Ova izjava, koju je za Jutarnji list kroz suze dala 23-godišnjakinja, vjerojatno je mnoge duboko dirnula. No na žalost, lako je moguće da se nekim čitateljima usput u um podjednako duboko utisnuo istosmisleni naslov koji su neki mogli krivo shvatiti kao poruku da vezivanje sigurnosnim pojasevima možda i nije najpametnija praksa.

Za čitatelje koji su eventualno došli do ovakvog zaključka evo nekoliko upozorenja.

Kao prvo, od Nike Šimenc nismo saznali mnogo o vjerodostojnosti izvora koji vjeruje da bi s pojasom njezin otac prošao i gore. Možemo pretpostaviti da je najvjerojatnije riječ o liječnicima. Teško je vjerovati da bi policajci to izrekli čak i da su došli do takvog zaključka – njihov je posao da preporučuju vezivanje i kažnjavaju suprotno. No važno je primijetiti da nitko od njih - ni policajci ni liječnici - nije stručnjak za podrobnu analizu posljedica prometne nesreće. Kako bi se tijelo kretalo po automobilu da je bilo vezano, gdje bi i u što udarilo te kakve bi ozljede zadobilo u određenoj nesreći, predmet je istraživanja posebno školovanih stručnjaka.

Kao drugo, i još važnije, treba istaknuti da je ovaj primjer u najboljem slučaju iznimka, a ne valjan argument protiv vezivanja. Naime nitko od nas ne može predvidjeti hoće li se sve u sudaru koji nam se može dogoditi posložiti tako da će nam pojas pomoći ili će nam odmoći. Stoga se ishod vezivanja ne može procjenjivati na temelju pojedinačnih slučajeva, nego na temelju statistike, odnosno rezultata dobivenih u velikim istraživanjima na velikim brojevima.

Što nam govori statistika?

Stručne analize prometnih nesreća pokazale su da vezivanje pojasevima smanjuje broj smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama za 30 do 50 posto. Američka agencija National Highway Traffic Safety Administration (NHTSA) procijenila je 2007. da pojasevi smanjuju smrtnost za 48 posto, odnosno da su oni iste godine spasili 15.147 života u SAD-u. Prema istoj studiji, da su sve osobe u automobilima koristile pojaseve, još bi 5024 osobe preživjele prometne nesreće.

Pojasevi također smanjuju broj umjerenih i teških ozljeda - za oko 51 posto - te rizik od smrtonosnih ozljeda kod djece za 71 posto.

Primjerice u Victoriji u Australiji vezivanje pojasevima postalo je obavezno 1970. Od tada do 1974. broj smrtnih slučajeva u ovoj saveznoj državi smanjio se za 37 posto, a broj ozljeda za 41 posto, od čega za 27 posto broj ozljeda kralježnice.

Istraživanje Sveučilišta Wisconsin pokazalo je da žrtve prometnih nesreća koje se ne vezuju koštaju osiguravajuće kuće oko 25 posto više.

Prema HAK-u, autoklubovi su 2009. napravili test s lutkama pri brzini od 30 km/h, pri kojoj se zračni jastuk uglavnom ne otvara. U autima je bila samo jedna lutka, ona na mjestu vozača. Testovi su pokazali da bi pri brzini od samo 30 km/h nevezana osoba imala smrtno opasne posljedice jer - ako se ne aktivira zračni jastuk - teško stradavaju prsni koš, koji udara u upravljač, i glava koja udara u vjetrobransko staklo. Također bi po život bile opasne i teške ozljede vratne kralježnice. S druge strane pri toj brzini vezana osoba ne bi imala nikakve ozbiljnije posljedice.

Zamjerke pojasevima

Stručnjaci se slažu u mišljenju da pojasevi uglavnom spašavaju živote, mada ponekad, u specifičnim okolnostima, mogu imati štetan učinak. Čak i protivnici zakona o obaveznom vezivanju priznaju da pojasevi uglavnom spašavaju živote. No oni smatraju da zakon o obaveznom vezivanju ima dva nedostatka: 1) jer krši individualne slobode i 2) zato što se kod ljudi koji se vezuju povećava sklonost neopreznoj vožnji jer se osjećaju sigurnije.

Ovaj drugi problem postaje osobito izražen kada se vozač veže, ali ne i putnici na stražnjim sjedalima.

Dakle na temelju statistika možemo zaključiti da je najbolje da se svi u vozilu vezuju te da vozači unatoč tome voze oprezno, kao da nisu vezani.