Jesu li dijete i adolescent koji su odlični u školi, kada dođu kući, zatvore se u sobu i žive virtualnim životom dok u realnom nemaju nijednog prijatelja, uzor drugima? Bi li, između ostalog, zbog takvog ponašanja djeteta roditeljima trebalo zvoniti na uzbunu? Beskonačan je niz pitanja koja se postavljaju nakon tragedija, poput nedavne, kada je nestali zagrebački maturant pronađen mrtav. Koliko je djece i mladih koji podignu ruku na sebe i zbog čega? Pedagozi, psihijatri, sociolozi i pravobraniteljica za djecu jednoglasni su u stavu kako je zbog toga uvođenje zdravstvenog odgoja, o kojem se godinama govori, ali nikako i ne pronalazi mjesto u školskim rasporedima, važno zbog što se tiče mentalnog zdravlja te njegove zaštite, kao i nacionalna strategija koja bi prevenirala suicid djece i mladih
'Potpuna je zabluda većeg dijela roditelja kada kažu: 'Imam kćer ili maloga. Super su u školi, odlični. Sigurni su jer su u svojoj sobi.' To je prva zabluda. Koliko sam čuo, mladić koji je počinio suicid upravo je živio taj svoj virtualni život, da ne kažem - jedini koji je imao. To je prva stvar koju treba demistificirati i ukazati već na tu činjenicu da nešto nije u redu, da dijete ima samo virtualne prijatelje, a u životu nijednoga', govori za tportal pedagog i sociolog Zlatko Miliša s Filozofskog fakulteta u Osijeku.
Prema njegovu mišljenju, nastavnici su prvi stručnjaci koji bi trebali uputiti roditelje na izvjesne i prepoznatljive znakove koji ukazuju na određena depresivna stanja. Jedno od njih je i pretjerana povodljivost za društvom, a nju smatra drugom krajnošću.
Iako će reći za sebe da pripada grupi ljudi koja vrlo nerado prebacuje lopticu odgovornosti na drugu stranu, prvog krivca treba tražiti u hrvatskoj Vladi koja će donijeti vatrogasne mjere kada se dogode pojedini tragični slučajevi, poput onog Luke Ritza te brojnih suicidalnih pokušaja.
'Nikakve vatrogasne mjere nisu potrebne, nego sustavne stvari. 'Socijalni nojevi' za potrebe prevencije suicida kod djece i mladih sjede u Vladi. Oni će sve raditi osim brinuti se za mentalno zdravlje pojedinaca. Prema mojim spoznajama, broj suicidalnih pokušaja, posebice u osnovnim školama, raste iz godine u godinu. Kada se dogodi takav užasan slučaj, samo konstatiramo i tražimo krivce, crkvu, školu, što je potpuno kriv pristup. Nama isto, kao u Njemačkoj, treba savez za odgoj u kojem bi se za istim stolom našla sva ministarstva, od policije, pravosuđa do znanosti, mladih, socijalne skrbi. Oni moraju definirati prioritete, a čini mi se da je to zdravlje nacije. Nikako da se uhvatimo u koštac s tim kako smanjiti autodestrukciju kod djece i mladih', ukazuje Miliša.
Programi poput zdravstvenog odgoja, o kojem se godinama govori, ali se nikako ne uvodi, složni su stručnjaci, mogli bi pomoći u održanju mentalnog zdravlja.
'Ono što nedostaje, odnosno u jednom trenutku je postojala, a onda stala, jest nacionalna strategija o prevenciji suicida djece. Možda programi koji bi značili zdravstveni odgoj, koji godinama nismo uspjeli uvesti u škole zbog spornih svjetonazora, mogu pomoći u poboljšanju mentalnog zdravlja jer je i to dio zdravstvenog odgoja', govori pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, dodajući da na taj problem, između ostaloga, utječe nedostatak razgovora, bliskosti s roditeljima, ne zbog njihove krivice, nego načina života, te s nastavnicima koji su preopterećeni svladavanjem gradiva.
'Puno je škola koje nisu dobro ekipirane i nemaju dovoljno kadra poput školskih psihologa, kojima bi se djeca mogla povjeriti', govori ona.
Suicid, kako ga definiraju stručnjaci, sam je po sebi tragičan čin zbog kojega dolazi do niza nagomilanih problema koji se događaju dulje vrijeme. Godinama se povećava broj djece koja si imaju želju napraviti nešto loše ili doista pokušaju počiniti suicid.
'Prošle godine iznesen je podatak Zavoda za javno zdravstvo o tome da je u Hrvatskoj 29 djece počinilo suicid. To je za mene alarmantan podatak', govori doc.dr.sc. Katarina Dodig Ćurković, psihijatrica specijalizirana za dječju i adolescentu psihijatriju.
Roditelji bi, ističe ona, prije svega trebali obratiti pažnju na promjenu djetetova ponašanja jer se ono mijenja, povlači, ne druži se, povlači se u svoju sobu, nema volje za dotadašnje aktivnosti, pasivno je. U razgovoru s roditeljima vrlo često zna reći: ‘Najradije bih da me nema. Da sutra umrem. Da se ne probudim’, a roditelji objašnjavaju kako to govori jer je ‘buntovno, u pubertetu, prkosi, inati se’.
'Prvo je važno priznati sebi da dijete ima problem. To nije nikakva sramota. Ono što kod nas ne valja jest prevencija. Nemamo je. Govorimo o ovakvim stvarima kada se dogodi tragedija. Djecu trebamo naučiti empatiji prema vršnjacima, otvoreno govoriti o emocijama, vršnjačkom nasilju, depresiji, o svemu onome što ih tišti. Kada netko s 18 godina podigne ruku na sebe, onda se stvarno nitko ne osjeća dobro', ističe ova liječnica.
Krivci smo svi, ističe ona. Ne samo roditelji.
'Svi smo krivi jer živimo u ovom okruženju, promatramo, vidimo, ali se bojimo reagirati. Svatko misli - to nije moja briga, netko drugi će preuzeti odgovornost', poručuje psihijatrica Dodig Ćurković.
