo. Ne treba mu ni alat ni radionica pa je jeftin za uzdržavanje. Njegovo obrazovanje ništa ne stoji. Ta ljudska imela ne izaziva političke sukobe jer je politika ne zanima – on je uvijek lojalan svojem sponzoru. Parazit se ne bavi kriminalom jer sve već ima. Krvopija nikad ne protestira i ne štrajka jer bi tako prestao biti krvopija. U povijesti su mnogi veliki i važni ljudi počinili grozne stvari, ali nikada se ništa ružno nije čulo ni o jednom uhljebu.

Zbog svega toga apeliram da se prema dvonožnim pijavicama ubuduće odnosi s više poštovanja. Oni su tusti i privlačni, nasmiješeni i bezbrižni, bezazleni i poslušni. Vrše svoje dužnosti po uredima i općinama, studijima i ordinacijama, udrugama i komisijama, zavodima i akademijama, sudovima i postajama, institutima i klubovima, županijama i ministarstvima, dotiranim medijima i nevladinim organizacijama. I nitko od tih krpelja nije nikad imao štete, samo koristi, jer svojim plaćama, mirovinama, potporama i poticajima uzdržavaju sebe i obitelji. Bave se znanošću i umjetnošću, gospodarstvom i turizmom, ljudskim pravima i financijama, dobivaju nagrade i odlikovanja, i ništa zlo ni o kome ne misle. Idealni su diplomati, savjetnici, djelatnici nevladinih udruga i marketinški stručnjaci, a to su sve vrlo cijenjena zanimanja.

Velika se nepravda čini kada se ruga nametnicima, a to je obično kad se time bave privatno i na malo, poput sponzoruša. Puno je adekvatnije diviti im se, a mediji to čine obilno, pogotovo ako je riječ o parazitima okupljenima na mondenim i skupim mjestima, teretanama, počasnim ložama, revijama, eventima, finim restoranima i zagrebačkoj Špici. Sportaši su čak i ponosni na svoj poziv pa gordo na sebi nose oznake svojih sponzora, a zauzvrat dobivaju portale, stanove, stipendije i kabelske televizije.

Cijela nam je država divovski parazit

Zašto ponižavati uhljebe kad su oni prvi shvatili da se ne može živjeti bez moćnog zaštitnika? U politici se mali paraziti hrane na srednjima, srednji na velikima, a oni najveći izravno sišu budžet. Novac u tu blagajnu dolazi iz inozemstva, s beskonačnom odgodom plaćanja – pa je dakle cijela naša država samo divovski parazit koji ovisi o međunarodnim bankama i fondovima, tim najvećim svjetskim krvopijama.

Lukijan je pronicavo uočio da je parazitstvo univerzalno – jer lijenčine i požderuhi isti su na cijelom svijetu – zbog čega je moćan instrument povezivanja naroda. Stoga naši uhljebi lako postižu karijere u međunarodnim leglima parazita, kao što je Europski parlament i NATO, čime se s pravom diče.

I zato onoj šačici ljudi što još živi od svoga rada nema druge nego nabaciti osmijeh na lice, poviti kičmu, prešutjeti sve osim pohvala, vježbati laganje i ulagivanje, razvijati parazitske sposobnosti i čekati da nam uvale neku sinekuru, makar i sinekuricu, ako već ne može pravu, poštenu, masnu sinekurčinu.