Ovoga puta naslov nije referenca na jedan od (lošijih Kubrickovih) filmova. Nego na činjenicu da sam nedavno gotovo dva tjedna provela (gotovo) zatvorenih očiju. Kako sam do sada, kao što to ljudi obično i jesu, bila gotovo uvijek orijentirana samo na sebi slične - one koji vide, nikada prije nisam razmišljala što je ova naša zadnja velika mediamorfoza, ekstenzija u digitalno, značila za one koji ne vide. Jer digitalno je primarno vizualno. Internet je bezgranični mozaik teksta, slika i nešto zvukova koji se prikazuju na komadima stakla i plastike (ekranima), i koji kroz naše oči dolaze do našeg mozga. Taj bezgranični mozaik primarno je vizualno organiziran u neke sada već intuitivno i više ili manje user-friendly sheme po kojima onda brzo i lako surfamo više i/ili češće skenirajući nego čitajući tekstove. Za milijune onih koji ne vide internet je sasvim druga priča. Slova postaju glasovi, grafička organizacija je beznačajna. Slike postaju riječi ili rečenice ili praznine.

Rijetko smo orijentirani na druge, bavimo se, mislimo o drugima. Jer drugi su ili daleki ili drugačiji ili i jedno i drugo. Izlet u drugačije (na žalost ne zbog istraživačko-eksperimentalnih razloga već zbog zdravstvenih), izlet u život značajno oslabljenog osjetila vida kada oči nisam mogla ili smjela upotrebljavati, taj period koji sam provela širom zatvorenih očiju razmišljala sam o brojnim stvarima o kojima nikada prije nisam. Neke, naravno, nikada neću podijeliti putem bloga. A nekih se bome ne želim ni prisjetiti. Među pitanjima mediamorfotičnog fokusa našlo se, na primjer, pitanje koja je razlika između čitanja i diranja knjige (čitanja Brailleovog pisma)? Razlika slušanja i čitanja knjige?

Ali prije svega me mučilo kako internet koriste slijepi. Jer sam bila offline nepojmljivo dugo. I jer su se počeli pojavljivati neki znakovi apstinencijske krize. Pa me zanimalo mogu li ikako do interneta kad ne mogu očima.

O tome kako internet vide oni koji ne vide

Slijepi i oni oštećenog vida za surfanje internetom koriste čitače ekrana odnosno softvere koji pretvaraju tekst u govor (text-to-speech software). Na primjer, Microsoft Narrator ili VoiceOver ili Mobilespeak za mobilne telefone. Znači slijepi i slabovidni korisnici interneta mogu uz takve softvere čuti umjesto vidjeti internet. Što je čudno iskustvo. Vizualno iskustvo interneta nije linearno. Pogledi nam šeću po ekranu, gore i dolje i lijevo i desno, zaustavljamo se na slikama, istaknutim grafičkim elementima, zapravo na onome što je eye-catching. Kada čitač ekrana 'gleda' i 'čita' internet, on to čini opisno i linearno. Kada se ulogirate u softver i odete na neku stranicu, on vam prvo objasni osnovnu strukturu stranice i kaže vam koliko redova na njoj ima. Nikada mi nije palo na pamet da bi to mogla biti iole korisna i relevantna informacija. Na stranicama bogatima sadržajem ima više stotina linija. I onda, da bi došli do onoga što vas zanima morate tekst preslušavati red po red ili, ako je stranica dobro organizirana i prijateljski programirana za takvu vrstu softvera, redovi mogu biti organizirani u blokove pa to može olakšati i ubrzati pretraživanje/preslušavanje. Nisam to nikako mogla zamisliti pa sam probala. Osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Ali baš u onom trenutku kad upadne u mračnu zečju rupu, prije nego sretne svoj kasniji fantazmagorični entourage i puno prije nego shvati da je sve to samo san. Kada za surfanje internetom koristite oči, onda je to surfanje neko intuitivno napredovanje koje je istovremeno mnogosmjerno. Kada koristite uši, onda prvo imate osjećaj da ste stavljeni pred epski labirint koji nekako morate skicirati u svojoj glavi da bi znali šetati po njemu i nalaziti ono što vas zanima. Naravno, svjesna sam kako je s opetovanim korištenjem i bogatijim iskustvom to sigurno sve lakše i lakše, ali ovo eksperimentalno korištenje me isfrustriralo i preplašilo. Voljela bih da ga više nikada ne moram ponoviti. Razvoj tehnologije sigurno će ovo iskustvo unaprijediti - softveri za prepoznavanje govora (voice recognition software) i umjetna inteligencija (AI) samo su neki od primjera koji bi mogli pridonjeti unaprijeđenju tog iskustva.

O surfanju po ekranu i plivanju u papiru

Uz začudnost tog audio-iskustva surfanja internetom koji sam opisala, najveći problem je što je internet organiziran prema ideji da će ljudi surfati a ne plivati i roniti po sadržaju. Kampanja The Power of Print iz 2010. godine na taj je način usporedila kako ljudi čitaju na papiru (u ovom slučaju riječ je bilo o magazinima, ali isto vrijedi i za knjige pa čak i novine) i kako čitaju na ekranu - po tekstu na ekranu, internetu surfaju a u tekstu u magazinu ili knjizi plivaju. Statistike pokazuju da ljudi u SAD-u na jednoj web stranici u prosjeku provedu manje od minute. Što podjednako govori o našem rasplamsalom poremećaju pažnje a često i o (ne)kvaliteti i (ne)privlačnosti sadržaja na webu. Amerikanci su u ovoj kategoriji bolji/gori od Hrvata. Iako službenih statistika u Hrvatskoj nema, prema informacijama sa raznih portala i web stranica i iz drugih relevantnih izvora saznajem da je prosjek na našim stranicama između dvije i tri minute, ali da je vrijeme zadržavanja na web stranicama u stalnom padu. Što svakako nije u koliziji sa stalnim padom relevantnosti, vjerodostojnosti pa čak i suvislosti sadržaja na hrvatskim web stranicama.

No ta brzina kojom očima skačemo sa stranice na stranicu, u kontekstu surfanja internetom putem čitača ekrana, ušima - potpuno nestaje. Vjerujem da slijepi i slabovidni u ovom i mnogim drugim slučajevima imaju drugačije iskustvo što je brzina i da se čovjek na (ne)sreću na sve može naviknuti ali to je nešto što na (ne)sreću nisam mogla istražiti. Tijekom ovog zdravstveno-prinudnog i znatiželjom inspiriranog iskustva istraživala sam mahom granice svog strpljenja i količine frustracije koje sam bila voljna i u mogućnosti podnijeti. A tu se, na žalost, ne mogu pohvaliti nekim izuzetnim dosezima. Dapače...

O slušanju knjiga

Činilo mi se da će mi audio knjige biti puno ugodnije iskustvo. Knjige i audio knjige svakako nisu identično iskustvo. Vrlo prigodno, ja sam si za ove dane vizualnog oštećenja prvo odabrala audio knjigu 'Damage' Josephine Hart, kod nas potpuno prikladno ali neprecizno prevedenu kao 'Požuda'. Nije riječ o nekoj inačici masovno popularnih nijansi sive već o kultnom romanu Lady Saatchi (Jospehine Hart bila je udana za slavnog magnata oglašavačke industrije Mauricea Saatchija) iz 1991. prema kojem je 1992. Louis Malle snimio kultni film sa Jeremy Ironsom i Juliette Binoche. Dakle, nakon čitanja romana i gledanja knjige, istu priču, pa i onda u dvije inačice i isti tekst konzumirala sam u jednoj sasvim novoj formi. Knjigu mi na uho čita Jeremy Irons. I iskustvo je... uznemirujuće. 'Em što je čudno što mi Jeremy emotivno šapuće tako blizu na uho a nije tu, 'em što je pauze gotovo nemoguće raditi igdje osim na početku odlomka, 'em što od silnih riječi koje nikada ne staju nemam vremena stvarati slike... I najveći nedostatak – ne mogu se baš lako vratiti na neki posebno lijep ili virtuozno napisani odlomak ili rečenicu jer nemaju svoje mjesto koje je meni kognitivno lako definirati i ponovo pronaći. Ne znam gdje su, na kojoj stranici na papiru. Ne mogu označiti to mjesto. I onda se tu opet rodi čitav niz pitanja: slušaju li slijepi i oni oštećenog vida drugačije nego ja? Pamte li više, lakše? Poslušala sam tri audio knjige i 'upravljanje' tim iskustvom na iPadu je sa sve tri bilo iznimno frustrirajuće iskustvo. Displej koji odbrojava vrijeme je vrlo sitan i teško je 'premotavati' unaprijed i unazad, naći gdje si stao ako je tekst 'pobjegao'. Ali ok. Provela sam 5 sati 3 minute i 43 sekunde s glasom Jeremy Ironsa. Što je dosta dulje nego što sam na jednom od Sarajevo film festivala provela slušajući mu glas na 'dohvat ruke'. A volim Jeremyev glas.

A i do sada nisam znala da su audio knjige i slavni glasovi koji su na njima snimljeni čitava jedna industrija sa top listama naratora i milijunskim download-ima. Među najboljim muškim glasovima na britanskim iTunesima uz Jeremy Ironsa su i Alan Cumming (genijalni Eli Gold iz serije The Good Wife) i Alfred Molina a među ženskima Anne Hathaway sa serijalom „Princezini dnevnici“, Judi Dench i Meryl Streep.

O čudnim danima

Brailleovo pismo za potrebe ovog prinudnog napadaja znatiželje nisam naučila pa i dalje na žalost ne znam kako bi bilo knjigu čitati dodirom. Svakako sam samo zagrebala po površini ove teme, ali čini mi se da se tu skriva neka promjena iskustvene paradigme. Tablet uređaji i aplikacije promijenit će našu taktilnu interakciju s tehnologijom. Razna tehnološka pomagala koja ćemo moći nositi (wearable technology) poput Google naočala, smart satova, FitBita i sličnoga još će radikalnije utjecati na način na koji smo u interakciji sa virtualnim i koliko sebe možemo u to virtualno rastegnuti.

Prije nego što je snimila svoje nagrađivane filmove 'The Hurt Locker' i 'Zero Dark Thirty' o kojima sam pisala u kontekstu pornolencea Kathryn Bigelow je 1995. godine snimila cyberpunk triler Strange Days. Film se događa u dalekoj budućnosti – 1999. godine u Los Angelesu. LA je postao opasna zona, rasni i socijalni nemiri su posvuda. Grupa kriminalaca opljačka jedan kineski restoran a jedan od kriminalaca pljačku snimi SQUID uređajem. SQUID je Superconducting Quantum Interference Device koji događaje snima direktno iz cerebralnog korteksa onoga koji uređaj nosi a snimka poslije putem uređaja sličnom MiniDisc-u gledatelju omogućava da iskustvo doživi onako kako ga doživljava onaj koji je tijekom događaja uređaj nosio. Snimke koje na taj način nastaju velika su industrija na crnom tržištu jer ljudi na taj način, protetičkim iskustvom, mogu doživjeti radikalne, zakonski kažnjive, po život opasne stvari a da ne ugroze svoju egzistenciju. Ili, kao što je to slučaj u jednoj od najljepših scena filma, ako su nepokretni u kolicima mogu ponovo osjetiti kako je to imati noge i trčati plažom.

Iako je daleka 1999. već došla i prošla, audiovizuelna dekadentnost ovog filmskog ostvarenja možda je najbolja najava te iskustvene odnosno osjetilne paradigme pred kojom se nalazimo. U kojoj ću se ja možda malo bolje saživiti sa audio protetičkim iskustvima... Ili još više žudjeti za onima koja protetička nisu...