Uvijek postoji prvi put, kažu Amerikanci. E, jučer smo imali taj prvi put u povijesti Sjedinjenih Država. Pouka ove izreke konstruktivna je, kak' bi rekli: ne čudite se, ne zgražavajte se, prilagodite se, to je stvarnost. U toj izreci i leži ona bolna razlika između Amerikanaca i nas s obala 'istočnog Jadrana', kako to zovu u britanskom Foreign and Commonwealth Officeu. Oni prihvaćaju stvarnost; mi ćemo učiniti sve da tu stvarnost poreknemo, mimoiđemo, prevarimo, prekrijemo mitološkom bedastoćama, sve u nadi da će proći. Neće.

Inauguracija, ustoličenje Baracka Huseina Obame kao 44. predsjednika SAD-a bila je događaj od značaja toliko povijesnog da mi to još ne kužimo. Sjaj i spektakl jučerašnje parade (Ameri obožavaju parade i vješti su u tom poslu) ne odražavaju u punoj mjeri povijesnu važnost događaja; za to je potrebna stanovita vremenska distanca koja će uskoro proteći, bez brige. Povijest se danas odvija mnogo brže.

Protokol na stranu, cijela ceremonija imala je neke neuobičajene simbolične poruke. Nabrajajući povijesne pobjede SAD, Obama je spomenuo i Gettysburg, strašnu klanicu Građanskog rata u kojoj je Jug poražen; u paradi je bio i autobus u kome je 1961. Rose Parks, tamnoputa gospođa, odbila ustupiti mjesto bijelcu, iz čega je nastao pokret za građanska prava, jedna od najsvjetlijih epizoda američke povijesti i razvidni dokaz da demokracija funkcionira. Mediji su progutali knedlu i primili poruku mnogo ranije: CNN je čak dovukao obitelj dr. Martina Luthera Kinga da ih pita što misle o prvom crnom predsjedniku, ali nisu imali dovoljno vremena za njih. Također su spretno preskočili sudjelovanje lezbijskih i gay organizacija u paradi; vidjela se ipak naznaka da su tu – ako ste pažljivo pratili paradu.

Izvježbanom oku nije mogla promaći nervoza agenata tajne službe; oni su uvijek na oprezu, ali ovoga puta bilo je jasno da su bili napeti i zabrinuti puno više. Ova inauguracija pojela im je po pet godina života svakome. Da se njih pitalo, oni bi Obamu, Bidena i cijelo društvo prebacili oklopljenim helikopterima u Bijelu kuću.

Drugi detalj bila je skoro nepristojna žurba kojom je George W. Bush ispraćen doma u Texas: dobio je predsjednički helikopter Marines One i predsjednički avion Air Force One i taman dovoljno protokolarne učtivosti da ne ispadne kako su ga se riješili već jednom.

Što će Barack Obama učiniti kao predsjednik SAD-a, može se nagađati do izvjesne mjere. Prvo je učinio najprječe: suspendirao je one sumnjive procese u Guantanamu i obećao povlačenje iz Iraka. Naredne geste – kad je već jednom isprašio Busha doma – morat će se odnositi na neutraliziranje primjedbi koje su mu stavljene u ovom predugom intervalu između izbora i preuzimanja dužnosti. Te su se primjedbe odnosile prije svega na kadrovsku politiku i previše mekani stav prema poraženoj strani. Stara i pouzdana politička mudrost kaže da zmiji treba čizmom zdrobiti glavu; velikodušnost i otmjena plemenitost pobjednika imaju svoju svrhu, ali tek kada su bezopasne (uči nas meštar Nicola Macchiaveli).

U osjećanja američkih republikanaca prema Obami ne treba sumnjati: mrze ga iskreno, duboko i a razumijevanjem, i to je politički zainteresiranom Amerikancu jasno. Pametna administracija neće sebi priuštiti da bude infiltrirana po protivničkoj strani; takav je propust učinila pobjednička strana u srbijanskom prevratu iz listopada 2000. Barack Obama sada hrabrim i odlučnim državničkim potezima Sjedinjene Države ima priliku prevesti preko crte nakon koje nema povratka i tako neutralizirati sve moguće pokušaje podrivanja svoga programa. Ali za to su potrebne državnička vizija i velika hrabrost. Obama izgleda kao čovjek koji bi mogao imati oboje; usporedba sa Zoranom Đinđićem nameće mi se spontano i neizbježno. Zato i suosjećam tako iskreno s tim dečkima i curama iz tajne službe.

Dakako da će Obama paziti da ne stane u tanjur baš svim moćnim strujama u SAD-u i svijetu; čovjek nije nepredvidiv ni hirovit divlji političar, inače ne bi bio prošao nominaciju. Neke ga čaše, međutim, neće mimoići. Prije svega, morat će ublažiti traumu financijske krize koja vodi u novu preraspodjelu društvenog bogatstva u korist bogatih – kao i obično. Morat će, zatim, preformulirati vanjsku politiku u smjeru posve drukčijem od one Bushove: nova državna tajnica Hillary Clinton (još jedno upitno imenovanje, kažu) formulirala je to kao 'smart power' – pametna moć, možda oksimoron, kao drveno željezo (moć načelno vodi gubitku pameti: što veća moć, to manje pameti, kao što smo vidjeli iz novije američke povijesti).

Ta su dva problema sasvim dovoljna da se predsjednik Obama njima bavi narednih mjeseci. Ipak će mu unutarnja politika biti važnija, jer je SAD temeljno i ustavno definiran kao samodovoljno društvo koje još ne umije izaći na kraj sa svijetom koje je 1945. naslijedilo kao planetarna sila – uglavnom protiv vlastite volje i boljim savjetima svojih državnika usprkos. Izvoz demokracije na način hladnoga rata nije baš najbolje funkcionirao, a druga strana uginula je prirodnom smrću, sama od sebe. SAD se svom 'unipolarnom' položaju jedine velesile loše snašao i sada je na Baracku Obami da nađe novi pristup. Putinova Rusija tu mu je donekle pošla na ruku, ali to više nije onaj dobri stari hladni rat. Trebat će redefinirati cijelu konstrukciju vanjske i obrambene politike: od percepcije i definiranja prijetnji, pa zatim u funkciji percipiranih prijetnji odrediti vanjsku politiku i ovisno o tome stvoriti obrambenu strategiju; taktika i vojni proračun slijedit će sami od sebe. To je, međutim, dug i velik posao, pa nam se valja suzdržati od preranih procjena.