Iako je teško rangirati koja je specijalna postrojba najbolja, postoje postrojbe koje se izdvajaju od ostalih, ponajviše po rezultatima i efikasnosti na terenu, ali i strahopoštovanju neprijatelja s kojima se susreću.

Specijalne postrojbe ili postrojbe za posebne namjene pojam je pod kojim se u najširem smislu podrazumijevaju vojne ili policijske postrojbe namijenjene obavljanju najosjetljivijih, najzahtjevnijih i u pravilu najrizičnijih borbenih zadaća, počevši od diverzija, prepada, zasjeda u neprijateljskoj pozadini pa sve do spašavanja taoca i uhićenja i likvidacija terorista.

Takve zadaće u pravilu zahtijevaju posebnu rigoroznu obuku, a sami specijalci, kako ih se naziva u žargonu, posjeduju izvanredne psihofizičke kvalitete zbog kojih ih se smatra elitom. O zahtijevnosti njihove obuke ponajviše svjedoče podaci kako u tim elitnim postrojbama ima više smrtnih slučajeva tijekom same obuke nego prilikom izvođenja posebnih zadataka na terenu.

Oči u oči s teroristima

Povijest prvih specijalnih postrojbi datira iz vremena Drugog svjetskog rata. Prva takva postrojba osnovana je na sjevernoafričkom ratištu gdje je pod zapovjedništvom Davida Stirlinga osnovana britanska postrojba SAS (Special Air Service) koja se smatra najstarijom i najpoštovanijom posebnom postrojbom na svijetu.

Trend osnivanja specijalnih postrojbi javlja se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao posljedica učestalih terorističkih napada, pa stoga mnoge zemlje počinju s ustrojem malih ali dobro opremljenih i obučenih postrojbi koje munjevito mogu odgovoriti na opasnosti modernog doba.

SAS, kao jedna od najcjenjenijih elitnih postrojbi u svijetu, čiji je moto 'tko se usudi, pobjeđuje', u nekoliko navrata se susretala 'oči u oči' s terorističkim skupinama, od ulica Belfasta u Sjevernoj Irskoj do duboke pozadine tijekom ratova u Iraku. No, među najpoznatijim akcijama britanskih specijalaca svakako je upad u iransko veleposlanstvo u Londonu 1980. godine, kada su šestorica naoružanih terorista lojalnih iranskom vođi Ruholahu Homeiniju zaposjela veleposlanstvo, uzevši za taoce 26 osoba.

Nakon što regularna policija nije uspjela riješiti talačku krizu, vlasti su u pomoć pozvale već dokazane SAS-ovce čiju je operaciju oslobađanja izravno prenosila državna televizija, kako bi se u njihovu efikasnost uvjerio čitavi svijet. Osmorica odabranih SAS-ovaca upala su u veleposlanstvo preko krova te su u munjevitoj akciji smaknuli petoricu terorista, dok je jedan uhićen.

Odabir budućeg ponosa britanske vojske temelji se na jednoj od najrigoroznijih obuka u tri faze. Prva faza obuhvaća niz fizičkih testiranja u kombinaciji sa snalaženjem u prostoru te navigacijom. Druga faza se odnosi na trening u džunglama jugoistočne Azije, dok se posljednja faza temelji na preživljavanju u borbenim uvjetima, što uključuje i taktiku povlačenja te obuku u hvatanju i ispitivanju tzv. živih jezika.

Nakon što prođu prve tri faze, odabrani SAS-ovci odlaze na specijalističku obuku padobranstva, alpinizma, ronjenja, pružajna prve pomoći te naprednog tečaja za rukovanje svim vrstama naoružanja.

Američki ekvivalent britanskom SAS-u je mornarička postrojba Navy SEALs, koja svoje korijene također ima iz Drugog svjetskog rata. Kako bi uopće ušao u uži izbor za pripadnike te elitne postrojbe, američki marinac mora biti sposoban naparaviti 42 skleka u dvije minute, 50 čučnjeva u minuti i istrčati 2,5 kilometara u 11 minuta.

Pakleni tjedan

Selektivna obuka se sastoji u četiri faze tijekom 26 tjedana, a koliko je selekcija naporna, ponajviše govori podatak da čak 60 posto prijavljenih otpadne već u prvim tjednima obuke.

Prva faza obuke odvija se u mornaričkoj bazi Coronado u Kaliforniji, gdje se kandidati osim kondicijskih treninga postupno uvode u napredne tehnike plivanja i ronjenja. Nakon svakodnevnog stjecanja psihofizičke spremnosti, marincima se priređuje tzv. pakleni tjedan koji predstavlja konačni test provjere.

Tijekom paklenog tjedna kandidati dnevno marširaju i po 18 sati, a od polaznika se očekuje da uz jaku morsku struju preplivaju dvije milje za 95 minuta, dok četiri milje moraju pretrčati za 32 minute.

Nakon toga slijedi selekcijska faza koja traje sedam tjedana gdje se uvježbavaju norme, a potom slijedi devetotjedna faza tijekom koje fizički trening postaje još naporniji, budući da instruktori od kandidata zahtijevaju istrčanih 14 milja za 110 minuta te otplivanih dvije milje u oceanu za 70 minuta. Tijekom te faze polaznici prolaze diverzantsku i protueksplozivnu obuku, borilačke vještine, orijentaciju na moru i kopnu, preživljavanje te taktike djelovanja u malim skupinama i izvođenje diverzija i zasjeda.

U finalnoj fazi koja se odvija na otoku San Clemente, polaznici uvježbavaju stečena znanja te treniraju tehnike ubacivanja i izvlačenja iz neprijateljske pozadine helikopterima i podmornicama, ali i snalaženja u prostoru i vremenu. Nakon što prođu sve faze, kandidati se upućuju kao uvježbani ronioci, padobranci i diverzanti u operativne ekipe.

I Francuska se može pohvaliti kako ima ljude posebnog kova. Radi se, naime, o Nacionalnoj žandarmerijskoj interventnoj grupi (GIGN) koja broji 80 pripadnika i posebno je trenirana za talačke krize. Postrojba je osnovana 1974. godine, a u svojoj povijesti je dosad oslobodila više od 600 osoba, dok je objavljivanje njihovih lica najstrože zabranjeno zakonom.

Samodisciplina prije svega

Francuska žandarmerija obuku ne temelji isključivo na mukotrpnom uvježbavanju, već se najveći dio pažnje odnosi na samodisciplinu i želju kandidata da postanu punopravni dio postrojbe. Koliko je važna samodisciplina govori i podatak kako je postrojba dosad izgubila samo osam pripadnika i to njih sedam tijekom obuke, a samo jednog u izravnom sukobu s teroristima.

Baza francuskih specijalaca nalazi se u Satoryju nedaleko dvorca Versailles, gdje se odvija i selekcijska faza u kojoj nije bitna kvantiteta, već isključivo kvaliteta. Budući specijalci se prijavljuju iz redova žandarmerije, a jedini uvjeti su dočasnički čin, najmanje tri godine službe, jaka volja i urođeni instinkt za preživljavanjem.

Obuka se odvija u džunglama Gvajane pod paskom instruktora iz Legije stranaca, dok se alpinistička obuka, koja obuhvaća borbene taktike i preživljavanje u surovim planinskim uvjetima, odvija u francuskim Alpama. Budući žandarmerijski specijalci također prolaze obuku u rally vožnji, korištenju komunikacijskih sredstava veze te preciznom gađanju.

Jedna od najspektakularnijih akcija žandarmerijskih specijalaca svakako je zauzimanje Velike džamije u Meki 1979. godine, kada su se trojica pripadnika GIGN-a privremeno preobratila na islam zbog zabrane ulaska nemuslimanima u taj muslimanski sveti grad, a kako bi pomogli saudijskim vlastima da zauzmu džamiju koju su kontrolirali pripadnici ekstremističke skupine koja je tražila zbacivanje saudijske kraljevske kuće s trona.

Govoreći o Bliskom istoku, svakako valja izdvojiti i izraelsku specijalnu postrojbu Sayeret Matkal koja se jednostavno naziva 'Postrojba'.

Glavni zadatak izraelskih specijalaca je prikupljanje obavještajnih podataka, najčešće duboko u neprijateljskoj pozadini, a njihova obuka odvija se pod budnom paskom liječnika i psihologa.

Postrojba koja je zadivila svijet

Postrojba je nastala 1957. godine i broji oko 200 pripadnika, a u svojoj povijesti djelovala je, osim na domaćem terenu, u Ugandi, Egiptu, Jordanu i Libanonu. Iako djeluju u tajnosti, dvije njihove akcije zadivile su svijet i stručnjake.

Prva akcija kojom se Sayeret Matkal javno predstavio, datira iz 1976. godine kada su palestinski otmičari oteli avion El Ala sa 106 putnika i primorali pilota da sleti u Ugandu, gdje je na vlasti bio diktator Idi Amin koji je podržavao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO).

Izraelske vlasti su tjedan dana smišljale plan za oslobođanje taoca te su akciju nazvali Yonatan, po zapovjedniku akcije pukovniku Yonatanu Netanyahuu, inače starijem bratu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Izraelski specijalci su helikopterima stigli u Ugandu i u munjevitoj akciji nekih 3600 kilometara od vlastite baze, prerušeni u ugandske vojnike, ubili otmičare i oslobodili putnike te ih vratili kućama.

Druga akcija Izraelaca koja je zadivila svijet dogodila se 2003. godine, kada su Palestinci oteli taksista Elijaha Gurela. Stožer specijalaca vrlo je brzo locirao otetog Izraelca te ga je pronašao u deset metara dubokoj jami u krugu napuštene tvornice.

Iako je uvriježeno mišljenje da su specijalci nabijeni mišićima, pripadnici Sayaret Matkala često su neuglednog izgleda kako bi se što bolje stopili s okolinom, a njihova taktika se temelji na špijunskom djelovanju, a tek onda na borbenom udaru. Iako djeluju u izraelskoj ratnoj svakodnevnici, veterani ove postrojbe često ističu kako djeluju toliko brzo da gotovo i ne stignu ispaliti metak.

Među najelitnije svjetske specijalce svakako pripadaju i pripadnici ruske Alfa Grupe koja je nastala 1974. godine na inicijativu KGB-a.

Ruska elita

Primarna zadaća je borba protiv terorizma, uhićenja i likvidacija pripadnika terorističkih skupina, kao i rješavanje najsloženijih talačkih situacija u otetim avionima, autobusima, vlakovima, ali i tjelesna zaštita štićenih osoba te osiguranje objekata i manifestacija poput nedavne Olimpijade u Sočiju.

Budući pripadnici Alfe biraju se među kandidatima starosti između 22 i 27 godina, dok su stariji i iskusniji kandidati, uglavnom veterani iz mnogih akcija, većinom zapovjedni kadar i instruktori.

Zanimljivo, kandidati moraju imati završenu visoku školu, a njihova selekcija traje godinu dana. Obuka, pak, traje tri godine i sastoji se od naporne pješačke obuke, padobranstva, ronjenja, taktičko-snajperske obuke, borilačkih vještina, proučavanja fenomena terorizma i učenja stranih jezika.

Pripadnici ove postrojbe prošli su mnoge terene, od Afganistana do Čečenije, a njihov moto je 'gdje dolazi Alfa, nestaje kompromis', što je dokazano u akciji 2002. godine koja se našla na meti kritika budući da su specijalci za omamljivanje terorista u Moskvi upotrijebili plin koji je, pored terorista, usmrtio i 129 taoca.