Bilo je u Kongu i bio je kraj srednje škole. Sedamnaestogodišnja Nuria Godvera otišla je u Kamerun na pripremnu godinu za faks. Htjela je na studij u Belgiju. Kako u Africi završne papire dobivaju tek krajem godine, zakasnila je na rok za upis. Razgovarala je s ujakom iz Francuske koji joj je savjetovao da ode u Hrvatsku. Navodno lijepa zemlja u kojoj ljudi pričaju engleski i otvoreni su. Nije bed što ujak nikada nije bio u Hrvatskoj. Ne treba ni zanemariti bonus što će biti blizu rođacima u Francuskoj. 'Ajde dobro. Baš kako se i pristoji, cura je poslušala savjet očito informiranog ujaka i kupila jednosmjernu kartu za Zagreb. Avion slijeće.

'Bio mi je šok kada sam vidjela Pleso. Izgledao mi je kao neki seoski aerodrom. Na afričkoj televiziji uvijek projiciraju dobru sliku Europe. Kao, sve je tamo lijepo i super. A onda dođeš tu i vidiš neki mali aerodrom kao da si u selu. Čekao me stan na Jarunu. Našao mi ga je frend iz Kameruna', kaže mi cura dok cuclamo pivo u Tkalči. Stambene peripetije tu tek počinju. U tri i kusur godine što je u Zagrebu, Nuria je nekoliko puta mijenjala adresu. Stanodavci se uglavnom ukenjaju kad je vide. Ilustracija: 'Tražila sam stan za prijatelja Afrikanca. Kako sam naučila hrvatski, zovem za njega, stanodavka očito misli da sam Hrvatica. Rekla sam joj da je prijatelj stranac. Nisam htjela reći da je iz Afrike. Dolazimo u zgradu, drugi kat, dogovorili smo se da ću razgledati stan. Žena otvori vrata, iznenadi se i odmah nam kaže da je iznajmila stan prije par minuta.'

Nuria je blago izgubila volju za interakcijom s domaćim ljudima. U drugoj inscenaciji seoskog primitivizma pitala je neku ženu na stanici za ulicu u koju je trebala doći. Ova ju je odmjerila i odgovorila da ne priča sa strancima: 'Od tada sam se bojala pitati ljude za nešto.'

Ne brinite, Nuria je odlično elokventna i nadarena cura. Studira geologiju, radi u restoranu, u tri godine trasirala je svoju zagrebačku putanju počevši od apsolutne nule. I recimo to tako, trasirala ju je pješice: 'Ubrzo po dolasku u Zagreb prestala sam koristiti tramvaje ili autobuse. Bilo mi je neizdrživo. Ljudi bi me odmjeravali od glave do pete. Onako, polako. Išla sam od Jaruna na faks pješice. Toliko mi je puta znalo doći da samo kažem abrakadabra i da nestanem. Ne znaš pričaju li nešto lijepo, nešto loše, nešto između... I što da radim? Da ih pitam hoće li sliku ili kaj?' Biti rijetko viđena atraktivna crnka u središnjem hrvatskom selu stavilo je na Nuriu toliki pritisak da je u početku bauljala po centru u nadi da će sresti nekog Afrikanca koji govori francuski. Bez uspjeha.

A Hrvati? 'U početku su mi ljudi ovdje izgledali neinformirano. I danas mislim tako, doduše malo manje. Jer, kakva sam sve pitanja dobivala, to je nevjerojatno. 'Je l' kod vas šeću lavove po ulicama?' i tako dalje. Gledaš, misliš OK, ne znaš što da odgovoriš.' Ne samo neinformirano, nego i lažno. Nuria je ekspresno naučila da kod nas 'javim se' redovito znači 'ne javim se', da nije OK spontano reći što misliš jer bi se netko mogao uvrijediti i slične zakučice elaborirane civilizacije u kojoj je posljednji preživjeli tabu iskrenost. Pametna cura, skužila je da u Hrvata nije zdravo previše se bratimiti s ljudima s kojima radiš, a i malo općenitije. Kad dođeš preblizu, više ne smiješ biti ono što jesi. Poučena balkanskom toplinom i sveprisutnim miješanjem poslovnog i privatnog, počela se svima obraćati s 'vi':

'Kod nas u Kongu, kad nekog više ne želiš vidjeti, ne kažeš mu 'javim ti se', nego kažeš da ne želiš, ne možeš, da ti je dosta. Bila sam takva i ovdje kad sam došla. Uvijek bih rekla ako mi se nešto ne sviđa. Pa su mi ljudi počeli govoriti da sam bahata. Recimo, netko te zove na kavu. Kažeš, ne hvala ne pijem kavu. Pa loše to prihvate. Odmah postanete nekakvi neprijatelji. A zapravo se radi o tome da ja stvarno ne volim kafiće. Možeš me pozvati na nešto drugo.' Nuria se opekla ne samo na kavi: 'Ljudi ovdje ne znaju prihvatiti tuđe mišljenje. Sve doživljavaju osobno. Svi miješaju personalno i poslovno. Svi ti hoće biti blizu, preblizu... jer kad počneš s nekim biti na 'ti', odmah misle da te znaju, uzimaju te zdravo za gotovo. I onda im kažeš nešto ozbiljno, a oni se odjednom uvrijede i prigovaraju 'kako si to mogla reći?' Znam da ljudi ovdje ne vole taj 'vi', svi ti kažu 'možemo na ti', ali ja ne želim. Lakše mi je tako. Treba mi ta distanca.' 

Bez zabune, upoznala je Nuria gomiletinu ljudi, što na kontinentu, što u Dalmaciji gdje je sezonski odlazila raditi. Radi, studira, ljubuje, zna o čemu priča i to još priča na zagrebačkoj kajkavštini. I kaže da je u Hrvatskoj izgubila pozitivnost. Prije je bila sretna osoba. U Kongu su ljudi otvoreni. U Kongu ljudi ostavljaju svoje probleme doma. Ne dovode ih na posao, ne ostavljaju ih po tramvaju. To njoj nije normalno. Napeta kakva jest, lijepi tipove po sebi nemilice. Evo brze ocjene hrvatskih udvarača: 'Ljudi se ovdje malo preseravaju. Upoznajem nekoga i kažem mu 'Ja sam Nuria iz Konga', a on meni 'Ja sam CEO, radim ovdje - ondje', praktički mi istrese svoj CV. Samo se nasmiješim, velim mu sretno s biznisom, žurim se, ajd bok. Nekad mi to toliko ide na živce da ih presiječem i objasnim da ih to uopće nisam ni pitala.'

Hrvatski muškarci su materijalisti, pate na to koji auto voze, koliko stanova imaju, a Nuria sve to pripisuje hrvatskim ženama koje to očito od njih i očekuju. U Kongu, veli, stvari se kupuju kešom. U Hrvatskoj na kredit. Imaš dobar auto, a živiš sa starcima: 'Kao takav, za mene si nula.' Oba spola jednako žalosno pate na brendove, štoviše, muškarci su još gori po tom pitanju, a generalno kao nacija postavljamo previše intimnih i privatnih pitanja, počevši od infantilno priglupih poput kako pereš kosu, kako se češljaš i mogu li je dotaknuti.

Nuria je nakon konzumacije hrvatskog lifestylea i mentalnih obrazaca odlučila da bi se ipak radije družila s Afrikancima u Zagrebu. Nije da nije upoznala sjajne lokalce, ali u mršavim postocima. Ne dvoji ni sekunde. Nakon faksa u Zagrebu, vraća se u Kongo. Iako joj je istovremeno glupo što je tako dobro svladala jezik s kojim ne može ništa nigdje osim kod nas. Tko zna, kaže. Život je nepredvidiv. Ali kako stvari stoje, ako se neki domaći muškić kvalificira za ozbiljniju vezu, Nuria će ga odvest sa sobom u Afriku. Smijem se u sebi zamišljajući nekog lika s Trnja koji se tamo pokušava snaći, a kamoli da nauči njihov jezik.

Pitam Nuriju što bi poručila ekipi ovdje, onako urbi et orbi s ambona i jakim razglasom. Evo što: 'Budite manje iskompleksirani. Užasno je previše kompleksa ovdje.'

Nuria. Crna, svoja, dlakava na glavi, ćelava na jeziku. Hrvatska je vjerojatno ne zaslužuje.